FYI.

This story is over 5 years old.

smrt

Kako saopštiti svom detetu da umirete

Objasniti detetu da ste neizlečivo bolesni jedna je od najtežih stvari koje roditelj može da uradi.
Fotografija: Mark Gibson/Getty Images

Prvobitno objavljeno na Tonic.

Oba roditelja Sidni Dan umrla su od komplikacija uzrokovanih AIDS-om pre nego što je napunila devet godina. Njen otac, Kern, umro je prvi, kad je ona imala tri godine. Na njegovoj sahrani, postavljena je mala hoklica na koju je mogla da se popne i pogleda ga u lice. Dan se seća oca kao srdačnog, stilski razbarušenog, umetnički nastrojenog i pomalo šaljivdžije. Oboje su voleli film Zemlja daleke prošlosti (The Land Before Time). Dan kaže da prepoznaje mnogo od oca u sebi.

Reklame

“Verovatno sam od njega nasledila ličnost”, kaže Dan, specijalistkinja za komunikacije. “Ali svaki drugi delić mog bića je moja mama. Ona je oblikovala sve u vezi sa mnom.”

Nakon što je Kern umro, Danina majka, Džolin, postala je odgovorna ne samo za podsećanje njene ćerke na Kerna, već i za pripremanje za Džolininu sopstvenu smrt od AIDS-a. Zato što je Dan bila ćerka jedinica, ona kaže da ju je Džolin vaspitavala tako da bude samostalna i vodila je stalne razgovore sa njom o tome šta će se desiti kad Džolin umre. Jednom prilikom, kad je Dan imala šest godina, ona i Džolin vraćale su se sa jeftine matine bioskopske predstave kad joj je Džolin objasnila da će, ako ona umre, Dan otići da živi sa tetkom i rođacima.

“Nije to bio samo jedan razgovor, bio je to niz razgovora o tome šta će se desiti”, kaže Dan. “Govorila bi mi: ‘Šta misliš o tome? Kako bi se osećala da odeš da živiš sa tetkom i rođacima? Kako bi se osećala da se odseliš iz Dalasa?’ Imala sam, dakle, priliku da razmislim o tim osećanjima unapred.”

Džolin je preminula u bolnici kad je Dan imala osam godina. Iako Dan kaže da niko zapravo ne može biti pripremljen za smrt roditelja, ona smatra da je njena porodica bila pripremljena koliko je to uopšte moguće. “Moja majka mi je veoma jasno stavila do znanja kakav život bi volela da vodim i u kakvu bi osobu volela da izrastem”, kaže Dan. “Pripremila me je za sopstvenu smrt onoliko koliko to uopšte majka može da pripremi rođeno dete.”

Reklame

Posao roditelja je da svoje dete nauči veštinama neophodnim za preživljavanje bez njih, ali malo roditelja očekuje da će morati da dovrši taj posao dok je ono još malo. Saopštiti detetu da ste neizlečivo bolesni ili da patite od bolesti koja vam ugrožava život jedna je od najtežih stvari koje roditelj može da uradi, kaže Rajan Loisel, programski direktor Frends Veja, centra za ožalošćenost dece, i bivši socijalni radnik u svratištu.

Prošle godine je tridesetpetogodišnji otac na Reditu zatražio savet kako to da saopšti četvorogodišnjoj ćerki. “Kako to da joj kažem?”, pitao je. “Kako mogu da kažem svojoj maloj devojčici da će tata da joj ode? Kako, dođavola, tako da joj slomim srce?”

Kad roditelji otkriju da im preostaje samo nekoliko nedelja ili meseci života, Loisel predlaže da to saopšte detetu na nekom toplom, bezbednom mestu gde mu ništa neće odvući pažnju, najbolje u prisustvu još jedne odrasle osobe od poverenja. Važno je detetu unapred dati do znanja da je sme da zaplače, a da bi i roditelj mogao zaplakati.

“Mnogi roditelji će reći: ‘Ne želim da plačem pred svojom decom’", kaže Loisel. “Molim vas, pokažite emociju pred decom zato što im pokazujete zdrav način da se nose s tim i dajete im model odgovarajućeg ponašanja, a potom na to dodajte: ‘Tužan sam zato što…’”

Loisel kaže da detetu treba da se saopšti što tačnija informacija, razbijena na deliće u skladu sa uzrastom. Na primer, ako roditelj ima rak koji je metastazirao, može da kaže da ima bolest mozga, ali da će doktori dati sve od sebe da je izleče. U slučajevima kad roditelj ima neko neizlečivo stanje, može da kaže da nekad postoje problemi kod kojih lekari ne mogu da pomognu.

Reklame

Iako će roditelj sa stanjem koje mu ugrožava život možda poželeti da umiri dete obećavši mu da neće umreti, Loisel predlaže da roditelji izbegnu preterana obećanja. Ako zaštitite dete od te mogućnosti, to može da ih zbuni. Umesto toga, on kaže da roditelj treba da objasni da, iako većina ljudi živi veoma dugim životima, to ne važi baš za svakoga, ali da će roditelj ostati uz svoje dete onoliko dugo koliko može.

Posle razgovora, Loisel kaže da je važno dati detetu priliku da svari tu informaciju i postavlja pitanja. Ponekad će deca izaći da se igraju i roditelji će to protumačiti kao da je dete nezainteresovano, ali to može biti samo jedan od načina za dete da obradi tu informaciju.

Tokom čitave roditeljeve bolesti, Loisel savetuje da se doziraju informacije, u skladu sa uzrastom deteta i onoga što želi da zna. Kod starije dece, roditelji bi trebalo da pitaju direktno koliko toga žele da znaju o njihovom zdravstvenom stanju i na koji način bi voleli da roditelj ostane sastavni deo njihovih svakodnevnih života. “Roditelj treba da omogući detetu kontrolu nad količinom informacija koju želi da dobije”, kaže Loisel.

Kad omogućite detetu da samo odluči koliko informacija može da podnese, to isto tako pomaže roditelju da izbegne preterano iznošenje informacija ili korišćenje deteta kao rame za plakanje. Iako roditelji treba da su iskreni oko bolesti i pokažu emocije povodom nje, Loisel kaže da nekontrolisano plakanje pred decom može da ih uplaši. Isto tako, roditelj će morati da vodi privatne razgovore sa partnerima ili drugim odraslima osobama o svojoj bolesti koje nisu za dečje uši.

Reklame

“Mi želimo da vaš dvanaestogodišnjak i dalje ostane dvanaestogodišnjak”, kaže Loisel. “Suština je u ravnoteži između onoga što deca žele da znaju i sposobnosti da roditelji isfilterišu informacije.”

Loisel roditelje i porodice savetuje da budu pažljivi kad pričaju o konceptu raja ili zagrobnog života sa decom mlađom od 10 godina, mada kaže da roditelji ne treba da se osećaju kao da to moraju da izbegavaju ako sami veruju u zagrobni život. Problem je što bi smrt već mogla da bude apstraktan koncept deci koja je nisu iskusila ranije, tako da ako čuju da će ponovo sresti roditelja u raju, to može da ih natera da se zapitaju zašto ne mogu da vide roditelja kad god požele. Loisel predlaže upotrebu konkretnih primera šta roditelj više neće morati da radi kad umre, kao što je da jede, nosi odeću, vozi kola ili spava, da bi deci bilo lakše da razumeju smrt kao fizičko stanje.

Ako će dete biti prisutno tokom smrti, Loisel predlaže da mu se kaže na koji način će se njegov kućni ili svakodnevni život izmeniti. Ako roditelj odluči da umre kod kuće, objasnite detetu da će tu biti bolnička oprema, ili da će dolaziti medicinske sestre, ili da će roditelj možda početi da uzima lekove koje utiču na njegovo ponašanje. Nakon što pripremite dete za ono što bi moglo da vidi, preživeli roditelj ili staratelj treba da ga pita da li želi da bude sa roditeljem dok on bude umirao ili želi prosto da ode do prijateljeve ili kuće nekog člana porodice. Ako mu ponovo ponudite tu opciju, dajete mu moć da samo razluči koliko može da podnese.

Reklame

Dok se roditelj priprema za smrt, Loisel kaže da će možda poželeti da napiše pisma za specijalne prilike u detetovoj budućnosti ili snimi video snimke. Nakon što je otac sa Redita umro, majka njegove ćerke postavila je apdejt koji je on napisao, opisavši kako je proveo preostale mesece života slikajući, bojeći i snimajući kućne filmove sa ćerkom. Snimio je sebe i kako čita knjige o Hariju Poteru, slao mejlove sa uspomenama i savetima na nalog koji je otvorio specijalno za nju i kupio joj vino koje je zapečaćeno na njen rođendan da bi se otvorilo kad diplomira, uda se i dobije prvo dete.

“Zbogom, majmunče”, napisao je na kraju posta. “Uvek ću te voleti.”

Dan kaže da kad je ona bila dete, imala je običaj da se pita: Zašto ja? Zašto ja ne mogu da proslavim Dan majki?

“Vremenom i kako sam postajala starija, sećala bih se trenutaka koje sam imala sa njima i gajila te uspomene na njih”, kaže ona. “Umesto Zašto su me napustili tako rano?, pitam se, Šta sam sve izvukla iz vremena koje sam imala sa njima?

Na osnovu onoga što se seća i što je saznala od staratelja, Dan kaže da je njena mama želela da ona živi život punim plućima — da putuje, bavi se različitim sportovima i aktivnostima, i isprobava nove stvari u životu. Ona takođe podozreva da je Džolin želela da bude onoliko jaka i samostalna koliko je i sama bila. “Mislim", kaže ona, "da sam do sada to uspevala da ispunim."