FYI.

This story is over 5 years old.

moji stavovi

Kako ubijamo naše omiljene problematične slavne ličnosti

Šta posthumni dokumentarci kao što su 'Vitni' i 'Mekvin' govore o nama.
Leva fotografija posredstvom Zadužbine Vitni Hjuston | Desna slika via Wikipedia Commons

Pre dva leta, nekada moderni kapitalista danas digitalni filozof Kanje Vest objavio je video spot za “Famous”, prvi singl sa njegovog sedmog studijskog albuma, The Life of Pablo. Izgledao je kao emotivna ispovest krhkog pesnika: prateće pokretne slike bile su Vestovo viđenje Sna Vinsenta Deziderija i u njima se pojavilo 12 silikonskih modela javnih ličnosti koje su spavale gole u ogromnom krevetu. Video spot, Vest je rekao za Veniti Fer, zamišljen je kao “komentar o slavi” kao što sugeriše sam njen naslov: noćna kamera, postavljena kao svevideći posmatrač, prelazila je preko ranjivih, nagomilanih tela najslavnijih ljudi u popularnoj kulturi i pomno ih zagledala. “Naši životi su hodajući performans”, rekao je Vest.

Reklame

Ovaj spot — koji, gotovo komično, istovremeno ilustruje poteškoće koje slavne ličnosti imaju u očuvanju privatnosti i neizdrživu težinu voajerizma koju one izazivaju — ukazao mi se ponovo nedavno, kad se bioskopska sala ispunila slikama slavnih ličnosti koje su, dok su bile žive, mediji stavljali na stub srama: slavne ličnosti čije je javno uništenje postalo industrija zabave sama po sebi.

U julu su se pojavila dva nova ploda s istog drveta, oba krajnje neupoznata sa granama hagiografije. Dva posthumna dokumentarca — jedan, o Vitni Hjuston, mudro naslovljen Vitni, u režiji Kevina Mekdonalda; i drugi, o Aleksandru Mekvinu, mudro naslovljen Mekvin, u režiji Ijana Bonhotea — doživeli su premijeru sa razmakom od svega nekoliko nedelja, kao priče upozorenja o negativnim stranama slave. Ovi filmovi blizanci, koji slede meteorske živote i smrti dvoje briljantnih umetnika, sasvim slučajno su doživeli premijeru u vreme sedme godišnjice od smrti Ejmi Vajnhaus. (Vajnhaus ima sopstveni posthumni dokumentarac, iz 2015. godine, mudro naslovljen Ejmi.) Svi ovi umetnici umrli su u roku od tri godine; bila je to božanska tragedija najvećih razmera.

Načini na koji su se Hjuston, Vajnhaus i Mekvin nosili sa slavom ujedinjeni su po načinu na koji su umrli: javno. Priča Hjustonove bajka je o crnoj pop princezi čija je muzička vladavina narušavana drogama devedesetih i devastirana novinskim naslovima 2000-tih. Mekvin je bio marljivi modni kreator koji je uradio liposukciju i sredio zube kako bi bio više u skladu sa prinudnom estetikom svog okruženja. Vajnhaus, raspad od samog starta, postala je žrtva opsesivne katalogizacije jedne gladne industrije, naročito u njenim najmračnijim trenucima. Na neki način, njihove implozije uklapaju se u rane arhaične momente novih medija.

Reklame

To što su specifična uplitanja u živote sa kojima su se ovi umetnici suočavali bila zasnovana na rodu nije nikakva slučajnost. Svaki od njih je, u nekom trenutku, posedovao pozamašan, ako ne i stratosferičan, kulturni kapital — činjenica da je Mekvin jedini čije se uništenje desilo u privatnosti verovatno ima veze sa njegovim muškim identitetom, još i više u okviru njegovog zanata. Mekvin je stradao 2010. godine oduzevši sebi život; Vajnhaus je umrla 2011. godine od trovanja alkoholom; Hjuston se 2012. godine udavila u sopstvenim porocima — ksanaks, kokain, mnoštvo lekova na recept — u svojoj kadi u Beverli Hilsu. Modni kreator je u svoju čast dobio čitavu jednu izložbu u Metropolitenu; druge dve nisu dobile ništa.

Ovo kreativno trojstvo — iako je svaki njegov član, u mnogo aspekata, dijametralno suprotan — samo je deo veće kohorte slavnih ličnosti koje dele istu kulturološku anatomiju — etnografski sastav Vestovog video spota za “Famous” zacrveneo se, blago, onomad 2016. godine. U vreme TMZ-a, Kardašijanovih i onlajn obaveštajnih službi (pod tim, mislim na Tviter), sve je ređe da neka slavna ličnost ostane u udobnosti senke i privatnosti. Dok trepnete okom, prosečan prolaznik, naoružan pametnim telefonom, postaje Perez Hilton. Čak i tokom krize, računajte na svetlosti reflektora.

To da su slavne ličnosti gomilale ove prevremene narative smrti decenijama manje ima veze sa prirodnim odlikama Holivuda a više sa kapricioznom i nasilnom mašinerijom prismotre slavnih. Nije neuobičajeno da privatne zabeleške slavnih — snimci seksa, govorne pošte, legalni dokumenti — budu ukradene sa veb servera i raširene preko interneta. Dvadeset prvog avgusta 2014. godine, neko je hakovao Eplovu Ajklaud platformu i sakupio portfolio od skoro 500 kompromitujućih slika slavnih ličnosti — uglavnom žena, uglavnom gole fotografije — i objavio ih na forumu 4chan. Ovo narušavanje bezbednosti duhovito je nazvano #Celebgejt. (Hakeri su na kraju uhapšeni i poslati u zatvor, ali ne pre nego što su te slike podeljene stotinama hiljada puta.)

Reklame

“Svi vi koji ste pogledali te slike, učestvovali ste u seksualnom prekršaju. Trebalo bi da vas je sramota”, rekla je Dženifer Lorens, čije su privatne slike procurele, za Veniti Fer. “Samo zato što sam javna ličnost, samo zato što sam glumica, to ne znači da sam ovo zaslužila.”

Često se tvrdi, prilično neukusno, da su se ti ljudi “odrekli prava” na privatnost čim su se u nečemu istakli. Upravo je ovaj žanr maksime pokušao da opravda, krajem 2000-ih, nemilosrdnu jurnjavu za En Nikol Smit, Britni Spirs, i Majklom Džeksonom. Ejmi Vajnhaus je 2009. godine bila primorana da podnese tužbu za uznemiravanje protiv paparaca jer nije mogla da izađe iz kuće a da je ne zaskoče fotografi koji su želeli da je uhvate pijanu ili drogiranu. “Kad bih sve mogla da vratim samo da bih mogla da se prošetam ulicom bez uznemiravanja, ja bih to uradila”, otkrila je Vajnhaus u intervjuu koji će se kasnije pojaviti u Ejmi, nekoliko kratkih godina pre njene smrti.

U najgorim slučajevima, kao što je slučaj Vitni Hjuston, javno mučenje izaziva iskre humora. Jedan skeč iz Åmeričkog ćaleta pretvorio je Hjustonovu u mucavog minstrela u krizi, koji peva da bi u zamenu dobio krek. Nedavno je Kanje Vest kupio sliku kupatila Vitni Hjuston — njeni pultovi zatrpani su instrumentima za drogiranje — za 85.000 dolara, da bi poslužila kao omot za album Puša T-a Daytona.

“Šokantno je koliko smo brzo dehumanizovali nekoga ko nam je toliko dugo služio kao uzor”, rekla mi je feministička novinarka Sedi Dojl, koja je napisala knjigu: Raspadi: Žene koje volimo da mrzimo, podsmevamo im se i plašimo ih se… i zašto.

“Ali oni to ne bi radili kad mi to ne bismo kupovali.”

Činjenica da slavne ličnosti sve više beže od tabloida ne bi trebalo da nas iznenadi — one su se uverile da besprizorno kršimo granice njihove privatnosti. Tek površna pretraga Gugla iznedrila je eksploatatorske članke kao što su “Najzabavniji raspadi među slavnima svih vremena” ili “18 istinski spektakularnih nervnih slomova slavnih”. To je verovatno razlog zašto su neke javne ličnosti postale toliko zaštitnički raspoložene prema ono malo privatnih života koje uspevaju da sačuvaju. U digitalnoj eri preteranog deljenja svega, ćutati znači sačuvati samog sebe. Postoji metod u monaštvu Frenka Oušna ili Bijonsinoj dubokoj tišini. Trinaest godina nakon što se Lorin Hil povukla iz javnosti, u nastupu usamljeničke osetljivosti, ona je izjavila: “Kad ljudi krenu da zarađuju na nečijoj ličnosti, zaboravljaju da se tu krije i neka ličnost.” Takav je nepopravljivi teret slave, čini se: biti voljen znači neizbežno biti uništen.

Pratite Konora Garela na Tvitera.