Dobrodošli u Split: ultra zabava, ultra zarada

Split više nije tranzitni grad. Čak do prošle godine, moglo se reći da je to grad koji turisti posjete na jedan, maksimalno dva dana, dok su na proputovanju, i onda idu dalje. Međutim, to više nije tako.

Još nekoliko dana, i grad će po treći put biti domaćin festivala Ultra Europe. Ljubitelji elektronske muzike, housea pogotovo, ponovno će potpuno preplaviti grad, ostaviti domaćinima hrpe para, ali i hrpe smeća kojeg treba počistiti. Kako smo ušli u taj finalni tjedan, onaj na kraju kojega dolazi taj festivalski vikend, grad je već posve spreman.

Svi uvjeti su tu: turistička sezona traje već mjesecima, nikli su novi štandovi sa mediteranskim suvenirima proizvedenima u Kini, otvorili su se novi fast food kiosci koji nude autentične dalmatinske specijalitete poput toplih sendviča, a mnogi stanovnici su svoje stanove pretvorili u hostele i apartmane. Poljud, koji se tek oporavio od ukrasa svastike na terenu, spreman je udomiti desetke tisuća turista, kao i lokalne ekipe.

Stranci su zapravo počeli dolaziti u Split na ljetovanje. Bačvice su krcate, naplatne ležaljke su prepune stranaca, uglavnom Engleza i Amera, koji srču pive i povremeno odu u plićak, a tek se rijetko tko odvaži zaplivati. Ima ih raznih rasa, ne mogu čak reći da dominiraju snježno bijeli bijelci koji na suncu postanu ružičasti ili poprime nijansu svježe kuhanog jastoga. Ono što je zanimljivo jest to da ih tamo ima više nego domaćih, pogotovo na plaži poput Bačvica. Kako to da sada ciljano dolaze u Split? Je li im Ultra Festival bio taj mamac, uspješna reklama koja im je predstavila Split kao odličnu destinaciju? Grad je i dalje jednako prljav, ulice su zasrane, u ove ekstra vruće ljetne dane Pazar smrdi na pečeni urin, ali turista ima više nego ikad.

Spominjem Bačvice jer je to moj kvart. Početkom godine, promatrao sam kako se obnavljaju fasade na zgradama, kako niču novi katovi na kućama, kako nastaju novi hosteli i kako se stare konobe obnavljaju. Ove godine sam vidio nešto što graniči sa čudom, i to upravo na jednoj kući koja je prolazila kroz obnovu i izgradnju novog krova.

Naime, radnici su radili svaki dan, osim vikenda, i imali su uredno radno vrijeme i pauze. Nikad ih nisam vidio da piju pive i ne rade, nisam ih čuo kako urlaju. Kuću su obnovili, izgradili kat i stavili novi krov u tri mjeseca. Kad su gradili hotel tik do moje zgrade, situacija je bila skroz drukčija: radovi, odnosno pneumatske bušilice od kojih bi mi se tresli zidovi u spavaćoj, počinjali su u sedam, oko devet bi prestali jer bi radnici išli na višesatnu pauzu koja bi uključivala nekoliko gajbi pive i vikanje, zatim dva sata rada, nakon toga pauza za ručak – ista kao i prva, i onda u kasno popodne još bušilice i urlanja. Radovi su trajali šest mjeseci, nakon čega je išla višegodišnja pauza, i onda još godinu dana.

Na kraju su izgradili hotel koji dijeli zid sa mojom zgradom; ja sa svoga prozora mogu vidjeti sve balkone svakog apartmana i mogu turistima pljunuti u čaj ako hoću, a većina mojih susjeda mogu se gledati oči u oči sa gostima hotela, jer im balkoni gledaju na prozore njihovih kuhinja. Moja zgrada je tipična mediteranska, što znači da veš visi na konopima, i da turisti sa svojih balkona mogu gledati ne samo Brač i otoke i svu tu divotu, nego i kako se suše nečije donje gaće.

Oko Uskrsa, stigne prvi kontingent turista. To budu uglavnom američki penzioneri, koji su tihi pa ih se baš i ne primijeti, ali ih se lako prepozna po tome što djedice nose New Balance ili Nike bijele patike, a bake nose teniske vizire. Onda dođu Azijati, pa studenti, pa gosti sa kruzera, i onda smo odjednom u jeku turističke sezone.

Sa svoga prozora na petom katu imam odličan pogled na ulicu, i kako ulazimo dublje u ljeto, ekipa koja po noći tu prolazi postaje sve ekstremnija. Prvo se pojave američki, malo rjeđe engleski studenti, i to budu grupice očitih šmokljana, koji čak nisu ni glasni. Onda grupe postaju sve veće, i više ih nije pet-šest, nego desetak. Zadnjih mjesec dana, ima ih deset puta više, i kako im se povećava broj, tako se povećava i postotak debila, koji sada čvrsto drže većinu. Svake noći, između ponoć i po i jedan i po ujutro, kroz ulicu prođe kordon ljudi, pijanih do zadnje molekule, jedva hodaju, tu i tamo se izrigaju i zapišaju nečiji ulaz u kuću.

Prvih par dana nisam shvaćao kako to da ih svaki put bude grupa od četrdeset do osamdeset ljudi, i kako to da uvijek dolaze iz istog smjera – sa Rive, i idu u istom smjeru – prema 'klubovima' na Bačvicama. Onda sam shvatio o čemu je riječ. Pub Crawl. Netko ih svake noći vodi na turneju opijanja. Čim se siđu sa jedrenjaka, a većina ih je tako došla u Split, odman upadnu u tulum na Pothodniku, napune se koktelima, i onda kad su već dobro zgaženi, vodič ih samo nastavi voditi dalje. Jednom sam čak skužio vodiča koji ih je tapšao i usmjeravao. Interesantan detalj je da gotovo svake noći dok ta hrpa ljudi prolazi uskom ulicom, kroz ulicu prođe skuter ili auto i ne misli previše na njihovu sigurnost, nego ide ravno kroz njih – a oni ne znaju da u je u Hrvatskoj vozačka dozvola ujedno i dozvola za umorstvo.

Kako smo sve bliže Ultri, tako ove grupe postaju sve veće i glasnije. Prvo su se pojavile britanske dame koje bi se od grupe odvojile kako bi zapišavale parkirane aute, ali skrivećki, da se ne vidi, znači, kao prave dame. Pa su se pojavili huligani ili oni koji se takvima osjećaju, koji bi lupali sebi šakom po prsima i skandirali himnu pripadajućeg kluba, i usput bi se pokušavali međusobno potući. Zadnji koji su se pojavili u toj šarenoj mješavini su Geordie Shore ekipa. Nakvarcani, prebildani, svi sa tribal tetovažama, ili onima na azijska slova, ili na neke motivirajuće citate napisane krasopisom. Žene sa jako puno šminke oko očiju, umjetnim noktima i plastičnim dijelovima. Muški hodaju okolo bez majice, ženske u bikinijima, jedni i drugi spremni na veće količine alkohola i neželjenu trudnoću. Kad bude u vikendu Ultre, Split će izgledati baš kao Geordie Shore.

Pjesma mog matičnog benda Kiša Metaka, Pljačkam turiste, objašnjava stvarno stanje stvari tokom tog Ultra vikenda. Uz elektronsku muziku, pogotovu ovu kakva je na Ultri, ide drogiranje, to je jednostavno stvar kulture. Ok, idu i hektolitri alkohola, po mogućnosti votke i jegera, a po dućanima redovito susrećete grupe turista koju kupuju velike količine upravo tih pića. Ali, uz votku odlično idu tabletice. Speed, MDMA, koka za one koji to mogu priuštiti. Rijetko tko želi travu, gljive ili tripove. To je festival na kojem ljudi troše sintetiku. Lokalno stanovništvo zato ima rješenje kako njima pružiti ono što žele, te da usput lako zarade. Zdrobljeni aspirini i andoli vrlo lako postanu speed, oni koji znaju skalpelom ili iglom rezbariti po tabletama mogu lijekove prodati i kao extasy, a trava, ako je prava, postane barem pet puta skuplja. To je tjedan u kojem mnogi postanu dileri lijekova koji glume teške droge. Čuo sam priče o ljudima koji su zaradili po pet tisuća kuna na prošloj Ultri prodavajući samo andole.

U tjednu Ultre, dućani promjene ponudu, posebno oni koji se nalaze na putu do Poljuda. Tu se vraćamo na votku i jeger; marketi odjednom dobiju posebne police posvećena samo tim pićima, a uz to, poveća se i broj polica sa kondomima. Često ćete susresti grupu turista, posjetitelja Ultre, tri-četiri tipa ili ženske kako u dućanu guraju kolica sa pakovanjima od šest boca mlijeka, šest boca vode, dvanaest limenki pive i onda par boca votke, u kombinaciji sa jegerom, katkad i Jackom, i selekcijom prezervativa.

Tu priča o zaradi ne prestaje. Prodaje se i preskupa hrana; iz ničega niknu štandovi sa lubenicama i svježim voćem – iz supermarketa, ljudi od vlastitih garaža rade juice barove i naivcima prodaju Cedevitu kao da je zlato. Niču razne 'posebne ponude', 'ekskluzivni' warm up i after partiji, a ove godine sam vidio da se organizira i jednodnevni festival za istu muziku kakva je na Ultri, i to dan prije Ultre. Vidio sam i tipičnu 'posebnu ponudu' u teretani u koju idem; tamo nude jednodnevni trening po super cijeni od samo 75 kuna, za vrijeme trajanja Ultre. Ovo je doista posebna ponuda, jer je cijena jednodnevnog treninga inače 50 kuna. Vrti se ljuta para, i svi zadovoljni. Toliko zadovoljni da se vraćaju, a dokaz toga je i činjenica da je ovo treća Ultra, i službeni ugovor kaže da sigurno nije zadnja.

Naravno da i u mojoj zgradi ima stanova koji su postali apartmani. Prije neki dan, susreo sam par Azijata koji su čekali vlasnika stana da se vrati, jer ih je ostavio bez ključa. Bračni par: ona je čekala na stepenicama i zbunjeno gledala u mobitel, a on je krenuo u avanturu pa je dospio do terase zgrade, gdje sam ga i sreo i pitao je li mu kako mogu pomoći, na što mi je uz nervozni smiješak rekao 'aj tejk pikču, veri najs, jes'. Engleski im je bio toliko loš i bili su toliko zbunjeni da sam se zabrinuo hoće li se živi vratiti doma. Ali ajde, takvi ionako nisu ciljana publika Ultre.

Najviše će se zaraditi na klonovima iz teretane, na toj Geordie Shore ekipi. Napuhani likovi puni kreatina u majicama sa ekstra dubokim dekolteom jednostavno obožavaju sintetičke droge, pogotovo kad im netko umjesto toga proda lijekove. Sa njima uvijek idu i cure koje su u istom điru, a kako je riječ o Britankama, onda i uza svo treniranje većinu i dalje možeš prepoznati po kratkim, čombavim nogama i kruškastoj silueti. Histerično glasno smijanje je također jedan od znakova prepoznavanja. I svi se kreću u čoporima.

_________________________________________________________________________

The jersey shore of England

_________________________________________________________________________

Ne zamjeram im kad mi se deru ispod prozora. Smeta mi, ali znam da su i doma takvi. Posjetio sam Brighton, primorski engleski grad koji je vikendom krcat, posebno ekipom iz Londona, i vidio sam kako izgledaju engleski noćni izlasci. Jedna riječ koja bi to opisala je 'kaos'. Druga riječ bi bila 'odurno'. Čitav tjedan rade, i onda u petak navečer skinu te poslovne okove sa sebe i postanu stoka koja pijano tetura po gradu, te riga i piša po sebi. Ne govorim da smo mi na Balkanu bolji, samo opisujem kako kod njih izgleda petak i subota navečer.

Kad sam prije par godina prvi put išao na Exit, Novi Sad mi je izgledao kao jedna velika engleska ekskurzija. Hipsteri na sve strane. Split za vrijeme Ultre izgleda jednako krcato, samo mi nismo dobili hipstere, mi smo dobili ekipu sa Dance Arene i nekoliko levela niže.

Nekad sam zavidio tim turistima, htio sam i ja dovoljno dobar posao i plaću pa da mogu za godišnji odmor na neki festival u drugu državu. Onda sam pogledao par reportaža o kreditnim ustanovama u Velikoj Britaniji i promjenio mišljenje. Većina tih turista su mladi ljudi koji su ovisnici o kreditima, rade za minimalac ili ne rade uopće, a nazad u Velikoj Britaniji, kreditnih ureda ima na sve strane. Navikli su da petkom navečer izađu, i ako nemaju para, ušetaju u kreditni ured i dobiju keš na licu mjesta. Uzmu po sto, tisuću funti i idu vani u provod. Uzmu tisuću i više i odu na Exit ili na Ultru. Kad se vrate doma, tad ih čeka prava zabava, jer se ti krediti vraćaju deseterostruko. Mladi Britanci su među najzaduženijim skupinama na svijetu.

Zato ne prigovaram. Možda svi ti gosti liječe lokalno stanovništvo od ksenofoboije, kojeg ovdje ima na lopate. Pijani padaju jedni po drugima dok prolaze gradom, ali jebiga, takvi su i doma. Tko je pametan, ili će zaraditi na njima – jer je doista pre lako, ili možda zapravo otići na festival, ili će u vrijeme festivala biti van grada. Nakon Ultre, stvari se vrate u normalu, muzička ponuda u gradu je ponovno definirana narodnjacima, iscijedi se sav mogući profit turističke sezone koja traje sve do jeseni, onda grad padne u komu do sljedeće sezone, i tako u krug.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu