Reklame
Svaštara

Kako je kad postaneš majka sa 18 godina u Crnoj Gori

Prošlo je četiri godine i ne kajem se.

pisao Jovana Mijatović
24 Septembar 2015, 10:09am

Prije neki dan sam prošla pored par srednjoškolki, vraćale su se iz škole dok sam ja trčala do banke. Kikotale su se i gurkale jedna drugu dok su pokazivale nešto na telefonu. To me je u trenutku vratilo u ne tako davno vrijeme kada sam i ja poslije škole zvijerala s drugaricama po gradu. Počinjem da shvatam da blenem u njih i vraćam se u mod jurnjave do banke.

Kada sam bila dvije ili tri godine starija od njih, 2011, sa tada 17 godina mislila sam na školu, smarala se sa porodicom u kojoj je uvek bilo nekih sranja, od koje sam, logično, stalno bježala od svega toga. U stvari, najsnažniji pakt sam imala sa najboljom drugaricom i non-stop smo provodile vrijeme zajedno.

Te godine sam upoznala lika koji nije bio iz Bara. Dvije godine je stariji od mene, došao je ovdje da radi i izdržava se. Odmah je bilo jasno šta nas povezuje, zajedno smo bježali od sličnih porodičnih sranja, razumjeli smo se, a da ne pominjem da smo ipak bili kritični tinejdžeri.

Foto: Pawel Loj / Flickr

Bilo nam je super i radili smo sve ono što rade i one djevojke sa početka teksta. Međutim, u to vrijeme mi umre otac. Iznenada. Kao da nije bilo dovoljno loše što mi je porodica u finansijskim problemima, već doslovno više nisam imala oca. Da stvar bude još gora, sebe počinjem da punim grižom savjesti i kajanjem, sve vrijeme vrteći ono, možda sam mogla da provedem više vremena sa njim, da pričam, da mu se povjerim. E, pa važi. Bilo je kasno za to, a teško za mene da se poslije toga svega koncentrišem na školu i ocjene. A šta se radi u takvim situacijama kad imaš 17 godina. Okrećeš glavu od svega, praviš se da ne vidiš šta ti se događa u porodici, takozvani easy way.

Sledeća stvar kojom me je život počastio bilo je kašnjenje menstruacije. Premotavam film kad sam sve s Danilom imala seks bez kondoma i počinjem da paničim. Od nešto sačuvanog džeparca idem do apoteke gdje me ne poznaju i kupujem četiri ili pet testova. Prvi, drugi, treći, svi su pozitivni. Zamotavam ih na brzinu u kesu, stavljam u torbicu, izlazim vani kao do prodavnice, gledam gdje je prvi kontejner da bacim testove. Dok hodam, osjećam kako mi srce lupa, glava mi pulsira i steže mi se grlo. Hiljadu pitanja mi juri brzinom svjetlosti kroz glavu, a ni na jedno nemam odgovor. Ne želim da šaljem poruku Danilu, nego odmah da ga vidim. Znam da je kući, kao i obično, na kompjuteru i igra WoW, pa odlazim kod njega.

Trčim kod njega, prestrašeno mu saopštavam šta sam saznala. Pita me jesam li sigurna? Počinjem da plačem i da se derem, on me smiruje, kaže da je tu šta god da se desi i da već sutra idemo zajedno kod ginekologa. Smirenija sam ali se mislim da li je njemu uopšte došlo do glave šta se dešava, pa do prije pola sata je igrao igricu na kompjuteru!

Nakon ginekološkog pregleda, bilo je jasno da će se moj i njegov život itekako promijeniti.

Situacija je bila takva da abortus nije dolazio u obzir jer sam kasno saznala za trudnoću i prekid bi bio rizičan.

Sledeći korak je saopštavanje "divne vijesti" familiji. Oboje smo prestrašeni, ali odlučni da to izguramo do kraja. Odlazimo kod mene. Mama i sestre su bile šokirane, ono, vilica do poda. Najjeziviji mi je bio taj mamin pogled razočaranja. "Šta će ljudi reći, kako je to moglo da ti se desi?" Nakon pola sata vike i suza, stvari su se promijenile, mama me stegla u zagrljaj. Dobila sam podršku od meni najbitnijih u životu. Odlučila sam da idem u školu dok mogu, pošto mi je termin porođaja bio negdje u maju. Svjesna da će se stomak primjećivati, počela sam, malo po malo, školskim drugaricama sa kojima sam dobra, da govorim šta se dešava. E, kad je već počeo da se vidi, profesori i profesorice su postali radoznali.

Neizbježno je bilo čuti s vremena na vrijeme komentare onih "šta će reći" ljudi. Dobijala sam puno pogleda poprijeko od profesora i školskih drugarica. Neke majke su "zahvaljivale Bogu što njihova ćerka nije takva". Razredna me pitala za oca bebe i bacala foru: „Je l' utek'o na vrijeme?" Ženo, pa daj malo takta. Dato mi je na znanje i da bi moja majka trebalo da me se stidi, kao i kojekakva etiketiranja koja govore o mom moralu. Neki su me iskreno i bez zle namjere pitali: "Kako sam to sebi dozvolila u današnje vrijeme, kad smo svi informisani i kad postoji milion načina zaštite?" Očekivala sam sve te negativne komentare i osude, te sam se trudila da ih dobro iskuliram, provodim vrijeme u društvu ljudi do kojih mi je stalo. Išla sam redovno u školu do kraja prvog polugodišta. Drugu polovinu sam završila vanredno.

Danilo i ja smo u međuvremenu iznajmili stan. Još prije nego sam zatrudnila, zaposlila sam se u kafiću u kojem i Danilo radi i koji smo praktično počeli da vodimo jer smo se super skapirali sa gazdama koji su imali puno povjerenje u nas.

Bez obzira na tuđe analize o mojoj ulozi majke, nagađanja da li ću biti dovoljno dobra ili ne, moje prvo iskustvo je bilo takvo da sam skroz "odlijepila" za bebom, ćerkom koju smo nazvali Ema. Sa Danilom sam se dobro organizovala oko obaveza.

Moj dan obično izgleda ovako: buđenje, doručak, oblačenje Eme, pa sebe, žurba u vrtić koji (na sreću svih nas) obožava, pa jurim na posao. U zavisnosti od smjene, Danilo ili ja je kupimo iz vrtića, pravimo ručak, poslije u šetnju pored mora gdje trčimo za njom pošto je vrlo živahna.

Foto: Dave Clements / Flickr

Jeste da ponekad naporno padne ta rutina, ali navikla sam se. Trudim se da budem posvećena i njoj i sebi. Nisam se "zatvorila u kuću". Naravno da ne mogu izaći kad god mi se ćefne kao što to mogu moje drugarice koje nisu majke, ali u redu, ja jesam, ali nisam samo to. Neki koji su me s podignutom obrvom gledali prije sad me gledaju sa poštovanjem, a neki mi i dalje broje koliko puta su me vidjeli u izlasku s drugaricama. Mali grad.

Ponekad u pauzama od trčanja tamo-ovamo razmišljam šta bi bilo da je bilo drugačije, mnoge stvari sam vjerovatno mogla bolje. Ali okej, učim. Prošlo je četiri godine i ne kajem se. Imam veliku pomoć porodice i to stvarno puno znači. Ne mogu da zamislim koliko je teško onim djevojkama koje su same u svemu tome.

Upisala sam se na faks, teško postižem i ne dajem sve u roku, ali se neviđeno trudim.

Pratite VICE na Twitter, Facebook, Instagram