FYI.

This story is over 5 years old.

Nedelja vutre

Ljudi govore o iskustvu koje ih je nateralo da prestanu da puše vutru

Duvanje dan za danom nije za svakoga.

(Gornja fotka: Flickr user daddyboskeasy, via)

Pušenje vutre je luda zabava, sve dok to ne prestane da bude. Možda ste odrasli duvajući i gledajući kako svi vaši prijatelji polako dižu ruke od toga ili ste možda baš vi ta osoba u vašem društvu koja je prva odlučila da vutra nije za nju – bilo zato što ste počeli da se osećate čudno svaki put kad biste je pušili ili zato što vam je dojadilo da čekićate tri sata kako biste se dokopali nekog ispodprosečnog skanka.

Reklame

Svako ima svoje razloge kad je u pitanju kačenje vutre o klin, tako da smo za Nedelju vutre pitali gomilu ljudi kakvo ih je iskustvo nateralo da požele da prestanu da duvaju.

SNAŽAN PLJUSAK

Prvi put sam počeo da pušim kad sam imao 12 godina, a do 15. sam već duvao čitavog dana, svakog dana, sve do jedne večeri u svojoj sobi kad sam počeo da razvijem nešto za šta danas znam da je bila psihoza. Mogao sam da čujem ljude kako me dozivaju u mojoj kući i kad bih strčao niz stepenice da vidim šta se dešava, video bih da nema nikog kod kuće. Čuo bih snažan pljusak kako dobuje po mom prozoru, a onda bih pogledao napolje i video da je noć mirna i vedra. Počelo je da se dešava redovno, bez izuzetka: svaki put kad bih počeo da pušim, doživeo bih iste halucinacije. Znao sam od samog starta da je to od vutre, ali trebalo mi je mnogo vremena da prestanem da je pušim, zato što sam je strašno voleo, ali i zato što je moje društvo želelo samo to da radi.

Prestao sam da pušim u potpunosti sve do svojih srednjih dvadesetih kad sam shvatio da mogu da se naduvam s vremena na vreme a da mi se ne vrati nijedna od tih halucinacija, ali sada sam ponovo to izbacio iz upotrebe jer kad jednom krenem s tim, ne mogu više da se kontrolišem. Duvadžija sam u duši, tako da se "malo naduvati" i raditi to "s vremena na vreme" kod mene ne radi posao.

– Džo

RUTINA

Počeo sam da pušim vutru kad sam imao 12 godina, kad sam od nas četvorice sakupio kusur u vrednosti od pet funti, zamenio ga za novčanicu u prodavnici i sa njom posle kupio sebi džidžu. Postepeno sam krenuo to sve više da radim u tinejdžerskim godinama, što je u to vreme bila luda zabava. A onda sam, kad sam imao oko 22-23 godine, počeo da osećam da sam strašno anksiozan prvih sat vremena posle pušenja. Shvatio sam posle nekog vremena da sam trošio ludačke količine novca na pušenje džokavaca radi dejstva za koje sam se nadao da će što pre uminuti.

Reklame

Ipak, i dalje sam nastavio da duvam još neke dve godine zato što je to bio centralni deo moje rutine a izgubljeni ljudi obožavaju rutinu. Na kraju sam prestao u januaru 2015. godine posle ozbiljnog napada anksioznosti kad sam bio siguran da ću doživeti srčani udar. Ne želim da zvučim prepametno ili arogantno: i dalje bih pušio svakodnevno da uživam u tome kao nekad, ali nešto se u mom mozgu promenilo, pretpostavljam, i sada mi je bolje bez toga.

– AC

SOLO TAČKA

Počela sam da pušim vutru zbog bivšeg dečka duvadžije: pušila bih samo kad smo bili zajedno, ali onda me je on šutnuo i ja sam počela sve vreme da pušim sama. Posle tri ili četiri meseca postala sam istinski paranoična: bila sam super svesna svega oko sebe i počela bih da imam deluzije. I dalje nisam sigurna da li je to bila samo posledica dobijanja dvojke i da li je paranoju izazvala anksioznost i depresija koji dolaze s tim, ali sam odlučila da prestanem. Nedostaje mi duvanje i počela sam da razmišljam da ponovo krenem s tim zato što sam čitala koliko pomaže kod anksioznosti. Ali, s druge strane, postanem anksiozna samo kad pomislim da bi paranoja mogla da mi se vrati i zato moram da prihvatim da to možda nije za mene.

– Klara

VAPORIZOVANI IZOLAT

Nikad nisam pušio vutru onoliko koliko većina ljudi mog godišta; za mene je to bilo više "jednom u dve nedelje" kako bi mi uminuo mamurluk ili da bih se lakše spustio s neke druge droge. Putovao sam u Amsterdam 2012. godine sa nekim iskusnim duvadžijama i prvog dana smo svi otišli u kafić i odlučili da isprobamo "vaporizovani izolat" koji udišete iz kese. Nažalost, tad sam bio potpuno odlepio. Ono, skroz sam se pogubio: nisam znao gde sam, šta se dešava, nisam prepoznao ništa oko sebe. Do današnjeg dana jedini način da rečima objasnim šta mi se desilo ostaje da sam se zaključao u sopstveni um. Kao da me je neko zatrpao najtežim filozofskim pitanjima na svetu koje treba odjednom da odgonetnem, a nisam uspeo da objasnim šta se dešava čak ni prijatelju koji me je vodao po lokalu da bih se smirio.

Reklame

I dalje se ponekad setim tog putovanja i dobijam fleševe svakih šest meseci, ostajući veoma zbunjen i anksiozan nekih sat vremena. Vrlo je to neobično, zato što nikad pre nisam patio od anksioznosti, ali nekih sat vremena na otprilike svakih šest meseci ponovo prolazim kroz isto to iskustvo – mada je u poslednje vreme ono postalo manje učestalo. Posle toga sam čvrsto rešio da dovedem svoj životu u red i mogu otvoreno da vam kažem da mi je to pomoglo da svoj život pretvorim u jedno fantastično iskustvo. Na neki način mi je drago da mi se to desilo.

– Danijel

VEZA SA STVARNOŠĆU

Pušila sam vutru svakog dana nekoliko godina, od svoje 18. godine pa nadalje. Duvanje mi je otvorilo čitav novi društveni sloj drugara – ljude koji su odlučili da žive malo više po svojim pravilima. Svojstva introspekcije i širenja vidika nesumnjivo su doprinela nekim mojim izuzetno važnim egzistencijalističkim zaključcima i pomogli mi da bolje razumem svoj iščašeni mozak i saznam nešto više o sebi.

Nakon što sam patila od psihoze izazvane drogom za koju je najviše bilo krivo često uzimanje psihodelika sa 23 godine, bilo je perioda tokom mog oporavka kad bih uzela pokoji dim i osetila kako mi se mozak okreće ka izrazito meta svetovima odvojenim od udobne stvarnosti koju mi je vutra pružala ranije. Četiri godine kasnije, moja veza sa stvarnošću je nešto čvršća, ali i dalje pazim koliko pušim, jer sam iz prve ruke iskusila neprijatnu vezu između duvanja i gubljenja dodira sa svim što je opipljivo i stvarno.

Reklame

– Ana

SMUČILO MI SE

Duvao sam negde od svoje 13. godine, ali uglavnom kad sam bio u društvu i vrlo retko kad sam bio sam. Obično bi to bilo između predavanja na koledžu, pre i posle žurki u klubu, uvek u fazonu pušenja do poslednje mrvice. Pre oko dve ili tri godine išao sam na festival na jugozapadu – planirao sam da to bude jedno opušteno iskustvo i da veći deo vikenda samo pijem, ali mi je iz nekog razloga stomak bio osetljiv i nisam mogao da popijem alkohol a da se ne presamitim od bolova i krenem stalno da podrigujem.

Srećom, imao sam kod sebe veliku kesicu sa vutrom, ali mi se pred kraj vikenda ona naprosto smučila. Sedeo sam tako sa velikim džointom u ustima i metalnim ukusom na jeziku misleći u sebi: 'Šta je sad ovo? Meni se ovo čak više ni ne dopada.' Završio sam džokavac i to je bilo to: odlučio sam da prestanem. Od tada kad god uzmem poneki dim, samo mi se od njega zavrti u glavi. Očigledno sam počeo da starim. Mislio sam da ću pušiti čitav život, ali očigledno neću. Možda su rešenje kolačići? Britansko takmičenje u spremanju kolača, eve me.

– Luis

@niluthedamaja