Fotografija posredstvom sagovornika.

Oliver Frljić za VICE: Rehabilitacija ustaštva je hrvatska svakodnevica

"U balkanskim društvima planski je stvaran jedan sistem vrijednosti u kojem je nacionalizam norma," kaže za VICE pozorišni reditelj čije su dve predstave u glavnom programu ovogodišnjeg Bitefa.

|
14 Septembar 2018, 7:06am

Fotografija posredstvom sagovornika.

Oliver Frljić je jedan od najuspešnijih i najproduktivnijih reditelja sa prostora Zapadnog Balkana. Njegove predstave spadaju u dugu tradiciju političkog pozorišta, u kome je interakcija sa publikom intenzivna, u kome su teme savremene, u kome se sve dešava sada i ovde. U njegovom "Zoranu Đinđiću", glumica je povraćala po srpskoj zastavi. Od procesa predstave "Aleksandra Zec" napravljen je dokumentarni film koji je osvojio nagradu u Kanu.

Frljićeve predstave često izazivaju negativne reakcije, i to uglavnom desničarskih i religioznih organizacija, i u više evropskih zemalja se dešavalo, kao i u Hrvatskoj i Bosni, da one budu prekinute.

U glavni program 52. izdanja festivala Bitefa, uvrštene su dve njegove režije. "GoЯki: Alternativa za Nemačku", u produkciji berlinskog teatra "Maksim Gorki" biće izvedena u subotu, 16. septembra na sceni Beogradskog dramskog pozorišta, dok će sutradan, 17. septembra, u Ateljeu 212 pred beogradskom publikom biti izvedena Frljićeva adaptacija Pirandelovog komada "Šest lica traže pisca."

Krajem avgusta, preko elektronske pošte, razgovarao sam sa hrvatskim rediteljem o ove dve predstave, o uticaju uspeha hrvatske reprezentacije na Svetskom prvenstvu na jačanje hrvatskog nacionalizma, o njegovim pogledima na Srbiju Aleksandra Vučića, njegovom umetničkom radu i planovima za budućnost.

Intervju je redigovan, ali nije skraćivan.

VICE: Najavljujući "Gorki – Alternativa za Nemačku?", selektor Bitefa Ivan Medenica je između ostalog rekao da se u predstavi "pokreće pitanje da li je jedno progresivno pozorište, ako pristane na izvesnu getoizaciju i igru u sistemu, stvarni otpor tom sistemu ili samo alibi za savest umetnika.“ Da li je moguće to pitanje "kroz učešće u sistemu on se legitimizuje“? Da li je to lažna dilema?
Oliver Frljić: "Gorki - Alternativa za Njemačku" postavlja različita pitanja, a jedno je i pitanje pozicije berlinskog teatra Maksim Gorki kao prostora vidljivosti i osnaživanja različitih manjinskih identiteta u njemačkom kazališnom i širem društvenom kontekstu. Vrlo često je Gorki zbog toga bio predmet napada koji su koristili rafiniranu rasističku argumentaciju. Argumentacijski arsenal u ovom kontekstu bio je i ostao, naravno, onaj normativno-građanske estetike. Umjesto otvorene kritike tog rasizma, u predstavi sam jednostavno preslikao njegovu argumentaciju. Sami glumci govore da znaju da su tu isključivo zbog boje svoje kože ili etničkog backgrounda, a ne zbog kvalitete. Glumci Nijemci pak govore kako služe isključivo kao dekoracija svojim kolegama ne-Nijemcima jer njihov etnički i socijalni background nije dovoljno zanimljiv da bi se na temelju njega radile predstave. Što se tiče pitanja da li se "učešćem u sistemu on legitimizuje" - naravno, ali se sistem tim istim učešćem može i dekonstruirati.

U drugoj vašoj predstavi na Bitefu, "Šest lica traže pisca“ vi se, kako je najavljano, "razračunavate" sa hrvatskim nacionalizmom. Hoće li u skorašnje vreme doći do neke "finalne borbe" sa nacionalizmom ili će on i u dogledno vreme biti sastavni deo hrvatskog i drugih balkanskih društava?
U hrvatskom i ostalim balkanskim društvima planski je stvaran, sada skoro već trideset godina, jedan sistem vrijednosti u kojem je nacionalizam norma. Umjesto "finalne borbe", mislim da nam predstoji dostojanstvo u porazu koji se odavno dogodio. Ovo što vi nazivate "razračunavanjem s hrvatskim nacionalizmom" je zapravo pokušaju da se sačuva bar malo tog dostojanstva. Druga opcija je zabiti glavu u pijesak pustinje nacionalnog oportunizma i, po dobroj staroj navadi građanskog Agrama, čekati da prođe.

Na koji način je uspeh hrvatske reprezentacije na Svetskom prvenstvu delovao na pitanje nacionalizma u Hrvatskoj? Izgledalo je kao da je celo leto pretvoreno u nacionalistički pir koji je trajao od tog finala pa sve do proslave Oluje. Ili je ovo preteran opis?
Ne, opis je vrlo precizan. Svjetsko prvenstvo je samo učinilo vidljivijim i glasnijim ono što je žalosna hrvatska svakodnevica - tiha rehabilitacija ustaštva koja se maskira na različite načine i kroz različite prakse. Thompson u autobusu s hrvatskom reprezentacijom samo je šlag na tortu tog procesa. Proces sam je puno opasniji u institicionalnom kontekstu gdje se najvidljivije i najopasnije realizira kroz relativizaciju antifašističke borbe i antifašizma. Previše je toga da bih ovdje uspio sve pobrojati, ali evo samo par primjera: Hasanbegovićevo preimenovanje Trga Maršala Tita u Zagrebu, HOS-ova ploča s natpisom "Za dom spremni" u Jasenovcu, državno pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, spomenik IX. bojni HOS-a u Splitu nazvanoj po ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu... Hrvatska nogometna reprezentacija je dio tog procesa i tu postoji logičan slijed od Šukerovog slikanja na Pavelićevom grobu u Madridu, preko Šimunićevog urlanja "Za dom spremni", do Thompsona u autobusu.

Sastavi deo vašeg rada je komentarisanje i postavljanje prema društvenim događajima i problemima. Koliko je kreativno i emotivno iscrpljujuće baviti se stvarima koje su u najmanju ruku neprijatne?
Sve ovo što radim se itekako odražava na moje zdravlje. Ali, s druge strane, nisam nikada ni imao iluziju da ću doživjeti neku duboku starost pijući smoothije napravljene od voća i povrća iz bio-uzgoja.

"Svjetsko prvenstvo je samo učinilo vidljivijim i glasnijim ono što je žalosna hrvatska svakodnevica - tiha rehabilitacija ustaštva koja se maskira na različite načine i kroz različite prakse."

Često se dešava da pokušaju da vam prekinu predstave. Da li postoje razlike u "razlozima" koji se daju za takve postupke kada se to desi u Sarajevu i kada se to desi u Češkoj?
Kroz ono što se događa mojim predstavama može se čitati i promjena političke klime kojom su potpuno normalizirani različiti oblici nasilja spram drugačijeg i manjinskog mišljenja. Daleko od toga da je tada bilo sjajno, ali kad sam radio predstavu "Buđenja proljeća" 2010, koja je oštro kritizirala hrvatsku Katoličku crkvu, nisu se događali nikakvi prosvjedi. Da se ta ZKM-ova predstava izvede sada, ne sumnjam da bi okupila nemali broj onih fragilnost čijih vjerskih osjećaja je prije 8 godina njome ostala neokrznuta. Ovi zadnji prekidi i pokušaji prekida nekih mojih predstava - uglavnom "Našeg nasilja i vašeg nasilje", te varšavske "Kletve" - su zapravo pomicanja granica u gušenju slobode govora koji simultano zagovaraju određene političke opcije s pozicija vlasti i njihovi različiti medijski i NGO sateliti. Scenarij je uvijek isti. Najprije se napravi medijski spin tako da se izvadi iz konteksta neka od scena, a onda stvari dalje već idu svojom inercijom - "događanje naroda", krunice, branitelji, kerumi, izjave pozicije i opozicije, medijska ofanziva.

U dokumentarnom filmu "Srbenka“ prikazan je praktično vaš proces rada na predstavi. Reditelj filma Nebojše Slijepčević je rekao da ste bili zadovoljni filmom, ali da li je bilo neprijatno biti toliko izložen? Ne biti reditelj već akter?
Tokom procesa snimanja ovog filma nisam se osjećao previše izloženim jer sve što govorim na probama govorim i inače u javnom prostoru. Naravno da je prisustvo kamere na početku učinilo da smo se svi ponašali malo artificijelnije, ali čim smo ušli u radnu temperaturu probe su išle svojim uobičajenim tokom. Nebojša je bio jako diskretan i nenametljiv u procesu rada. Mislim da je našao jako dobar dramaturški ključ i uspio pokazati kako se nacionalizam i njegovi devastirajući efekti reproduciraju i među najmlađom populacijom.

"Mislim da je kroz izbor Vučića srpsko društvo samo sebe amnestiralo od odgovornosti za politike iz devedesetih, čiji aktivni sudionik je bio i aktualni predsjednik."

I režirali ste i dolazili sa predstavama u Beograd. Kako vam izgleda Beograd i Srbija? Koliko vas podseća na Hrvatsku?
U post-petoktobarskoj Srbiji mogao se steći utisak da nitko nikada nije glasao za Miloševića i da je taj čovjek sam sebe birao sve te godine. Dogodio se jedan oblik kolektivne amnezije za koji se bojim da bi se mogao ponoviti i u slučaju Vučića. Autokratski model koji je on stvorio i koji stalno oscilira između neoliberalne prekarnosti, koja se srpskom društvu prezentira kao put u blagostanje, i zadriglog nacionalizma, predstavlja inverziju onoga što bi demokracija trebala biti. Više puta sam rekao, ali evo još jednom. Mislim da je kroz izbor Vučića srpsko društvo samo sebe amnestiralo od odgovornosti za politike iz devedesetih, čiji aktivni sudionik je bio i aktualni predsjednik.

I hrvatske i srpske umetnike i intelektualce stalno optužuju da vide samo zločine, nacionalizme i probleme svog društva. Da li je to bilo šta drugo osim pokušaja diskreditacije?
Po meni je veći problem što velika većina hrvatskih i srpskih umjetnika ne vidi nikakve zločine koje su bili sponzorirani od strane vlasti i vršene od strane pripadnika njihovog vlastitog nacionalnog korpusa u devedesetima, čak ni kad se sapliću o kosti žrtava tih zločina. Oni ulažu više napora da svojom šutnjom zadrže te kosture pod tepisima, nego da se njima, u okviru onoga što rade, pozabave. Evo, uskoro bi mrak kino-dvorana trebao osvijetliti Vrdoljakov film o generalu Gotovini. Zanima me je li itko od dragih mi kolega glumaca koji tamo igraju našao za shodno da s redateljem tijekom pripreme za ulogu porazgovara i o onome što se događalo nakon Oluje, o svim onim protjeranim i ubijenim ljudima i spaljenoj imovini, prekomjernom granatiranju itsl, a što također spada u zapovjednu odgovornost naslovnog junaka.

U svetu izgleda kao da se stvari politički i ideološki zaoštravaju, ali se čini i da u zapadnom svetu, pre svega Britaniji i Americi, stasava generacija mladih ljudi i glasača koji su mnogo otvoreniji prema levici. Jeste li optimistični po tom pitanju?
Nedavno sam razgovarao s Borutom Šeparovićem i u šali rekao, parafrazirajući Gaja Deborda, da je ljevica dijalektički moment kapitalizma.... Šalu na stranu, ali činjenica jest da danas nemamo dovoljno radikalan izazov onome što kapitalizam jeste - i u smislu identitarnih politika koje proizovodi, a još više onih ekonomskih. Ljevica se uglavnom pojavljuje u svojoj folklornoj varijanti.

Ako se s vremena na vrijeme i dogodi određena društvena aksceleracija koja učini vidljivim kontradikcije u kapitalističkom mišljenju i praksi, kapitalizam takve aksceleracije brzo komodificira.


U serija "Mr Robot" je ta situacija dobro prikazana u epizodi u kojoj su, nakon hakerske revolucije, pobrisani svi podaci o dugovima građana. Nakon kratkotrajne euforije dolazi i spoznaja da su zajedno s dugovima pobrisani i podaci o ušteđevinama. I to je ona točka na kojoj je do sada polomila zube svaka ljevica - napuštanje koncepta privatnog vlasništva.

Bavite se pozorištem već dve decenije. Šta se najviše u pozorištu promenilo tokom te dve decenije i kako ste se vi promenili tokom tog perioda?
Promjenilo se puno i malo. Pozorište i dalje ostaje specifičan način na koji gledamo svijet. Moj teatar je bio konstantna potraga za sukobom izvan prostora i zadaća u koje je društvo ogradilo ovaj medij. Ne znam kako bi to statistički izgledalo, ali kvantitativno najveći dio moje publike čine oni koji negiraju i diskvalificiraju ono što radim. Iako sam svojim teatrom uspijevao ponekad mobilizirati i cjelokupnu društvenu zajednicu, što sam stariji sve se više uvjeravam u točnost riječi Hajnera Milera, koji je rekao da kazalište za masu ne postoji već dugo. Umjesto lamentacija nad tom činjenicom, treba je uzeti kao nešto pozitivno i stvarati za onu manjinu koja još uvijek ima potrebu gledati svijet u kontroliranoj igri svjetla i mraka koju predstavlja kazalište.

Šta režirate sledeće?
"Romea i Juliju".