FYI.

This story is over 5 years old.

Culture

Kevin Mekalister je monstrum

Ideja da je on spasitelj u filmovima ’Sam kod kuće’ je bolno netačna.
Kevin McAllister
Fotografija je vlasništvo 20th Century Fox.

Dok sam odrastao, svaki Božić smo provodili u kući moje bake. Ona nije imala mnogo toga za dečiju zabavu, ali imala je dva sveta grala tog praznika: stare VHS kopije Sam kod kuće i Sam kod kuće 2: Izgubljen u Njujorku. Moja braća od strica i ja smo ih gledali sve dok nismo bili u stanju da napamet izrecitujemo svaku repliku, a kada bismo to obavili, isponova i isponova smo gledali najbolje scene iz oba filma: zamke. Kevin Mekalister je bio naš ludi, desetogodišnji junak, na putu kreativne destrukcije o kojoj je, po mom mišljenju tada, svaki dečak sanjao.. Tek kasnije u životu mi je sinula prava istina o tim filmovima: Kevin Mekalister je jebeni monstrum.

Reklame

Za one od vas koji niste gledali ove filmove (potpune seronje), originali se vrte oko mladog dečaka čija velika i bogata porodica ima nesrećnu tendenciju da ga izgubi (ja sve vreme gubim jebeni daljinski za Epl TV, siguran sam da je u pitanju isti princip). U prvom filmu, ostavljaju ga u kući kada odlaze na odmor, a u drugom, nekako se obreo u Njujorku devedesetih, sam i naizgled nezabrinut za svoju dobrobit. U oba slučaja, na Kevina se okome dva nespretna provlanika, Hari i Marv, koji ga jure unaokolo, i sve to. Na mnoge načine, ova premisa ispunjava ultimativne dečije fantazije – da budeš sam kod kuće i radiš šta god ti padne na pamet. Ideal pod geslom „jedi šta ti se jede, trčkaraj unaokolo, odvrni muziku „ koji nam je prikazan u filmovima kao što su Rizičan posao, i tome slično. Ali ona na neki način otkriva i jednu dublju fantaziju: sposobnost da postavljaš gadne zamke, bez bukvalno ikakvih posledica po sebe i druge. Po mom mišljenju, svaka mlada osoba voli dobru zamku.

Tokom filmova, Kevin paradira vilom svojih roditelja u predgrađu, hotelom Plaza, i monstruoznom zgradurinom od cigala na Aper Vest Sajdu, i osmišljava gomilu zlokobnih naprava različitog nivoa pogibeljnosti. Iako se svaki njegov „nestašluk“ tretira kao jednako poguban za dva provalnika u pokušaju, morate da zamislite da „malo lepka i perja nežno oduvanih u nečije lice“ zvuči znatno manje bolno nego, recimo „više kanti punih farbe palih na nečiju glavu“, ili „industrijski bacač plamena uperen direktno u nečije uvo“, jer oba slučaja zavređuju odlazak u bolnicu i skener. Sve te stvari i još više toga se brzo dešavaju jedna za drugom, i to nesrećnim Lepljivim banditima, koji svejedno ostaju nepokolebani u svojoj misiji da uhvate svog mučitelja.

Reklame

Mada, stvar je u sledećem: Kevin nije morao da uradi bilo šta od toga.

Da li je pravljenje zamki kao iz crtaća zaista bilo lakše nego da je, recimo, rekao komšiji da pozove policiju? Ili da je jednostavno sam pozove? A mogao je i samo da ostane kod komšije – bez policije (panduri su ionako kerovi). Naravno da ne, jer bi onda Kevin bio prinuđen da prizna da je živeo solo la vida loka, i time bi njegovom iznenadnom odmoru došao kraj. Kevin je u suštini razmaženo, povlašćeno, bogato derište iz predgrađa, koje je voljno da žrtvuje porodični dom, pa čak i da počini ubistvo, samo da bi izbegao prekid svog odmora. U Njujorku smesta traži najskuplji mogući smeštaj, ne razmišljajući o trošku koji će napraviti svojim roditeljima. Gleda kako banditi pljačkaju i haraju po komšijskim kućama, ne govoreći ništa njihovim vlasnicima ili vlastima, da slučajno ne bi otkrili kako on uživa k’o bubreg u loju. Naručuje limuzine, ekstravagantno posluženje u sobi, a u jednom slučaju (naizgled bez ikakvog drugog razloga osim da nanese patnju) zavara dostavljača pice da će možda poginuti, i sve to iz zezanja.

Mnoge od zamki koje Kevin postavlja „zlikovcima“ priče su bezazlene i na neki način biste ih očekivali od dečaka njegovih godina – autići na podu, žica za saplitanje, itd – ali neke su neporecivo zlokobne, a u nekim slučajevima, deluje kao da ciljaju na smrtni ishod.

(Takođe, čitavog svog detinjstva sam bezumno prihvatao da je sasvim normalno da jedan desetogodišnjak ima pristupa ovako nečemu:

Reklame
Kevin McAllister and the doorknob

Photo Courtesy 20th Century Fox.

Grejač za kvaku? Jebemliga.)

Cigle koje baca Marvu na čelo. Pegla koja sa četvrtog sprata pada na Marvovo čelo. Nakatranisani šiljak koji se zabada u boso Marvovo stopalo. Najiskrenije, izgleda da Kevin jednostavno ima duboko ukorenjenu žeđ za krvlju, koja može biti ugaušena jedino ubistvom nespretnog i simpatičnog šeprtlje iz radničke klase. On jednostavno mora da ubije Marva.

Ključna pouka ovde je da nema tog napora koji Kevin ne bi učinio da produži svoj nezasluženi boravak u ličnom Rajskom vrtu. Nikakvo bezumno uništenje imovine, nasilje, pa čak ni ubistvo iz nehata (teško mi je da poverujem da bi okružni tužilac mogao detetu njegovih godina da prikači ubistvo s predumišljajem) ne može da ga odvrati od misije da ne provede Božićne praznike sa svojom porodicom. Gledano kroz tu vizuru, ovi filmovi postaju nešto sasvim drugačije, u svakom smislu: Kevin je zli sociopata, koji ne samo da je voljan da pribegne takvim merama, već se njima i naslađuje, i smeje se dok sladostrasno nanosi bol i patnju svakom ubogom siromahu na koga naleti. On je razmaženo malo govno najgore vrste, koji ne može da održi normalan ljudski odnos – do te mere da izgleda da nema nijednog druga – izuzev sa starijom, verovatno ludom golubarkom koja živi ispod lukova njujorške filharmonije.

A pošto je pravo razmaženo, bogato derište, takođe uživa i u omiljenoj aktivnosti svoje sorte: u tome što za svoje postupke ne pretrpi apsolutno nikakve posledice. Kada se vrate da nađu Kevina, njegovi roditelji ga obasipaju ljubavlju i poklonima. Opraštaju mu (verovatno veći od 6000 dolara) dug koji je napravio u Njujorku. Previđaju nenormalno veliki rusvaj koji je napravio u porodičnoj kući. Izgleda da im ne smeta čak ni to što čitavo to vreme nije preduzeo ništa da ih kontaktira. Sve mu je oprošteno, i na Kevinovim žrtvama je da pospreme nered za njim. Taj dostavljač pice će verovatno do kraja života patiti od posttraumatskog stresnog poremećaja, ali da li je malog lorda Mekalistera briga za to? Ma jok. On prasne u smeh svaki put kada se toga seti. I stoga, tokom ovih Božićnih praznika, kada sednete da gledate ove klasične voljene filmove, molim vas, pokušajte da se setite da Kevin nije junak ove sage – to je Marv.

Članak je prvobitno objavljen na VICE US.