Rome u Bukureštu navučene na drogu ostavljaju da trunu

FYI.

This story is over 5 years old.

Putovanja

Rome u Bukureštu navučene na drogu ostavljaju da trunu

Nekome sa strane bi moglo da se učine da su stali u red za supu iz poljske kuhinje. Ali oni koriste ono malo pomoći koja im se nudi: čiste špriceve.
Max Daly
pisao Max Daly
London, GB

Iz kolumne „Narkomanija"

Lekar deli čiste špriceve i prima narkomane koji čekaju u redu ispred ambulantnih kola u ponoć, u centru Budimpešte. Fotografije: Vlad Brateanu

Samo kada se ambulantna kola parkiraju u blizini glavne železničke stanice u Bukureštu, zaboravljeni ljudi ovog grada pojave se iz mraka. Neki izlaze iz šahtova, iz svojih domova u gradskim kanalima kanalizacije. Drugi dolaze iz obližnjih udžerica, šatora i uličnih ćoškova. Noću obični građani ne zalaze u ovaj deo grada, okruženog zaobilaznicom. To je deo njihovog grada koji bi najradije zaboravili.

Reklame

Svetlo iz otvorenih vrata ambulantnih kola obasjava grupu oštećenih ljudi koji se okupljaju, od kojih su mnogi Romi. Na koži imaju tragove čestog ubrizgavanja droge: rane od igala na vratnim žilama, natečene noge od uništenih vena, i ogrebotine na rukama. Nekoliko njih je bilo drogirano, ili umrtvljeno lošim heroinom, ili nervozno od ubrizgavanja neverovatno jeftinog hibrida mefedrona, lokalno poznatog kao „legalni" ili „čisti".

Nekome sa strane bi moglo da se učine da su stali u red za supu iz poljske kuhinje. Ali oni koriste ono malo pomoći koja im se nudi: čiste špriceve. Za ljude koji četiri noći nedeljno strpljivo stoje u redu ispred ambulantnih kola, nove igle su spas, ali i oblik sredstva plaćanja.

„Generalni stav javnosti prema Romima i narkomanima je taj da se na njih traći novac, i da je bolje pustiti ih da umru, nego im pomoći", kaže Dan Popesku, koodinator kontrole štete u rumunskoj Asocijaciji za borbu protiv side (ARAS), koja je obezbedila ta ambulantna kola. Uprkos epidemiji HIV-a među intravenoznim narkomanima u Bukureštu, ARAS je jedan od svega dva projekta koja se bave umanjenjem štete od upotrebe droge u celoj Rumuniji.

Neki od uživaoca donose kofe sa plastičnim bocama punim prljavih igala, koje su skupili u svom kraju, i za koje će biti nagrađeni sa još novih špriceva. Čiste igle bi trebalo da smanje broj zaraženih. Popesku kaže da su skoro svi intravenozni narkomani sa kojima su stupili u kontakt u getima Bukurešta pozitivni na HIV i hepatitis C. Zbog toga što se u tolikoj meri upotrebljavaju, špricevi su takođe vid zaloga za sve među intravenoznim narkomanima Bukurešta, od droge, do taksi usluga.

Reklame

Deca iz doma za nezbrinutu decu „Pinokio" se noći iskradaju da bi šmrkala industrijsku farbu. Neka su već počela da ubrizgavaju „legalni".

Jedna žena sa kojom sam razgovarao, Flori, ima 28 godina, ali se kreće kao da ima sedamdeset i nešto, i gubi vid na jednom oku. Tokom toplijeg dela godine spava na ulici, a tokom zime u kanalizaciji. Ona ubrizgava mešavinu heroina, mrvljenih tableta metadona i „legalnog" – kombinacija tri droge poznata kao „Totalna borba". Rekla mi je da joj je najomiljenije osećanje u životu nalet koji oseti kada ubrizga „legalni".

Svake noći, grupa tinejdžera iz lokalnog sirotišta „Pinokio" dolaze na ulaz vodovoda i pridružuju se starijim narkomanima, jer im je drže da se drogiraju nego da spavaju u svojim krevetima. Šmrču toksičnu metalik farbu pod nazivom „Aurolak" iz crnih plastičnih kesa. To je omiljena droga mladih uličnih klinaca, pre nego što pređu na ubrizgavanje. Od te farbe imaju halucinacije, ali ona škodi plućima, srcu i mozgu. Lako može da izazove trenutnu smrt od srčanog udara.

Stefan, mali Rom iz „Pinokija", ima 16 godina. Sa 10 godina su mu pred očima ubili majku; završio je u domu za nezbrinutu decu i od tada duva farbu. Kada sam ja razgovarao sa njim, upravo je počeo da uzima „legalni". U sirotištu mu ga je dao jedan stariji dečak. Njegov drug, još jedan mali Rom po imenu Liviju, ima 17 godina. Njegov otac je takođe mrtav, ali ga brat i sestra posećuju u „Pinokiju". Pitao sam ga zašto se drogira. „Život je gadan", rekao mi je. „Kako može da bude dobar, kada nemaš roditelje"?

Nije slučajnost to što većina očajnički bolesnih narkomana u Bukureštu dolaze iz romske zajednice, najveće etničke manjine u Evropi. Kao i u mnogim drugim delovima Evrope, Romi, koji potiču iz Indije i koji su u Evropu emigrirali u srednjem veku, i od tada su niža klasa, su u velikoj meri izolovana zajednica u Rumuniji. Od 10 do 12 miliona Roma u Evropi, procenjuje se da ih u Rumuniji živi oko 2 miliona, više nego igde drugde. Iako ih je rumunski kralj oslobodio ropstva pre 170 godina, i dalje ih smatraju nepoželjnima, i prema njima se tako i ponašaju.

Reklame

Imaju svoj jezik i svoj nekonvenvcionalni način života. Iako ima retkih izuzetaka - dečja romska pop zvezda, mala grupa povlašćenih Roma i romskih preduzetnika – ogromna većina njih ima slabo plaćene i malo poštovane poslove, kao što je prikupljanje sekundarnih sirovina i starog gvožđa. Na svakom nivou – prebivalište, obrazovanje, zaposlenje i zdravlje – oni su u veoma teškom položaju. To je nešto sa čime se Evropa, makar na papiru, hvata u koštac. Ali na terenu, Romi su žrtve široko rasprostranjene diskriminacije, što je nominalno nelegalan položaj u okviru jedne članice Evropske unije.

Mnogi Romi su jednostavno isključeni iz društva. Samo oko 45 posto njih ima zdravstvenu zaštitu ili prima socijalnu pomoć u Rumuniji, zbog toga što nemaju važeća lična dokumenta. U izveštaju Stejt Dipartmenta SAD piše da su zbog nedostatka dokumenata mnogi Romi isključeni iz izbornog procesa, socijalnih davanja, zdravstvene zaštite, legalizovanja nekretnina i tržišta rada.

Oni su za vlasti bukvalno nevidljivi. Uprkos upozorenjima iz globalnog programa za sidu Svetske banke o eskalaciji problema u Rumuniji, vlada od 2010. godine nije učinila gotovo ništa da zauzda epidemiju HIV-a među uživaocima „legalnog". Rumunija je na ovu epidemiju HIV-a reagovala tako što je zatvorila centre za pomoć narkomanima i kupovala igle lošeg kvaliteta koje se lome u venama.

Čak sam i u avionu na putu za Rumuniju mogao da osetim anti-romske vibracije. Jedan mladi Rumun koji u Britaniji studira menadžment me je pitao šta ću da radim u Bukureštu. Kada sam počeo da mu objašnjavam da pišem članak o Romima i narkomaniji, brzo me je ispravio. „Romi? Cigani, misliš? Mi ih ne zovemo Romi. Molim te pazi se, oni vole da kradu".

Reklame

Mnogi Romi na kraju i pribegnu krađi, ali to je zbog toga što su zarobljeni u ciklusu siromaštva, odvojeni u getima, i često pribegavaju drogi kao rešenju za svoje usrane živote.

Mnogi od narkomana – beskućnika u Bukureštu, kao što je ova žena koja već 20 godina živi na ulici, imaju problema sa mentalnim zdravljem.

Smrt od zloupotrebe droge vreba ovu populaciju. Rumunske vlasti jedva da broje umrle od droge. Po onome što Dan i njegova ARAS ekipa vide u getima Bukurešta, oko dvoje ljudi umre svake nedelje – oko stotinu njih godišnje – što je triput više nego zvanične statistike za celu zemlju. Dan nakon što sam bio na terenu s njima, našli su leš mlade žene po imenu Nikulina, heroinske zavisnice sa kojom su često razgovarali. Službenici hitne pomoći su je utovarivali u ambulantna kola u jednom bukureštanskom getu.

„Jedan od najvećih problema sa kojim smo danas u Rumuniji suočeni je neobuzdano širenje HIV-a i tuberkuloze među intravenoznim narkomanima. Zašto dolazi do toga? Zbog nedostatka političke volje i odgovornosti", kaže Valentin Simionov, koji je deset godina ubeđivao rumunske vlasti da ozbiljno shvate problem koji imaju s drogom, pre nego što je dobio posao u jednoj NVO koja se bavi drogom, sa sedištem u Londonu. „U zemlji u kojoj se više od 80 procenata stanovništva deklarišu kao pravoslavni hrišćani, očekivao bi veliku dozu saosećanja i solidarnosti sa siromašnima i bolesnima. Ali nije tako".

Dvadeset minuta vožnje od podzemnog geta u kanalizaciji nalazi se Ferentari, najozloglašeniji geto u Bukureštu. Smešten u opštini pod nazivom Sektor 5, koja podzeća na komunističku prošlost ove zemlje, mnogima je poznat kao „Zemlja pirata", posebno taksistima koji odbijaju da voze u taj deo grada. Tamošnji političari su itekako mutni; predsednik opštine Sektor 5 je ranijeove godine uhapšen zbog korupcije.

Reklame

Lokalne nevladine organizacije i novinari je zovu „vrećom siromaštva". Drugim rečima, tamo vlada toliko siromaštvo, da je iz njega nemoguće pobeći. Šanse za odlazak odatle, osim u mrtvačkom kovčegu, male su koliko i napori rumunskih vlasti da pomognu tim ljudima.

Jedan od delova geta Ferentari. Stotine porodica su nagurane u malecne garsonjere koje su u ozbiljnom stanju raspada.

Dok sam šetao niz uličicu Livezilor, stišnjenu između nekih ozbiljno oronulih zgrada podignutih sedamdesetih godina, prvo što sam video je bio jedan mladić koji se sagnuo nasred ulice, ubrizgao drogu u prepone i nastavio da korača.

U svakom stančiću od 5 kvadratnih metara, koji su prvobitno bili namenjeni za radnike sada ugašene fabrike autobusa, danas u proseku živi desetak ljudi. Samo jedan od šest stanova ima toplu vodu i grejanje. Nemaju svi ni struju, ali spoljni zidovi ovih zgrada su prekriveni novim i starim satelitskim antenama. Na mnogima od njih nema ni vrata. Podrumi su poplavljeni već godinama, i tamo žive ogromni pacovi. Smrad je neverovatan. Prljave igle su posvuda, na stepeništima, na pločniku, i na ogromnoj, otvorenoj deponiji koja se nalazi u blizini.

U , knjizi koja govori o Ferentariju, postoji teorija da dileri i narkomani namerno prave ove gomile đubreta, da tu niko ne bi zalazio i da bi kultura droge opstala. Ono što je sigurno je to da većina ljudi baca svoje đubre kroz prozor, jer kamioni gradskog komunalnog već godinama tu ne zalaze, zato što političarima jednostavno nije stalo. 70 posto tamošnjeg stanovništva su Romi. Tako da je đubre ostavljeno da truli, zajedno sa ljudima.

Reklame

Mikele Lanćione je italijanski etnograf sa Univerziteta u Kejmbridžu koji je proučavao zajednicu u Ferentariju. On mi je bio vodič kroz ovu u suštini zabranjenu zonu za novinare, koji se zadovolje time da škljocnu par fotografija narkomana, pre nego što se iskradu odatle. „Život na tim mestima je neverovatno težak, a još je teži kada si narkoman", kaže mi Lanćione. „Stigmatizovan si i zbog toga što si Rom, i zbog toga što si narkoman. U svemu ovome, država jednostavno nije prisutna. Ili još gore, tu je, ali samo da bi maltertirala ljude i još više im zagorčala život srednjevekovnim kaznama".

Dok smo se udaljivali od uličice Livezilor, neko je jednu ženu izvukao iz njenog doma i strpao je kola. Na ulici se raširila priča da je ona seks radnica koju je razljućeni makro želeo da kazni. Odmah iza ugla se nalazi Karakuda, projekat koji vodi druga rumunska dobrotvorna organizacija za pitanja droge, i to je u suštini samo baraka u koju narkomani donose svoje stare špriceve da bi dobili nove.

Romi donose kofe korišćenih špriceva da bi dobili nove. Igle su roba od vitalnog značaja – koriste se za prevenciju infekcija, ali i kao sredstvo plaćanja u svetu droge.

Većina narkomana sa kojima sam razgovarao u Karakudi imaju slične priče o gubitku i kajanju. Droga im pruža beg od toga, makar i na kratko.

„Počeo sam da uzimam heroin sa 17 godina, jer su svi ostali to radili", kaže Marjan, koji sada ima 35 godina, i nikada nije bio zaposlen. „Kada uzmem heroin, osećam se kao normalna osoba, kao ti". Još jedan narkoman, tinejdžer pod imenom Kostel, mi je rekao, „Drogiram se da bih zaboravio. Osećam potrebu da budem omamljen". Kada sam ga pitao šta to mora da zaboravi, rekao je da to ne može da mi kaže, da se o tome ne govori".

Reklame

Kao što Lanćione ističe, fondovi EU za Karakudu, koja je deo nevelike opskrbe za narkomane, ubrzano se tanje, a rumunska vlada odbija da se umeša i spasi je. „Rumunska država je nesposobna da pomogne onima kojima je pomoć najpotrebnija, što je ilustrovano činjenicom da škrtari na pomoći koju pruža Karakudi, u vidu čistih špriceva. Igle su toliko lošeg kvaliteta, da se lome u venama narkomana. Takva pomoć je gotovo beskorisna".

Razgovarao sam sa Florijanom, 27, koji na vratu ima dve rane od ubrizgavanja. On dolazi iz geta, i kaže da se tamo „svi" drogiraju. Upravo je izašao iz taksija, a vožnju je taksisti, heroinskom zavisniku, platio čistim špricevima. Florijan uzima heroin od svoje 12 godine. Uzima gram dnevno. „U početku, kada sam bio dečak, osećaj kada uzmem heroin je bio stvarno lep. Ali sada ga uzimam zato što moram. Ne pruža mi nikakvo zadovoljstvo", kaže on.

On skoro pola svog života buši kožu i puni vene heroinom. Ali on nije divlja, poluljudska karikatura. On je izgubljeni dečak koji traži neki izlaz. Na nesreću, zatvoren je u istom onom začaranom krugu u kojem se obrelo toliko mladih Roma. Kada sam ga pitao, šta ga čeka sutra, on je rekao, „Sranje. Nema budućnosti. Ničega".

Florin je Rom koji živi na ulici od 1995. godine i duva „aurolak" i ubrizgava „legalni". Rane na njegovom telu su stare opekotine koje nikada nisu zacelile, koje su nastale kada je 2010. pokušao da se spali.

Jedan od ljudi okupljenih ispred Karakude mi je rekao da njegov brat sutradan odlazi u Englesku. Ispostavilo se da je Engleska popularna turistička destinacija među ljudima u Ferentariju. Ali ne odlaze tamo da bi slikali kraljicu.

Reklame

Pitao sam čoveka šta će njegov brat da radi u mojoj domovini. „Da krade", odgovorio mi je s osmehom. Kaže da mnogo ljudi iz Ferentarija voli Englesku, zbog toga što su policajci tamo toliko fini i blagi. Posebno voli prodavnice „Azde" i „Morisonsa" u Birmingemu, gde je prošle godine boravio šest meseci, pre nego što je deportovan. Dobro je zarađivao kradući viski, čokolade, i „žilet fjužn" brijače, uz pomoć kese obložene aluminijumom, koje je prodavao vlasnicima lokalnih dragstora.U Rumuniji možeš da dobiješ tri godine robije ako ukradeš „snikers". Ali rekao mi je da su ga u Engleskoj četiri puta uhvatili u krađi, pre nego što su ga poslali nazad u Rumuniju.

Za Amera, 30 godina, još jednog Roma koji je intravenozni narkoman, život u getu je jednosmerna ulica. „Meni je ovo normalan život, od rođenja živim ovde", rekao mi je. „Odlazim iz Ferentarija dvaput nedeljno, kada idem na lečenje u bolnicu i da zaradim pare, ali ne mogu da ti kažem čime se bavim – jer bih završio u zatvoru! Ovde se u narednih pet godina neće ništa promeniti. Nadam se da će život biti bolji, ali ne verujem da hoće. Vlasti nisu fer prema Romima – ismevaju nas i ne shvataju nas ozbiljno".

Jedna tridesetpetogodišnja narkomanka po imenu Danijela se drogira već 15 godina. Drži kutiju dragocenih igala prislonjenu na grudi. „Ove igle su divna stvar. Ali prema nama se ponašaju kao da smo đubre. Živeti ovde je kao da živiš na ostrvu koje je svet zaboravio".

Reklame

Ovo je Amer. Ove rane na koži su nastale kada se do krvi češao, pateći od akutne psihoze izazvane dvogodišnjim uzimanjem „legalnog", od 2010, do 2012. Okomio se na svoju ruku, jer je umislio da mu ispod kože gamižu bube.

Prosečna plata u uličici Livezilor je manje od 68 dolara nedeljno. Mnogi žive od onoga što nađu na ulici. Muškarci varaju i kradu, a jedna od retkih alternativa za tinejdžerke je prostitucija. Nivo obrazovanja među Romima u Ferentariju je ozbiljno nizak, jer većina deca napusti školu do svoje dvanaeste godine, i počne da radi ili zasnuje porodicu, po podacima Političkog centra za romsku manjinu, neprofitne organizacije osnovane 2008, sa sedištem u Ferentariju. Otvoreno ubrizgavanje droge je deo života u mnogim domovima, i uobičajeno je da deca počnu da se drogiraju, čak i heroinom i „legalnim", u veoma malom uzrastu. U „Skrivenim zajednicama", autor je intervjuisao osmogodišnjeg zavisnika od heroina, i desetogodinjaka koji je bio prinuđen na to da ubrizgava drogu u otkrivene delove tela, jer su mu sve ostale vene uništene.

„Problemi sa kojima se romska zajednica u getima kao što je Ferentari suočava svi su vezani za ekstremno siromaštvo", kaže Raluka Negulesku, izvršna direktorka Političkog centra. „Deca su izložena konzumaciji droge, što ne samo da postaje normalno, već je i veliki rizik po zdravlje. Deca bivaju zaražena hepatitisom C, ako se slučajno nabodu na iglu".

Mladi Romi ne samo da moraju da imaju posla s drogama, već moraju da se nose i s policijom. Prošle godine, dvadesetšestogodišnji Rom iz Bukurešta, Danijel Dumitraše, uhapšen je i odveden u policijski pritvor zbog toga što je radio kao „dečko za parking", što je uobičajen posao za mlade Rome, koji zarađuju tako što vozačima za napojnicu nalaze slobodna parking mesta. Do jutra je bio mrtav. U policiji su rekli da mu je pozlilo, i da je ubrzo potom umro, uprkos medicinskoj nezi. Izajvili su da na njegovom telu nije bilo tragova nasilja, uprkos tome što su Danijelovi roditelji rekli da mu je telo bilo prekriveno modricama. U izveštaju islednika piše da je uzrok Dumitrašeove smrti bila probušena slezina, i jedan policajac je uhapšen za nezakonitu primenu preterane sile, ali je kasnije samo prekomandovan u drugu policijsku stanicu.

Reklame

2014. godine, jedan šef policije u Rumuniji je u martu podneo ostavku, kada se pojavio snimak sigurnosnih kamera, na kome u stanici policijetuče četrnaestogodišnju Romkinju. U međuvremenu, Romkinje koje se bave prostitucijom daju brojne izjave o tome kako ih policija maltretira – običaj je da ih nateraju da nage očiste policijsku stanicu pre nego što ih puste.

U izveštaju Stejt Dipartmenta SAD o ljudskim pravima u Rumuniji piše: „Diskriminacija Roma i dalje je veliki problem… mnogi problemi sa ljudskim pravima uključuju loš tretman i policijski maltretiranje pritvorenih Roma". Ovakva sistematska diskriminacija Roma im onemogućava pristup adekvatnom obrazovanju, prebivalištu, zdravstvenoj zaštiti i prilikama za zaposlenje.


Droga koja ljude jede iznutra stigla je u Rusiju. Pogledajte dokumentarac "Sibir: Krokodilske suze":


Političari su jednako loši kao i policajci. 2007. godine, rumunski ministar inostranih poslova je predložio da vlada kupi parče zemlje u egipatskoj pustinji i tamo preseli sve Rome. 2010, predsednika Trajana Bašeskua rumunska Agencija za borbu protiv diskriminacije kaznila je sa čitavih 150 dolara, zbog izjave da, „Mali deo nomadskih Roma želi da radi; mnogi od njih tradicionalno se izdržavaju od krađe".

2014, došlo je do negodovanja međunarodne javnosti kada je gradonačelnik jednog grada u Transilvaniji izbacio 74 porodice iz domova i prisilio ih da žive na otpadu hemikalija. 2012, gradonačelnik Baia Marea, grada na severu Rumunije, odlučio je da prinudno preseli na stotine Roma u jednu ugašenu fabriku hemikalija.

Reklame

Izveštavajući o položaju Roma u Evropi, Agencija Evropske unije za osnovna prava opisuje nivo izuzeća i siromaštva u zemljama kao što je Rumunija kao „šokantan". 2015, u oceni rumunskog napretka u reformama, Evropska komisija je rekla da je „malo toga učinjeno po pitanju integracije romskog stanovništva" i da ima malo pomaka u poboljšanju obrazovanja i zdravstvene zaštite Roma.

„Jedine efikasne intervencije usmerene na narkomane u Bukureštu – a posebno na romske narkomane – prepuštene su nekolicini nevladnih organizacija, koje ne mogu da se nose sa širinom problema", kaže Lanćione. „Država može i mora da učini više – ali to će se dogoditi samo ako njeni evropski partneri (koji joj pomažu da ekonomski opstane) izvrše potrebni pritisak. Na nesreću, to im izgleda nije u planu, dok još jedna generacija mladih ljudi odrasta u potpuno neprihvatljivim uslovima".

Kroz strateški program EU za integraciju roma, države članice su od 2007. na raspolaganju imale 28,7 milijardi dolara za inkluziju Roma, ali Rumunija je iskoristila samo delić tog novca, jer civilne službe nemaju predstavu šta da rade s njim. EU svake godine upozorava Rumuniju da zaostaje i da mora da deluje, ali situacija svake godine stagnira.

Uprkos pretnji sankcijama zbog diskriminacije najveće evropske etničke manjine, izgleda da su Rumunija, pa čak i samoproklamovani lideri romske zajednice, zadovoljni time da ostave svoje građane da istrule u svojim getima.

Reklame

„Ta deca vide kojim putem drugi idu, i prirodno im je da ga slede. Moramo da im pokažemo alternativne načine života, da bi imali neku mogućnost izbora" – Raluka Negulesku

Ove godine se zavržava desetogodišnji program evropskih vlada pod nazivom „Decenija inkluzije Roma", „Do sada nezabeleženi napor evropski vlada da eleminišu diskriminaciju Roma i zatvori neprihvatljivi jaz između Roma i ostatka društva".

Zbog toga pitam Raluku Negulesku kakve efekte je Decenija Roma imala na decu u Ferentariju. „Efekat je blizu nule, ako ću da budem optimistična. I dalje je prisutan flagrantan rasizam prema Romima. Za narkomane među njima se govori da su to i zaslužili. To je potpuno neprihvatljivo za jednu članicu Evropske unije u 2015. godini".

Koliko god da je situacija sada sumorna, Negulesku misli da bi prava promena bila moguća, kada bi Romi uzeli stvar u svoje ruke. „Mi imamo neformalne vođe, ne ljude koji kažu 'Ja sam vođa', već ljude koji imaju podršku u svom narodu, koji zaista žele da menjaju stvari, i to ne samo za sebe", kaže Negulesku. „Neke od tih Romkinja su neverovatne. Prave su vođe. Danas u opštini Sektor 5, uopšte nema Roma na javnim funkcijama. Ali nadam se da će u narednih deset godina, te žene ući u lokalne skupštine".

U protekloj godini, kroz program Neguleskuove je prošlo tri stotine mahom romske dece, u okviru obrazovnog programa osmišljenog da nadoknade gradivo i uhvate priključak sa svojim školskim vršnjacima. „Ta deca vide kojim putem drugi idu, i prirodno im je da ga slede. Moramo da im pokažemo alternativne načine života, da bi imali neku mogućnost izbora".

Toto je jedan od te srećne dece. Dokumentarista Aleksander Nanau ga je primetio kada je imao deset godina i živeo u uliči Livezilor sa svoje dve sestre tinejdžerke, i više od 15 meseci je kamerom beležio njegov život. Nanau je snimao Totoa, čija je mama bila u zatvoru zbog dilovanja droge, kako boravi u ogoljenom stanu, i kako spava, dok se pored njega narkomani fiksaju. Kada se njegova starija sestra navukla na heroin, on i mlađa sestra su smešteni u dom za nezbrinutu decu, gde mu je život krenuo nabolje.

Brilijantan dokumentarac „Toto i njegove sestre" imao je premijeru prošle godine. Sada petnestogodišnji Toto je jedno od dece koje je imalo koristi od obrazovnog programa Neguleskuove. Sada je čuveni ulični plesač u kraju, i poneko mu traži i autogram.

„I dalje me smaraju kada uđem u prodavnicu. Ljudi mi govore da ništa ne diram, zato što sam Rom", rekao mi je. „Posećujem mamu u starom stanu i viđam mlađu sestru, ali starija sestra mi je u zatvoru, zbog krađe mobilnog telefona. Sada delim sobu u kući sa još dva dečaka, koji su mi prijatelji. Dobro sam. Srećniji sam. Biću plesač. Možda i filmski reditelj, ko zna".

Za žaljenje je to što jedinu pravu pomoć narkomanima koji žive u bukureštanskim getima pružaju dve nevladine organizacije koje se finansiraju uglavnom iz inostranstva. Ograničenih resursa, ove organizacije biju unapred izgubljenu bitku. Rumunija je jedna od najnovijih članica evropske porodice, i očigledno je da EU ne vrši dovoljno veliki pritisak na nju da ovome stane na put. Dokle god su Romi izdvojeni u getima u Rumuniji i drugim srednjeistočnim i jugoistočnim zemljama Evrope – narkomanija će cvetati i broj zaraženih HIV-om će nastaviti da eskalira.

Nadam se da će Toto, dečak koji je za razliku od drugih dobio priliku da pobegne od sumorne sudbine svojih sunarodnika, uspeti da život u getu ostavi iza sebe. Ali čak i ako uspe, uvek će biti Rom. Posle vekova podjarmljivanja, vreme je da se Toto i druga deca slična njemu tretiraju kao ljudska bića.

Autor želi da zahvali Mikeleu Lanćioneu i mađarskoj Uniji za građanske slobode na saradnji na ovom članku. HCLU je pokrenuo novu kampanju za podizanje svesti o zloupotrebi droge na Balkanu; da biste saznali nešto više o tome, posetite www.room-for-change.org.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu