Uspon i pad "Grofa" Božovića
Marko Metlaš/MN Press

FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Uspon i pad "Grofa" Božovića

Nakon dve godine nadanja, Crvena Zvezda se ponovo nalazi na samom početku.

Počelo je kolapsom, onda je usledila dominacija, pa lagani spust i na kraju opet – kolaps. Eto, u jednoj rečenici smo uspeli da opišemo turbulentne (skoro čitave) dve sezone u životu Crvene Zvezde za vreme mandata Miodraga „Grofa" Božovića, period u kojem su svi navijači crveno-belih u nekoliko navrata prelazili put od očaja do ekstaze i nazad. Ono što je počelo na leto 2015. neslavno se završilo u jutro sedmog maja tekuće godine, ni dvadeset i četiri sata nakon debakla na krovu TC „Stadion" gde je Zvezda nakon 637 dana ispustila prvu poziciju na tabeli. Smetnji da Partizan postane novi šampion države gotovo da više i nema, i samo čudo može sačuvati titulu klubu iz Ljutice Bogdana. Rasplet događaja koji je, ruku na srce, malo ko mogao da prognozira u nekom novembru npr. Pad „Grofa" Božovića je jedna dosta interesantna priča, jednako koliko i njegov uspon. Bivši fudbaler Crvene Zvezde, Božović je u više navrata isticao kako bi želeo da sa klupe povede svoj voljeni klub do titule, ali je za tu priliku morao da sačeka relativno dugo. Od 2007 pa do dolaska na „Marakanu", Božović je trenerski hleb zarađivao u Rusiji, gde se ponajviše istakao epizodama u Amkaru iz Perma, kao i Rostovu, sa kojim ima osvojen nacionalni kup. Ipak, do „prve lige" ruskih klubova nije mogao (nije se baš pokazao u Dinamu i Lokomotivi), a Crvena Zvezda ostala je nedosanjani san i veliki izazov. Iako su beogradskog velikana godine i tranzicija dobrano nagrizli, Zvezdina klupa ostaje i dan danas idealna lansirana rampa za ostatak karijere – naravno, u idealnim uslovima. Biti velik u Beogradu i voljen na Zvezdinom „severu" su i dvadeset i prvom veku neki ideali kako igrača, pa tako i trenera, i veliki broj sportskih radnika iz regiona, ne samo Srbije, posmatra ovo kao možda i životnu šansu. Nacionalna titula Srbije je devalvirana do besmisla, ali je ipak nešto što mnogi žele na svom CV-u. Božović je nemalo puta bio prizivan kada je u klubu bilo gusto, međutim rešio je da se posla lati tek pre dve godine. Kada je konačno došao na naš najveći stadion, imao je i šta da vidi. U Zvezdi već godinama vlada neko poluorganizovano rasulo. Finansijsko stanje kluba je takvo da bi se crveno-beli još koliko u Bosni takmičili u sedmom rangu, gde bi ih poslale razne poreske i finansijske komisije nadležne za nadgledanje rada u sportskim društvima, ali pošto živimo tu gde živimo, prvak Evrope iz 1991. i dalje „životari" na rubu egzistencije sa dugom koji niko ne sme da obelodani (govorimo o cifri koja varira između trideset i pedeset miliona eura, zavisno od konferencije za štampu). Posle kratkog perioda blagostanja koje je ustanovio slovenački stručnjak južnoprugaških korena Slaviša Stojanović, nekadašnji defanzivac Zvezde Nenad Lalatović nije uspeo da održi klub na šampionskom kursu i zadržao se tek jednu sezonu. Kadar koji je Grof nasledio bio je poprilično rupičast i za domaće uslove, a veliki znak pitanja visio je nad Aleksandrom Katajem, igračem koji je sa tek dvadeset i četiri godine proglašen propalim talentom i niko gotovo i nije znao šta da radi sa njime. Bivši igrač Voše, koji se na „Marakani" obreo kao pozajmljen igrač Olimpijakosa, je bio neko od koga se očekivalo da vodi napad crveno-belih, ali nije uspeo da se uklopi u šablone Božovićevog prethodnika, koji je za njega čak tvrdio da ima „probleme u glavi". Još jedan „iks faktor" bio je mladi Marko Grujić, talentovani veznjak koji je otprilike imao više utakmica u juniorskoj reprezentaciji nego u klubu. Prve zvanične utakmice pod Božovićevim vođstvom završile su se malo je reći tragično. Kazahstanski Kairat bio je prejak protivnik za Zvezdu, koja u dvomeču doslovno ništa pametno nije stigla da pokaže. Start prvenstva je takođe bio trnovit, a onda se, najednom, sve poklopilo. Grof je probudio ono najbolje u usnulom Kataju, koji je zaigrao kao Piksi, počeo da pogađa, asistira, i dribla sve koji su se usudili da mu priđu. Surinamsko pojačanje Mičel Donald dodao je čvrstinu u veznom redu, što je oslobodilo Grujića da više „luta" prema napadu, učestvuje u gradnji igre i sve to začini ponekim dalekometnim pogotkom. Na kraju, u špicu napada briljirao je portugalski internacionalac Ugo Vijera, čija je karijera do dolaska u Beogradu takoreći bila na izdisaju – u Srbiji, bivši špic Benfike, Brage i moskovskog Torpeda davao je golove kao na traci, pokazavši se kao idealan realizator Katajevih lucidnih ideja. Kruna prvog dela sezone bila je velika pobeda u „večitom derbiju" od 3-1, kada je pre svih Vijera ostavio najbolji utisak – njegov gol za vođstvo od 2-1 se već danas svrstava kao jedan od najlepših u istoriji prestoničkog fudbala. Pre odlaska na zimski odmor, Zvezda je imala dovoljnu bodovnu zalihu da ostatak prvenstva prođe u slavljeničkom tonu. Većina navijača se već tada „rekonfigurisala" i počela da mašta o kvalifikacijama za Ligu Šampiona, gde bi Grofova ekipa trebala i morala da dokaže svoj kvalitet. I tada, otprilike, polako počinje i njen sunovrat. Prva naznaka toga bila je ishitrena prodaja Marka Grujića u Liverpul – ako je taj potez još i nekako bio razumljiv, njegov „produženi ostanak", koji je Zvezdu koštao oko 750 hiljada eura, uopšte nije. Partizan je u jednom momentu bio na Bajaginih „minus dvadeset i šest", i sve što je Grujić mogao u tom trenutku je da se povredi i tako ugrozi dalji razvoj svoje karijere. Na stranu što nije imalo nikakve poente držati ga u sastavu, jer on od leta ionako više nije tu – zašto uigravati mehanizme sa igračima kojih u kvalifikacijama neće biti? Polako su, jedan po jedan, počeli da se pojavljuju procepi u Grofovoj savršenoj filozofiji. Njegovo misteriozno odbijanje da radi na kondiciji igrača postalo je evidentno već u prvom susretu kvalifikacija, kada su se igrači prosto istopili na vrelom malteškom suncu i napravili skoro pa veresiju u dvomeču sa amaterima iz Valete. Partija u Bugarskoj protiv Ludogoreca bila je jedna od kvalitetnijih za Božovićevog vakta, i dva gola u gostima, kao i aktivan rezultat, bili su veliki zalog za revanš. Ipak, to nije bilo dovoljno da se i prođe u poslednje kolo i osigura siguran boravak u makar Ligi Evrope – nedisciplina novog veznjaka Gelora Kange, koji je nakon sudijskog zvižduka za kraj prvog poluvremena dobio crveni karton, skupo je koštala srpskog šampiona. Izdržala je Zvezda nekako do devedesetog minuta, ali je sve posle toga bila puka formalnost za uigrane i realno kvalitetnije Bugare. Ako je neko i posle Ludogoreca gajio iluzije, brzo ih je raspršio Sasuolo. Protiv ekipe iz italijanske Serije A, Zvezda je na terenu izgledala kao sedmogodišnje dete kojem je otac prvi put dao džojstik i vaspitno ga odrao u novoj FIFA na Soniju. Pitanje kondicije se ponovo nametnulo, a oni uporniji su želeli i da čuju zašto je Zvezda u osam evropskih utakmica pod Božovićem u gotovo sedam slučajeva bila inferiorniji protivnik (dva meča egala sa Valetom se računaju kao inferiornost de facto). Tada je Grof počeo i da pokazuje svoju mračnu stranu u pres relacijama – nije on nikad bio previše ljubak sa novinarima, setite se recimo onog otvorenog napušavanja sa kolegom iz Mozzart Sporta, ali su svi to otpisivali kao simpatične kaprice dok je tim dobro funkcionisao i tukao Partizan u derbiju. Sada, čarke na konferencijama su već mogle da se posmatraju u nekom drugom svetlu. Evropski brodolom na samom početku takmičarske sezone razotkrio je Božovićeve „lako ćemo" metode. Nedostatak fizičke spreme, kao i činjenica da su u takmičarskim mečevima igrači izgledali kao da su se juče prvi put videli (čak i oni koji se znaju od lani!) naterale su kako medije, tako i navijače da preispitaju svoj odnos prema crnogorskom stručnjaku i stave upitnik iznad stavke „pripreme". Takođe, za razliku od prve sezone, prelazni rok bio je izuzetno neuspešan. Već spomenuti Kanga će u daljem delu prvenstva igrati bitnu ulogu u timu, ali mnogi mu nisu oprostili to što je zakazao u jednom od najbitnijih mečeva, i to na krajnje glup način. Katajevu kreativnost trebalo je da nadomesti Argentinac Pablo Mouče, igrač naizgled velikog renomea i sa dobrim preporukama, koji se, malo je reći, uopšte nije snašao u crveno-belom dresu – šta tek reći o Francuzu Tomasu Fibelu, čije se partije u zadnjoj liniji zaista teško mogu zaboraviti (verujem da ih mnogi gledaju u snimcima sa snimljenim smehom studijske publike). Nije pomoglo ni to što su veteran Aleksandar Luković i golman Damir Kahriman doslovno preko noći zaboravili šta to znači fudbal i kako se igra. A nekima je i zasmetalo kako je Vijera ekspresno precrtan i to posle ne male javne rasprave o njegovoj etici i posvećenosti klubu. Sve je ovo, kako-tako, javnost i možda mogla da oprosti da je u domaćem prvenstvu Zvezda odigrala onako kako su neki možda i očekivali, zavedeni moćnim timom iz jeseni 2015. Da tako neće biti, potrudili su se fudbaleri večitog rivala – u prva dva meča sa njima Zvezda je izvukla tek bod, i a to pre svega zahvaljujući krajnje sumnjivom, čak se može i lepo reći neregularnom, pogotku u revanšu na Marakani. Ipak, činjenica da je Partizan nešto duže tražio svoju formu učinila je da Zvezda u plej-of fazu, uprkos svim nedaćama, prevede tri boda viška u odnosu na Partizan. Kada su se u drugom kolu doigravanja beogradski klubovi ponovo susreli, bio je to doslovno test zrelosti za lidera tabele. Dobra partija i pobeda obezbediće titulu. Poraz će samo produbiti krizu koja se uspešno skrivala iza slabe lige i sudijskih povlastica koje u crveno-beli svakako uživali u poslednje vreme. U tih devedeset minuta fudbala – neki bi pak, zavisno od navijačke orijentacije, pre upotrebili reč „agonija" – svi smo mogli da ocenimo ko je ove sezone zaista šef u Beogradu a i u Srbiji. Crno-beli trenera Marka Nikolića potpuno su rasturili Božovićeve amatere, kojima je rezultat 1-3 ozbiljno polaskao – realan ishod mogao je i morao biti mnogo gori po jedinog srpskog evropskog prvaka. Taj kompletni debakl Zvezde predstavio je na najbolniji mogući način sve nedostatke koji su oni nekako uspeli da sakriju svih ovih meseci – užasna fizička sprema, naivni defanzivni koncepti i apsolutno odsustvo bilo kakve povezanosti u napadačkoj igri, stvari su koje je svaki gledalac kako na stadionu tako i pred TV-om mogao uočiti. Zahvaljujući idiotskom pravilniku FSS-a i propozicijama takmičenja, Zvezda je i dalje držala prvo mesto na tabeli sa šest kola do kraja. U neko drugo vreme, sa nekim drugim trenerom i kadrom, ovo je mogla biti lagana šetnja do još jednog trofeja – ne i danas. Kada je Zvezda počela sve više da se oslanja na sudijsku pomoć (u dva od naredna tri meča šampion je „otvorio" suparnika tek sumnjivim penal-golovima u drugom poluvremenu), žamor javnosti se pretvorio u dreku. Ipak, sve sumnje najverovatnije je otklonio Voždovac onim aktom iz prvog pasusa – i tako je Grofovoj eri došao kraj. Kako na kraju možemo oceniti Božovićevu vladavinu na Marakani? Iako iza njega stoji jedna nacionalna titula, kao i zasluge za jedno finale kupa, moraćemo ipak na kraju pored njegovog imena ostaviti nedovoljnu ocenu. Ako ste trener Zvezde ili Partizana, vaš legat gradi se isključivo na osnovu uspešnih evropskih epizoda, dok se domaći trofeji gotovo podrazumevaju. U tom segmentu, Grof je ispalio dva ćorka iz dva pokušaja – ono što je uradio dobro (vaskrsenje Katajevo i Vijerino, napredak Grujića), anulirao je već sledeće leta sa Fibelom, Moučeom i inima. Na kraju, čak ni taj domaći uspeh koji ga je održao posle Ludogoreca nije mogao predugo da traje. Sramotnu partiju iz poslednjeg derbija ni dupla kruna ne bi mogla da opere kako treba. U konačnici, mora se reći i da je Grof možda mogao da podnese ostavku i posle derbija, i tako pokuša da indukuje pozitivnu promenu pre nego što je mast i zvanično otišla u propast. Ovako, ta njegova izjava na odjavnoj konferenciji deluje malo nesuvislo – šanse da Partizan prokliza do kraja su promilne, mada eto, možda u kupu tim uspe malo da se oporavi. Tako se, nakon dve godine nadanja, Crvena Zvezda ponovo nalazi na samom početku. Finansijsko stanje je neizvesno kao i uvek, igrački kadar je pretovaren strancima upitnog kvaliteta i fali mu hemije, a mladih talenata nešto i nema u najavi. Dok se javnost sada već uveliko okreće Božovićevim naslednicima (jedan domaći portal je brže-bolje najavio slovenačkog stručnjaka Matjaža Keka kome, ako zaista napusti Rijeku sa kojom je na pragu osvajanja hrvatske titule nakon dugogodišnje Dinamove dominacije, pre svega treba uraditi magnetnu rezonancu glave, te nekoliko psihijatrijskih pregleda i utvrditi da li je normalan), bolje pitanje je uopšte može li neki trener, ma koliko stručan, da napravi veću razliku u radu dok god sam klub funkcioniše ovako kako funkcioniše. Božović je, i pored svih njegovih falinki, neko kratko vreme pružio navijačima tu nadu. Videćemo šta njegovi naslednici donose. Foto: Marko Metlaš / MN Press

Reklame

PROČITAJTE JOŠ: