FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

U čemu je vaš problem?

A onda kada se seansa završi i pređete preko vrata, počnete da gledate sa svih strana da li ima nekog poznatog ili da li ćete da se sudarite sa sledećim „pacijentom" da proverite da li ste vi luđi od ovih što dolaze na isto mesto.

Od 2004. godine idem kod psihijatra. To je sada skoro pa deset godina. Za svo to vreme, promenio sam dosta fotelja, kauča, stolica, uglova, stanova, ali ono što je možda najvažnije, pronašao sam tarapeuta koji mi odgovara. Onaj ko nikada nije zakoračio u svet u kome se opravljaju ljudske duše, ne shvata koliko je to teško. Često volim svojim prijateljima da kažem da je traženje adekvatnog terapeuta ravno golgoti kroz koju morate da prođete i kada tražite srodnu dušu. Možda čak i teže.

Reklame

Međutim, ako vam je ikada palo na pamet da zakoračite u tu veliku avanturu otkrivanja sopstvene ličnosti i ispitivanje granica do kojih ste spremni da idete, najpre raščistite sa sobom da li zaista želite da se menjate ili vam je samo potreban neko da vas sasluša. Da li vam je bitno da samo istresete sva ta govna koje nosite u sebi ili ste ipak spremni da vam neko zaviri u podsvest i da vam ponekad da neprijatne odgovore na sasvim bezazlena pitanja? Nažalost, terapija nije prijatna masaža u spa velnesu ili užitak koji osećate dok vam sufle curi niz bradu u nekom restoranu, seanse kod tarapeuta su poprilično ozbiljna stvar, ma kako vam to zabavno izgledalo u filmovima i serijama.

Istina, nekada se i meni dešavalo da pomislim da psihijatar zapravo ništa drugo ne radi osim što klima glavom, ćuti i pušta mene da pričam, a ja sve to debelo plaćam i trošim sopstveno vreme. Ajde što plaćam, to je najmanje bitno, već što i sam dajem odgovore. Pa, u čemu je onda poenta? Dugo mi je trebalo da se oslobodim osećaja da me tarepaut zapravo samo manipuliše, kako bi mi oteo pare i zadržao što duže u svom kavezu, jer mu je cilj da zaradi što više. Da se ne lažemo, nekima od njih, čini se, to i jeste bio cilj, jer na kraju, nemam drugog objašnjenja za njihovo neadekvatno ponašanje prema meni, osim da su hteli preko moje muke dođu do svog jedinog zadovoljstva – novca.

Primetio sam da su, uprkos trendu da je odlazak kod tarapeuta nešto strašno i tabuizirano, potrebe da se lični problemi ljudi rešavaju u psihijatrijskim ordinacijama, srećom zaista u porastu. Kada sam ja prvi put poželo da se konsultujem sa nekim stručnijim od prijatelja i rodbine, otišao sam u bolnicu Dragiša Mišović po preporuci, gde mi je rečeno da se „moj slučaj" ne može tretirati u državnoj bolnici. Jednostavno, ljudi koji imaju probleme, žele da reše neke životne dileme ili osećaju određene strahove usled preteranog razmišljanja, a nisu toliki opasni po okolini, jednostavno nisu urgnetni da bi na njih država trošila vreme i svoje resurse. Kao i uvek, ima većih problema, od vašeg problema. Takvi ljudi, imali nemali novca, osuđeni su na privatnu praksu. Da ne grešim dušu, postoji gomila udruženja, savetovališta, grupnih terapija koji zaista nude pomoć ljudima koji možda ne mogu sebi da priušte seansu koja u proseku košta trideset evra, ali moja odluka je bila da krenem i istražim polje individualne terapije.

Elem, i dalje se sećam tog „prvog" puta, gubitka „nevinosti" na kauču. Zamišljao sam da će biti kao u onoj Pradinoj reklami, kada Helena Bohnam Carter dođe kod Ben Kignsley-a, legne i počne da mu kenja, dok on merka njenu bundu. Međutim, život ne režira Roman Polanski. Prvo i prvo, nema nikakvog ležanja, horizonatalni položaj dolazi sa iskustvom, po zasluzi. Kada sam seo preko puta tarapeuta, vidno sam progutao knedlu i čuo to čuveno pitanje „u čemu je vaš problem", nisam umeo da kažem zašto sam uopšte došao, u tom trenutku mi se činilo da zapravo nemam nikakvih problema. Poželeo sam da mu kažem da sam pogrešio što sam uopšte došao, jer nemam o čemu da pričam. Međutim, mic po mic, minut po minut, počeo sam da pričam, najpre neke gluposti, nešto potpuno nebitno, da bih pred sam kraj došao do suštine. A tada obično zvoni sat, signal kada psihijatar ustane i kaže „vidimo se sledeći put". Tako je moj karton započet sa psihoanalizom, najsporijoj doktrini na celom svetu. To je ono dođete, kažete šta imate, a psihijatar vas mrko gleda, a vi ne smete ništa da ga pitate. On tako ćuti, možda promrmlja nešto, postavi eventualno neko pitanje, ali uglavnom se ponaša kao Bog. Nedodirljivo i sveznajuće. Kao da on nema nikakvih problema sa kojima se vi mučite. A onda kada se seansa završi i pređete preko vrata, počnete da gledate sa svih strana da li ima nekog poznatog ili da li ćete da se sudarite sa sledećim „pacijentom" da proverite da li ste vi luđi od ovih što dolaze na isto mesto. Par puta se desilo se sudarim sa nekim i pomislim „nije to samo komšija sa sprata iznad", već neko ko ima gore probleme od mene.

Vremenom shvatite da tog mučenog Frojda, toliko prokuženog i devalviranog, svaki psihijatar tumači kako mu odgovara. Uglavnom, pogrešno, na štetu pacijenta. I vi tako idete, svake nedelje, sve više i više upadajući u paniku usled konfuznosti, nagomilavanja informacija, te vam zaista postane smešno i banalno s obzirom na to da sve počinje i završava sa roditeljima i detinjstvom. Ma, nije nego. A onda postajete sve nepoverljiviji, jer iz seanse u seansu, život počinje da vam liči na američki komediju, a vremenom postajete glavni predmet ismejavanja u društvu. U takvim situacijama, prijatelji imaju običaj da vam kažu da bacate pare ili da džaba idete, da ste upravo vi beznadežan slučaj! Većina ljudi, jednostavno više voli da misli da vam nema pomoći, nego da vam bude bolje.

Nije mi jasno zašto se i dalje misli da je odlazak kod psihijatra nešto strašnije nego odlazak kod zubara ili urologa. Doduše, ljudi u Srbiji idu kod lekara samo onda kada više nemaju kud, pa me tako ne čudi što misle da su oni što redovno idu na terapiju zapravo „odlepili" ili im „fali daska u glavi". Zato ljudi i ne vole da pričaju o tome, uglavnom se „ne zna" da je neko na lekovima ili da već godinama pokušava da pronađe adekvatan metod da popravi svoje stanje.

Posle svih ovih godina prošao sam i sito i rešeto, i ove i one škole, razne pristupe. Toliko sam minuta potrošio pokušavajući da odgonetnem sebe i nakon svega znam samo jedno: treba ići! Ako vam je teško, ako ne znate zašto ste tužni, ako mislite da se neprekidno vrtite u krug, tražite da vam neko pomogne. Često nismo u mogućnosti da pomognemo sami sebi. Što pre odete, to će vam biti lakše da pronađete osobu koja neće samo da vas sasluša, već će pokušati i da vas razume. Prihvati kao čoveka. I uopšte nije važno ko je, šta je, kojoj doktrini pripada, važno je samo da se posle seanse osećate bolje. Ja to, na primer, nisam znao. Zato sam dugo lutao.