Suočite se sa istinom, Repetitor je bend trenutka

FYI.

This story is over 5 years old.

Музика

Suočite se sa istinom, Repetitor je bend trenutka

Bašta SKC-a je pre svega šmekerski potez, čistokrvna beogradska stvar.

Gospode, Repetitor su postali veliki bend.

Zaista veliki bend.

U velikoj bašti SKC-a, Repetitor je proslavio svojih deset godina postojanja. Tačnije, bend postoji još tamo negde od 2005. ili 2006. godine, ali je njihov prvenac „Sve što vidim je prvi put“, zapravo, izašao 2008. godine, što ovo čini dekadom od prvog izdanja pre nego osnivanja benda. I da je to bila samo još jedna rođendanska svirka sve bi prošlo, nekako, ispod radara. Ali ona to nije bila. Pre svega je bila veliki rizik, jer je bašta SKC-a ozbiljan zalogaj i za najveće.

Reklame

Celo veče je, doduše, od samog početka nosilo atmosferu dobrog provoda. Ako se po jutru dan poznaje onda je Johanbrauer sa prvim taktovima Red Fanga definitivno bio dobar predznak. Bend koji ima još dosta da radi na sebi, ali čiji gruv je neosporan. Uz pojedine postrock/stoner/psychodelic elemente kojima su obilovali, ovo je definitivno bila muzika po mom ukusu. Nakon njih su nastupili Gazorpazorp (Za one sa jeftinijim ulaznicama reč je o planeti iz serijala „ Rick and Morty“), četvorka koju čine dve gitare, bas i bubanj koji su možda malkice traljavo počeli, ali su se vrlo brzo ukačili i do kraja nastupa ostavili duboko osećanje zadovoljstva i katarzičnosti. Bend koji ukoliko istraje u svojim nastojanjima da zvuče ovako masno će daleko dogurati u životu. Krešendo motiva na samom kraju njihovog već intenzivnog nastupa bio je šlag na tortu. Prva stvar koju sam uradio jutro nakon koncerta je da ih potražim na bandcampu i sada sam fan.

A onda je izašao Repetitor i počela je devastacija svega. Rif za rifom, pesma za pesmom, sašili smo se ko’ haljinice. Kako to opisati? Ne znam kada sam prvi put čuo Repetitor, ali sam ih u poslednjih desetak godina gledao kako nastupaju više puta nego što pamtim, ali otkako ih znam po nekim stvarima su vrlo prepoznatljivi — energičnost, nedestilovanoj i sirovoj emociji, primalnim i rudimentalnim ekspresijama i generalno izuzetno eksplozivnoj energiji u oblandi Milenine i Anamarijine monstruozno stabilne ritam sekcije koja nosi gruv toliko masan da osećam kako mi se kalorije gomilaju pri samom prisećanju na sinoćnu svirku. Kada preko svega toga dodate Borisove transcedentne ispade kroz histeričnu postpunk/noise estetiku i prljavu gitarsku svirku, ali sa tekstovima koji spadaju u domen ozbiljne poetičnosti i delivery celokupne trojke koji je možda i njihovo najsnažnije oružje, sveukupni audio-vizuelni pejzaž benda Repetitor vas, prosto, ostavlja bez daha. Ovo je jedan od onih bendova koji čini da budete ljubomorni na sve one koje sretnete pred početak njihovog koncerta, a koji su tu prvi put, jer kakvo iskustvo tek čeka njih!

Reklame

Repetitori su pored svog neospornog talenta, energije i skoro juneće upornosti da istraju uprkos svemu, ovoga puta uspeli da se uzdignu na jednu drugu dimenziju; savladali su zahteve velike bine, ozbiljne produkcije i veoma visokih očekivanja vrlo verne publike. Mnogi među njima su ih gledali po ko zna koji put i sa pravom su očekivali više, što su i dobili. Od prvog do poslednjeg albuma (u pitanju su tri: „Sve što vidim je prvi put“, „Dobro došli na okean“ i „Gde ćeš“), pesme su se održale. Ono po čemu mogu da se razlikuju je estetika razvoja i sazrevanja zvuka kroz vreme. Nove i stare pesme ne zvuče isto, ali su i dalje Repetitor. Ta estetska distinkcija, autorski pečat razvijenog i jasno definisanog estetskog čula je deo njihove magije. Repetitor ćete prepoznati čak i da ne znate pesme i da stojite leđima okrenuti bini. Zvuk je nepogrešivo precizan, iako ponekad prljav preko svake mere. Ali u tome je i draž. Raspon emocija i otvorenost odnosa sa publikom bez obzira na Borisovo lakonsko i opskurno obraćanje stvaraju jednu dimenziju neposrednosti u kojoj se publika povezuje sa njima na nivou bliske familijarnosti. Od praćenja ritma, preko singalongova, pa sve do dionizijske ekstaze. Time se pojedinci u publici osećaju dovoljno slobodno da istupe iz sopstvene komfort zone i učine nešto što može da bude na ivici incidenta, ali je samo začin celokupnom spektaklu. Od skidanja majica, šutki, stejdž dajvova, tribalnog i katarzičnog plesa publike na bini, pa sve do iznenadnog otimanja mikrofona i urlanja u njega baš u trenutku kada je vreme za stih. Sve je to Repetitor. Atmosfera nije čak bila spuštena ni kada su svirali veoma sporu i sumornu temu pesme „Crvena“, već je delovala više kao zatišje pred buru za „Ako te ikada“. Sa svojih sat i dvadesetak minuta nastupa na binu su izneli hajp kakav ni najtrvđim reperima ne polazi za rukom. A sat i dvadeset minuta nije malo ako uzmete u obzir uložen trud, ali i činjenicu da, na primer, album „Gde ćeš“ traje 28 minuta sa pauzama.

Reklame

Ali ono što me je možda najviše oduševilo je raspon generacija koje ih slušaju. Publika žudi za novim nosiocima alternativne scene već skoro punih dvadeset godina i Repetitori se nalaze na prelomnoj tački da postanu njen flagship. Od mora bendova koji su se u silnoj potrebi da se razlikuju uniformisali, preko nešto kvalitetnijih koji nisu uspeli da istraju i odole pritiscima okolnosti i vremena, pa sve do retkih iskri sporadičnih talenata koji iz nekog razloga ne proizvedu ništa veće Repetitori stoje čvrsto i ponosno. I traju. Ova stabilnost i istrajnost je toliko prekopotrebna svima, a najviše publici, da oni koji žele da se bave muzikom od njih imaju mnogo štošta da nauče. To je možda i glavni razlog zašto je bilo toliko starije publike, mada je daleko važnije od toga da je bašta SKC-a bila preplavljena hordom klinaca. Nisam mogao ni da sanjam da postoji tako mlada koncertna publika koja kapira stvari. Bio sam ponosan kao da je to, tobože, mojom zaslugom. I tada mi je sinulo; čoveče, toliko dugo se niko sa beogradske scene od bendova nove generacije nije usudio da testira veru u sebe i svoj kvalitet da je mnogima sinoć sa Repetitorima bilo prvi put u životu da su kročili u hram gitarskog zvuka — baštu SKC-a.

Bašta SKC-a je pre svega šmekerski potez, čistokrvna beogradska stvar — jedini pravi empirijski dokaz veličine nekog alterantivnog benda u Beogradu. Za sastave iz unutrašnjosti i regiona ovaj poduhvat je takođe težak (da ne bude da umanjujem njihov značaj), ali ulog nije ni izbliza toliko veliki. Za beogradske bendove ovo je domaći teren na kojem njihova publika, njihov grad i njihova muzika podležu testu kroz koji ne mogu da se provuku ili isfoliraju. Nema tih plakata, te promocije, tih brojeva telefona ili invajta na društvenim mrežama koji će napuniti ovaj prostor. Njihova popularnost mora da bude realna i na licu mesta stvar se pokazuje u svojoj rudimentalnoj ogoljenosti — ili jesi ili nisi uspeo. To se odmah zna. Svirati u praznoj bašti, pred malim brojem ljudi nije samo neuspeli koncert, već sramota u oblandi šoka od pogleda u lice očaju koji je pogledao nazad u tebe. Suočavanje sa sumornom stvarnošću, daleko od mehura sapunice u kojem se obitavalo do tada. I ulog sa kojim beogradski bendovi ulaze u ovu igru je mnogo veći, posebno po njihov ego. Ali nakon uspešnog nastupa u velikoj bašti SKC-a dešava se novo baždarenje alternativne scene, potvrđuju se izvođači na tronu ili se na njega penju neki novi. Ona je zvaničan presek stvarnosti, ona je lakmus papir očekivanja i teško breme za koje treba imati ozbiljna muda. Još od kraja sedamdesetih godina, kroz osamdesete i devedesete, svakom beogradskom bendu velika bašta SKC-a je bila čarobna granica, merilo uspeha i značaja na domaćoj, alternativnoj sceni. Ali negde i nekako (čemu je verovatno doprinelo i gašenje SKC-a kao institucije), ova stvar je ostala izgubljena u prevodu. Iako SKC više nema značaj stecišta supkulturnih grupa, niti je mesto na kojem se okupljaju, stvaraju i rađaju novi kulturni bastioni, njen momumentalni otisak je i dalje ostao neukaljan. Zvaničnog SKC-a možda više nema, ali zamandaljene dveri bašte su ostale kao mač u kamenu; sakupljaju prašinu i čekaju nekog novog kralja Artura koji će dupke ispuniti njene redove. I Repetitor je dorastao zadatku.

Reklame

Još jedan važan faktor je dobar provod. U svojoj zagledanosti u sopstveni pupak mnogi izvođači prenebregavaju ovu činjenicu — dobra zabava nije površno osećanje niti banalan zahtev. Ne treba ići na koncerte da bi se „podržala scena“, jer što bismo podržavali nešto što ne valja ili gde se ne provodimo dobro. Zadatak publike jeste da dođe, ali zadatak bendova je da im daju ono zbog čega bi želeli da dođu, a to su dobre pesme i ultimativno dobar provod.

A Repetitor ima sve od arsenala.

Pogledajte fotografije sa koncerta: