FYI.

This story is over 5 years old.

Музика

Dolazak Migosa na EXIT je najbolja vest godine

Migosi nisu “crnci iz Atlante”, oni su svi mi koji nemamo ništa, a želimo sve.

Kako su počele da se šire vesti da su Migosi potvrđeni za ovogodišnje izdanje EXIT festivala, tako su zidovi prostorija i tastature kompjutera počele da se tresu. Svaka interakcija koja je počinjala sa “Migosi dolaze na EXIT” se brzo razvijala ili u glasno vikanje ili u agresivno iživljavanje nad “Caps Lock” dugmetom na tastaturi.

Jako malo stvari je uzbudljivo kao vest da ogromne muzičke zvezde dolaze na festival koji je u blizini. Takođe, s obzirom na skorašnju istoriju EXIT festivala, dolazak Migosa je iznenađenje.

Reklame

Prošla godina je praktično bila njihova. Od trenutka kada je u januaru Donald Glover na dodeli Zlatnih globusa pomenuo “Bad and Boujee” tokom svog govora, i nakon što je ta stvar postala hit broj 1, Migosi su svojim albumom “Culture” preuzeli 2017. i nisu je više puštali. Očigledan plan je da se sa dominacijom nastavi i u ovoj godini, jer su “Culture II” objavili pre mesec dana i u sklopu turneje za taj album oni i dolaze na EXIT.

Hladnoća i otuđenost koja dominira stihovima, podjednako su karakteristika trap hip-hopa koliko i masnoća matrica preko kojih se oni izgovaraju. Podžanr koji je nastao u trap kućama Atlante, postoji već nekoliko decenija, ali njegova eksplozija u mejnstrimu se desila poslednjih godina. Producenti kao Mike WiLL Made-It i Metro Boomin napravili su karakterističan zvuk koji je prepoznatljiv u prvih deset sekundi svake nove stvari koje izbace. Rae Sremmurd, Desiigner, Rich The Kidd, Lil Uzi Vert, Lil' Pump i Kodak Black su preko noći postali zvezde tako što su sa ovim producentima napravili instant hitove vodeći se istom formulom – ritmovi i melodije preko kojih oni repuju o ustaljenim motivima repa su zarazni koliko i matrice koje se nalaze na pop hitovima Tejlor Svift. Trap, čiji su Migosi koncetrisani sirup, nije izmislio ništa novo, ali je oživeo hip-hop koji se posle dominacije besnog Eminema i eklektičnog Kanjea pretvorio u ljušturu koja je jedino služila kao pokrivalica za Drejkove plačljive refrene. Čak su se i umetnici koji ne pripadaju trap tradiciji okrenuli ovom zvuku iz Atlante. Prošle godine, prvi singl sa albuma “Damn.” Kendrika Lamara bio je "Humble." koji je producirao baš Mike WiLL Made-It.

Reklame

Migosi, koliko god čudno zvučalo, u stvari su direktni nastavljači tradicije koja se polako izgubila posle uspeha Public Enemy. Poenta nije u tome da su Migosi neverovatno lirični talentovani – jer nisu, niti se srž njihovog uspeha nalazi u tome što su stvari o kojima repuju potpuno nove – ne, droga, pare i žene su oduvek u hip-hopu. Stvar je u stavu.

Pomenuti Donald Glover, čije je TV remek-delo “Atlanta” prikazalo kako stvarno izgleda i šta pokreće crnu, urbanu kulturu Amerike, skoro je rekao da je trap “muzika koja se sluša dok se seče droga”. Migosi žele pare, žele ostvarenje, žele uspeh, ali oni se nijednog trenutka ne dokazuju, ne objašnjavaju zašto im to treba dati, ne pokušavaju da impresioniraju. Migosi repuju o svom životu, ili domišljenoj verziji njega, i predstavljaju kulturu koja nema nikakve veze sa mejnstrimom niti je preterano željna da je ostvari. Napuštena i siromašna, crna urbana zajednica je okrenuta samoj sebi u pokušajima da dođe do onoga o čemu svi maštaju: sigurnosti i slobodi koju ogromna količina novca pruža. Naravno, poenta je što bolje i što više unovčiti svoj život – pošto ništa drugo ni nemaš – ali “dobar ugled” i “poštovanje” “prave Amerike” nisu cilj. Štaviše, oni se čak ni ne bune protiv nje. U univerzumu Migosa, ona ni ne postoji.

Zbog svega ovoga, zbog toga što Migosi ne govore o Americi, već o globalnoj težnji da se samo svojim sposobnostima izvučeš iz pakla siromaštva, oni su postali globalno uspešni. Zato su se zidovi i tastature tresle kada je vest o dolasku na EXIT objavljena. Migosi nisu “crnci iz Atlante”, već su svi mi koji nemamo ništa osim naših životnih iskustava i naloga na društvenim mrežama - a želimo da imamo sve.

EXIT će ove godine, možda po prvi ove decenije, imati u svom programu prave pravcate muzičke zvezde. Ne muzičare koji su “legende”, ne bendove koji su još uvek popularni u Srbiji ali ne i u svetu, ne pevača koji još uvek mali ali će postati zvezda za nekoliko godina. Pesme o trepovanju, besnim kolima i štekovima će kidati zidove tvrđave, a desetine i desetine hiljada ljudi će skakati jedni preko drugih da bi iznova i iznova vikali “In the kitchen, wrist twistin' like a stir fry”.