FYI.

This story is over 5 years old.

afantazija

Evo kako je kada nisi u stanju ništa da vizualizuješ

Afantazija je česta pojava, ali ljudi ipak ne mogu ni da pretpostave kako je kada u glavi ne možeš da zamisliš nikakvu sliku.

Većini ljudi je teško da zamisle život bez vizualizacije slika. Mi vizualizujemo svakodnevno: šta je ostalo u frižideru, izborano lice pokojnog dede. Ove slike ne samo da nam pomažu u svakodnevnom životu i sećanju na prošlost, već i u zamišljanju budućnosti. Ko nije zamišljao stančić za koji se nadao da će jednog dana moći sebi da priušti?

S toga, kako je nekome ko ne može da zamisli te stvari? Ko ne može da zamisli ni drvo, dok razmišlja o njemu?

Reklame

Arfi Mensfild, tridesetdvogodišnji analitičar, ima afantaziju – fenomen koji znači da ne može da zamišlja slike. Ovaj fenomen je prvi put uočen 1880. godine, ali ga je tek nedavno, 2015, u jednoj studiji imenovao Adam Zeman, profesor kognitivne i bihejvioralne neurologije. Moguće je da pogađa jednu od 50 osoba.

Kao i većina drugih stvari, ljudska sposobnost vizualizacije nalazi se na nekom delu spektra; neki živo zamišljaju stvari; logotip na pakovanju mleka, svaku boricu na bakinom licu, svaki detalj malog stana. A ima onih koji mogu da zamisle samo obrise. Arfi ima nešto što je bliže potpunoj afantaziji – koja, prema sajtu aphant.asia – znači da mu je gotovo nemoguće „da priziva slike, zvuk, ukus, miris ili dodir“ u svom umu.

Fotografija: PxHere / CCO

VICE: Ti ne možeš da vidiš slike u svom umu?
Arfi: Tako je, ne mogu.

Kako onda razmišljaš? U čemu razmišljaš?
Ne znam – ne razmišljam ni u rečima. Ponekad da, ali to je više izuzetak nego pravilo. Moram s namerom da razmišljam u rečima: to mi nije difolt.

Ako ne razmišljaš u slikama ili rečima, da li je u pitanju neki koncept?
Uvek sam mislio da samo razmišljam mislima. Mislim da se tu radi o vezama – ne umem da razmišljam o tome u kakvoj vezi su stvari sa drugim stvarima.

Jesi li uvek znao da je način na koji razmišljaš bitno drugačiji od načina na koji razmišljaju ostali?
Jedan moj prijatelj je imao prijatelja koji je bio Grk, ali je živeo u Engleskoj deset godina, i moj prijatelj se pitao da li on razmišlja na engleskom ili na grčkom, a ja do tog trenutka nisam imao pojma da iko razmišlja na nekom jeziku. Isto važi i za mentalne slike: kada ljudi kažu mentalna slika, ja nisam shvatao da misle bukvalno – mislio sam da je to poetika. Kada sam otkrio da nije, u mom svetu je nestalo malo poezije. Znam to tek par godina, tako da mi je bilo potrebno nešto vremena da se naviknem na zamisao da ne razmišljamo svi na isti način. Što deluje lako, ali…

Reklame

Ne, uopšte ne. To je na neki način stvarno otuđujuće.
Da, u ogromnoj meri je otuđujuće, jer se ljudi veoma iznenade kada se to pomene, i na neki uvrnuti način postanu defanzivni.

Na koji način defanzivni?
Kao da moju nemogućnost da razmišljam u slikama i rečima shvate kao napad na svoj pristup. Ljudima je neprijatno da čuju da postoji drugačiji način. Svako uvek postavi neko pitanje kao što je, „Možeš li da mi kažeš kako izgleda tvoj tata“.

Možeš li da mi kažeš kako izgleda tvoj tata?
Ja znam kako moj tata izgleda, znam kako izgleda čitava moja porodica, ali jedini razlog zašto mogu da ti kažem koje boje su oči mog tate je taj što sam to proverio, kada me je neko pitao. Jedna moja prijateljica je tražila od mene da joj opišem moju porodicu, i ja sam joj rekao sve o tome kakvi su ljudi, a ona je pitala, „Ali kako izgledaju“? Ja samo samo rekao, „Ne znam“.

Da li to znači da ti je izgled manje važan?
Voleo bih da je tako, ali nije. Mislim da sam površan koliko i svi ostali.

Da li si ikada u životu vizualizovao neku sliku u glavi?
Jednom, kada sam se malo naduvao, video sam slike u glavi, što je za mene bio potpuno nov koncept. I čim se to dogodilo, shvatio sam, „O, pa ljudi na to misle“.
Sada, kada sam jednom to iskusio, u stanju sam da sebe nateram da vidim stvari. Pošto sada znam da postoji ta mogućnost, skoro da to mogu. Čini mi se da bi to mogla da bude veština na kojoj bih mogao da radim, i da na kraju budem u stanju da vidim stvari u svojoj glavi, kao „normalni“ ljudi.

Reklame

Većina ljudi kada čita knjigu u svojoj glavi zamisli taj svet u slikama. Šta se događa kada ti čitaš knjigu?
Upijam reči i razumem ih. Fokusiram se na odnose između ljudi, na koncepte i mesta. Ne zamišljam likove, čak ni kada su živo opisani. Neću reći, „O da, zamišljam kako bi mogao da ga igra Brajan Blesed“.

Fotografija: MaxPixel, preko / CCO

Kako fantaziraš?
Uz pomoć događaja i veza, pretpostavljam. Isto kao što i razmišljam. Mogu da zamislim događaje, samo ne zamišljam kako to izgleda, zvuči, kakav je osećaj, i šta god.

Da li to utiče na tvoje pamćenje?
Pamtim kako stvari izgledaju; samo ne mogu da ih zamislim na taj način. Kao da ih skladištim pod mehaničkom šifrom. Ne procesiraju se ovde [pokazuje na svoju glavu] kao vizuelne stvari. Znam kako izgleda Ajfelova kula, samo ne mogu da prizovem njenu sliku u glavi. Mogu da razmišljam o njenim aspektima.

Da li misliš da ti to otežava neke stvari?
Rekao bih da je tako – ali jednostavno nemam drugačije iskustvo.

Ima li u tome nekih prednosti?
Ohrabruje me da razmišljam o stvarima koje nije uvek lako izraziti na engleskom jeziku. A to znači da onda imam problem da se o njima izrazim na engleskom jeziku.

Sigurno je frustrirajuće prevesti misao na jezik, ako to nije način na koji razmišljaš.
Da – to ponekad mogu da opišem. Uz pomoć jezika opisujem nešto što je izvan jezika; jezik tome i služi. Ako u engleskom nemamo posebnu reč za to, imamo reči koje na to mogu da ukažu.

Reklame

Nije li to jedino što jedan jezik uopšte i radi? Reči za svakoga imaju različitu konotaciju. Ono što neka reč priziva meni, tebi priziva nešto drugo.

Da, reč „slike“, na primer.

VIŠE NA VICE.COM:

Imam čip u mozgu koji mi čita misli

Svakom se može isprati mozak, kaže bivša članica sekte

Zašto treba da preskočiš mozak ako jedeš prijatelje