FYI.

This story is over 5 years old.

Davanje krvi

Dobrovoljni davaoci krvi o prvom putu kada su bili donatori

Imamo priliku da pomognemo.
Vađenje krvi
Fotografija via Flicker korisnice Karn Sakulsak

Usled nedostakta krvi u bezbedonosnim zalihama, često se može desiti da vas neko zamoli da za njihove bliske ljude date krv, pa makar bila i neodgovarajuća krvna grupa jer se često može uraditi zamena.

Iako u našoj podsvesti svi znamo da je davanje krvi važno, iz prostog razloga što se nikada ne zna da li će baš nama zatrebati, redovnih davalaca krvi ipak nema baš mnogo. Kako piše na sajtu Instituta za transfuziju, potrebno je da bude četrdeset davalaca krvi na hiljadu stanovnika, što čini četiri odsto stanovništva. U našoj zemlji se već godinama taj broj kreće oko tri procenata. Zato često može da se desi da se na krv čeka i da se neka neurgentna medicinksa procedura odloži. Takođe, u takvim slučajevima, donatori krvi, sasvim logično, imaju prednost. Dakle, svi argumenti da se donira krv su tu. Pa opet, neki se boje, nekima je zlo kada vide krv, a nekima je to sve normalno i k'o dobar dan.

Reklame

Prvi i jedini put sam se okuražila da dam krv kada sam među nekolicinom prijatelja direktno bila zamoljena da je doniram, ukoliko sam u mogućnosti. Tada sam strogo rekla sebi da nema više vrdanja, i da je strah od igle i onesvešćivanja nešto što je vreme da prevaziđem. Sećam se formulara, testiranja da li mi je krv valjana, pogleda sestara kada su me pitale da li baš niko drugi nije mogao da dođe umesto mene, i naravno hleba i mesnog nareska koji sam pojela na izlasku. Iako sam rekla sebi da ću to uraditi ponovo, taj dan još uvek nije došao. Vratio se strah ili me muči trip da mi se krvna zrnca još nisu regenerisala, mada je prošlo više od godinu dana. Zato sam se obratila ljudima koji su redovni donatori da ih pitam kako se nakon jednog davanja krvi cela ta stvar pretvorila u naviku. Kako pronaći motivaciju?

Od bežanja sa časova do otkrivanja svoje prave krvne grupe

Ono što je zajedničko za većinu sagovornika je činjenica da su naviku davanja krvi uspostavili jer je u pitanju bio elegantan način da se ne ide u školu, a da se još učini i dobro delo. Slična stvar je i sa davanjima krvi ako su organizovana na fakultetima ili radnim mestima. Ljudi koji možda ne bi stigli da izdvoje vreme, mnogo se lakše opredele za „usputno“ davanje krvi.

- Moje prvo davanje krvi bilo je u svečanoj sali koju su ispunili improvizovanim paravanima u Prvoj beogradskoj gimnaziji. Pošto se tada ispunjavao upitnik, a pitanja su bila i da li si sekusalno aktivan, koliko često upražnjavaš seks, koliko si imao partnera itd svi smo gledali jedni kod drugih. Jer drugare možeš da lažeš, a doktore ne - priseća se dvadeset devetogodišnji Andrija Radosavljević.

Reklame

Iako je sve to krenulo naivno, nakon prvog davanja krvi saznao je da je njegova krvna grupa O+, a ne A+ kako mu je pisalo u zdravstvenom kartonu, te su mu tako na neki način i spasili život. Od tad je registrovani davalac krvi.

- Zavod za transufuziju mi redovno šalje kalendar za Novu Godinu, a registrovao sam se tako i kao davalac koštane srži, pa se nadam da ću i tako nekada nekome pomoći - kaže Andrija za VICE.

Klopa je ok, a i tretiraju te kao cara

Kada prvi put daju krv ljudi često doniranje pomešaju sa analizom krvi kada ne sme da se jede. I tako dođu izgladneli a to je baš suprotno od onoga što treba da urade. Ipak, jeli, ne jeli, bilo vas sramota ili ne, nakon davanja krvi dočekaće vas sendvič ili još bolje, debeli mesni narezak, komad hleba, zašećereni čaj u limenoj posudici, sokić…

- Sećam se da su sestre bile jako brižne i da mi nisu dale odmah naglo da ustanem i da se pravim hrabra, kakvom sam se pravila pred drugima u srednjoj školi - kaže glumica Danica Grubački i ona kao i mnogi podsećaju na ljubaznost sestara koje vam zaista stave do znanja da je vaša donacija vredna.

Što možda nije loše imati u vidu kada razmišljate o svemu tome i pokušavate da pobedite strah od igle zarad nekog većeg dobra. Davanje krvi je taj jedini garantovani put kada će vas u našim medicinskim ustanovama tretirati kao cara.

Ljudi sa retkim krvnim grupama često smatraju da je donacija dužnost

Dosta ljudi mi se javilo sa savim jednostavnim odgovorom – moja krvna grupa je retka.

- Nulta negativna sam, pa sam se samim tim sto mogu svima da dajem, a da primam samo moju krvnu grupu, osećao sam se malo važno, ali i dužno da to uradim - kazao mi je Marko Savić iz Kruševca.

Reklame

Ali nekada, dese se situacije kada ste u datoj situaciji baš vi ti koji možete biti donor i pomoći.

- Ja sam prvi put dao krv 1969. dok sam bio u vojsci u Šapcu. Bila je baš prekomanda i u celoj kasarni je bilo nas 20-tak vojnika kada je došao dežurni i pitao da li bineko dao krv ta jednu profesorku u penziji koja je već primila opštu grupu i sada je morala da dobije svoju A+. Nas trojica je imalo tu grupu ali sam samo ja mogao da dam i tako sam dao 450 grama jer više nisu hteli da uzmu. Ispalo je da sam joj spasao život i ne znajući za to. Kako sam se osećao: ponosno. Tada sam shvatio koliko to znači i davao sam, uglavnom kada je neko tražio "pod hitno" i tako 15-tak puta. - priča Mirko Niković, 69, iz Pančeva.

Jednostavno istripujte humanost

- Prvo davanje krvi je mislim bilo u srednjoj školi. Imao sam recimo 17 godina, dolazili su u našu srednju školu u Kruševcu. Nije bilo zbog izostanaka sa časova, šta više, stvarno sam istripovao humanost. Sećam se kada sam davao krv u toj 3. godini, a klinci iz prve godine dolaze da pitaju da li mogu i oni da daju, jer su čuli da se ne ide dva dana u skolu. Bio sam u fazonu eto vidiš, ja sam iskreno human - nastavlja svoju priču Marko Savić. On zatim u šali dodaje i da voli da pita nacionaliste kada se raspravljaju koliko su litara krvi dali za svoju zemlju, pošto on zna tačno kolika je litraža kod njega u pitanju.

A koliko je važno dati krv znaju možda najbolje oni kojima je ona i sama trebala bilo za njih, bilo za njihove prijatelje.

- Drugar neki je imao leukemiju kad sam bio klinac, pa znam kako je teško bilo da se nađe krv. Želim da dam svoj doprinos, da ljudi kojima je to životna potreba ne strepe zbog toga svaki dan - jednostavno objašnjava Marko Mandić, 31, iz Beograda.

I tu nije u pitanju ona fraza da je „tvoje malo, nečije puno“, jer nekome kesa krvi možda nije mala, već činjenice da vrlo prosto i jednostavno – imamo priliku da pomognemo.