Sanjive ilustracije Milice Golubović: Ljudi koji samo postoje

"Kroz moj rad često se provlači atmosfera blage melanholije, ali istovremeno i neke smirenosti i svjetla".

|
maj 15 2017, 10:40am

Ljudi na ilustracijama Milice Golubović nemaju lica i ne rade ništa posebno. Međutim, uronjeni u atmosferične i sanjalačke enterijere, tačno nam signaliziraju stanja i raspoloženja u kojima se nalaze. Miličin stil je poetičan i metaforičan, a njena redukovana paleta pastelnih tonova sa po kojim intenzivnijim akcentom, daje njenim ilustracijma smiren i harmoničan ton. Inspirišu je priroda, more i snovi, a posebnu pažnju poklanja obradi detalja. Njeni likovi imaju specifičan senzibiltet u jednako običnim i neobičnim okruženjima kao što su zoološki vrt, galerija, ili bašta bogata bujnom vegetacijom.

Milica je završila osnovne studije grafičkog dizajna, a zatim se na master programu Fakulteta primenjenih umetnosti odlučila za ilustraciju, jer joj se činilo da postoji prostor za više slobode u vizuelnom izrazu, naročito u pogledu forme. Kod ilustracije joj se dopalo i to što je primjenjiva u raznim poljima dizajna, a dozvoljava autoru da zadrži integritet nad onim likovnim delom. Ova umetnica je rođena u Kotoru, pa nije ni čudo što u svojim radovima vrlo često prispituje odnos čoveka i pirorde. Danas živi i radi u Beogradu. Proćaskali smo sa njom o inspiraciji, snovima i uzorima.

Šta te najviše inspiriše?

Koliko god da se svakodnevno to može mijenjati, u zavisnosti od raspoloženja i teme koja me u tom trenutku interesuje, mislim da mi Kotor i Boka ostaju kao osnovni izvor inspiracije i nešto čemu se uvijek vraćam. Život na moru drugačiji je od života bilo gdje drugo, a naročito u zimskim mjesecima, te mislim da se kroz moj rad često provlači atmosfera blage melanholije, ali istovremeno i neke smirenosti i svjetla. Tu su takođe kao inspiracija i neka lična iskustva koja skupljam i iz svog života i iz svega što me okružuje, ali i iz muzike i književnosti.

Kako bi ti opisala svoje radove?

Moje radove možda mogu definisati kao mješavinu razigranih tekstura i paterna, pastelnih boja i sanjive atmosfere. Kompozicije i predjeli koje stvaram često odaju atmosferu nekih mirnih poetičnih slika.

Tvoje ilustracije deluju kao magličasti predeli iz nekih snova. Šta voliš da sanjaš, kakvi snovi te inspirišu?

Iako moji radovi djeluju sanjivo, ja zapravo jako rijetko sanjam i to nije nešto za šta mogu reći da mi nedostaje. Oduvijek sam imala problem sa spavanjem, nikad nisam bila jedna od onih ljudi koji mogu da utonu u san čim sklope oči. Kod mene taj proces ulaska u san traje duže, ali zato se često baš u tim trenucima javljaju naznake ideja u vidu slika i detalja koji kasnije nađu mjesto u nekom radu.

Da li imaš neke uzore iz sveta umetnosti?

Postoji dosta umjetnika čiji rad volim i, ako bih morala izdvojiti neke, prvi koji mi padaju na pamet su Henri Ruso, Pol Gogen, Edvard Hoper. Nisam sigurna koliko njihov rad ima direktnog uticaja na moj i koliko ih mogu nazvati uzorima, ali ono što ja kroz njihova djela čitam je ta atmosfera koja čini da poželim da se fizički prebacim u sliku i živim malo u tim predjelima i svijetu koji su oni stvarali, baš takvom kakav je na njihovim slikama. To je ono što najviše i volim kod umjetnosti, bilo kog tipa, tu mogućnost da se makar na trenutak izmjestimo iz svijeta u kojem smo.

Veliku pažnju posvećuješ obradi detalja, da li te to opušta?

Kada radim na detaljima posmatram ih kao slike u slici, mikropriče unutar jedne velike koja ih objedinjuje. Ne samo rad na detaljima, već crtanje uopšte me opušta i čini da se prebacim u neku vrstu meditativnog stanja, gdje nema mjesta za bilo kakve distrakcije, pa ni u vidu sopstvenih misli. Samo pustim taj proces da teče i razvija se sam kroz sebe. Iako svijet u kojem živimo jeste pretrpan informacijama i vizuelnim stimulansima, i sigurno je da svi povremeno težimo za redukcijom na tom planu, čini mi se da ipak umjetnost ostaje nešto gdje prisustvo detalja može da opstane kao jedna poželjna stvar.

Ko su ljudi na tvojim ilustracijama?

To su jednostavno ljudi - ljudi koje srećem u prolazu, koje poznajem i ne poznajem, ljudi koji jednostavno postoje. Imaju neke svoje probleme, preispituju se, na trenutak pomisle da su otkrili u čemu je kvaka, pa onda opet shvate da se nisu ni pomjerili s mjesta odakle su krenuli, ali ne odustaju nikad. Nemaju lica, jer danas možemo imati mnoga. Stalno su u hodu, i kad se ne pomjeraju neprestano traže i zagledaju. Nisu toliko mirni koliko se čine takvim.

Da li postoji neko delo iz književnosti koje bi baš volela da ilustruješ?

Iako moji radovi hvataju neke trenutke iz narativa i puni su detalja, ja ne volim klasičnu narativnu književnost, tip ruskog romana. Deskripcija u književnosti je nešto što me čini nervoznom. Poezija je možda najsličnija crtežu, svaki stih je jedna slika i one sve zajedno čine pjesmu, čije značenje nije jedno, nije očigledno, osjećaju se kroz emociju koju ne možemo imenovati nijednom od poznatih nam, a jedini način da je izrazimo ili prepoznamo je baš kroz stih, ili sliku. Tako da bi možda to mogla biti neka knjiga poezije, možda Lorka. I priče Rejmonda Karvera, eto, da, one su možda dobar primjer nečega što volim u književnosti.

Planiraš neku izložbu u skorijoj budućnosti?

Da, imaću samostalnu izložbu u septembru u Gradskoj galeriji u Kotoru, pa ko se zadesi tamo tada, pozvan je da svrati.

Miličin rad možete pratiti ovde, a neke od njenih ilustracija možete videti i na njenom Instagramu.

U nastavku pogledajte nekoliko njenih ilustracija:

Više na VICE
VICE Kanali