FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Bulimija - kako sam jela svoje emocije

Pomisao da sama sebi nabijem prst u grlo i isforsiram sve što sam pojela da izađe napolje je bila zastrašujuća. Ipak sam probala.

Sa jedanaest sam prvi put u nekom ženskom časopisu pročitala šta je bulimija. Kao klinki koja se još od trećeg razreda borila sa činjenicom da se u porodici uvek dobro jelo i prvim otkrićem da je celulit stvaran i možeš da ga dobiješ i kao dete, a stvarno izgleda jako grozno, pomislila sam da fora sa povraćanjem nije uopšte loša.

Tada sam odlučila da probam to sa prstom. Nisam bila dete debil, pisalo je da je to bolest, da može da postane ozbiljno i sve sam to kapirala, ali sam kontala – ok, već imam problem, previše jedem. Ovo će biti samo novi, drugačiji problem, ali ću njime rešiti drugi problem, problem debljine, koji kad imaš jedanaest godina može da postane najveći na svetu.

Reklame

Sačekala sam da ostanem sama kod kuće i otišla do kupatila. Pomisao da sama sebi nabijem prst u grlo i isforsiram sve što sam pojela da izađe napolje je bila zastrašujuća. Ipak sam probala. Ništa se nije desilo. Probala sam još jednom, gurnula prst dublje. Nije izašlo ništa. Budalo, pomislila sam, oprala ruke i pobegla iz kupatila. Nikada mi tako nešto više nije palo napamet.

Godinu dana kasnije sam počela da se bavim sportom i ubrzo zaboravila na celu epizodu problema sa težinom, odlaska u kupatilo i čitanja o anoreksiji i bulimiji.

Negde na kraju puberteta sam definitvno shvatila da se problem sa težinom bar neko vreme neće vraćati, ili bar ne u onom obliku u kome je postojao kad sam se prvi put uhvatila u koštac sa njime. Trenirala sam već godinama i sve je bilo super.

Počinje naivno

Emotional eating psihologija definiše kao neprihvatanje emocija. Proživljavanje emocija pozitivnih ili negativnih zamenjuje se hranom. To zvuči prilično naivno kad čujete ili pročitate i, naravno, pomislite da vi niste taj tip čoveka. Živimo u zemlji u kojoj je hrana jedan od glavnih likova najtužnijih i najsrećnijih događaja, slavlje bilo čega nije slavlje ako se na njemu ne jede dobro.

Foto: Christy Mckenna/Flickr

"Rumena deca su zdrava deca" i ostale asocijacije na hranu su deo kulture koja se prenosi sa kolena na koleno, ma gde živeli, od Subotice do Vranja. Za razliku od američkih filmova u kojima glavni likovi, kad imaju problem, noću ustaju iz kreveta i ogromnom kašikom halapljivo jedu sladoled od čokolade iz ogromnog pakovanja, kod nas je zamka sa utešnom hranom (comfort food) svuda okolo. Pod tim, u mom slučaju, prvenstveno mislim na pekare i tu jednu žensku osobu koju svi imamo u familiji koja obožava da kuva, a znamo da probleme generalno volimo da rešavamo što uz čašicu, što uz sto. Jer "tako je lakše."

Reklame

Opet, prvo pomislite da vi niste taj tip osobe i da se vama to neće dogoditi, to je samo sladoled. Vi kontrolišete situaciju i svoj život, zar ne? To je zamka.

Prejedanju sam se vratila na fakultetu. I to ne kad su ispiti, kad je stres, kad po ceo dan sediš u čitaonici ili u kući i pokušavaš da ostanes koncentrisan nad knjigom. Sve sam to stojećki izdržavala, išla redovno na treninge. Počelo je sa izlascima. Svaki pijani izlazak posle stresnih situacija se završavao hranom u pet ujutru, naravno, onom koja se jede u pet ujutru, masnom i u ogromnim porcijama.

________________________________________________________________________

Pogledajte film o Kambu koji je nakon brutalnog razvoda svojih roditelja otišao sam u divljinu

________________________________________________________________________

I sve je bilo ok dok hrana i ispiti nisu počeli da idu u paketu. Posle par ispitnih rokova, ogromne količine hrane i ispiti su postali sinonim u mojoj glavi. Samo, sada više nisam čekala da prođe rok. Osećaj smirenosti i sad-sam-ok-sve-će-biti-u redu koji se rađao svaki put kad bih smazala nešto brzo i masno je počeo da mi nedostaje i mami dok sam sedela nad knjigom. I tako je počelo. Samo danas je prva rečenica – znak da je počelo, a da će vama trebati vremena da shvatite šta se dešava i to prihvatite.

Kokice nisu hrana

Druga zamka sa emocionalnim prejedanjem je što je po definiciji izbegavanje sopstvenih emocija. Kada kulirate sopstvene emocije i zamenite ih bilo čime drugim, jako, jako je teško da priznate sebi da to radite, jer ste na prvom mestu to uradili da biste izbegli suočavanje sa samim sobom. Tako je meni tog jednog decembarskog dana bilo sasvim normalno da ujutru odem na redovan trening, ručam normalno i sačekam da drug dođe po mene da bismo krenuli u bioskop. Pošto je kasnio uzela sam jednu mandarinu iz činije sa voćem i pojela je. Javio je da kasni petnaest minuta, ja sam pustila nešto na kompu i čekala ga.

Reklame

Kad je stigao shvatila sam da sam pojela sve mandarine iz činije, negde oko kilogram. U bioskopu smo kupili velike kokice. Pojeli smo ih na pola predepresivnog filma, a ja sam kupila još jednu kutiju kad sam se vraćala iz WC-a negde pred sam kraj filma, kad je postalo najnapetije. Naravno, pojeli smo i nju. Posle filma smo popili neko piće, ne sećam se šta je bilo, ali jeste bio neki alkohol koji me je samo malo ošamutio. Otišla sam kući, razmšljala o filmu i količini kokica koju sam pojela.

Treća stvar sa emocionalnim prejedanjem je što u glavi stvoriš začaran krug koji izgleda otprilike ovako: danas sam preterala, dobro, kokice baš i nisu neka hrana. Ali ako sam već preterala danas, idem do kraja, u čemu je poenta da sad, u jedanaest uveče kao krenem da pazim šta jedem? Tako počinju periodi. Te večeri sam pojela sve slatko što sam našla u kući i otišla da spavam. Probudila sam se u pola noći jer mi je bilo muka. Te večeri sam ispovraćala sve iz sebe.

Fotografija: Flickr, Romane Klee

Sve moje faze su mi kao deca

Tada je zvanično počelo. Posle epizode sa povraćanjem, setila sam se pokušaja da to isto uradim namerno kada sam imala jedanaest godina i zapitala se šta se uopšte dešava sa mnom. Možda sam preterano pazila šta jedem, svakom treba ventil. Nije bilo to.

Nekoliko meseci kasnije, kad sam već imala up and down faze, shvatila sam da je te nedelje kada se desila epizoda sa bioskopom i povraćanjem, cimerka sa kojom sam živela već tri godine iseljavala iz stana i odlazila iz grada. Ni dan danas nismo pričale o tome koliko smo bile smorene tim razdvajanjem na koje ni jedna ni druga nismo mogle da utičemo. Ali sam ja tad prvi put zvanično pojela svoje emocije.

Reklame

Nastavilo se manjim ili jačim intezitetom, zavisno od toga koliko je period bio stresan. Danima kad te neka glupa, svakodnevna situacija istera iz takta, obično je bilo nešto slatko. Svi to radimo i nije to ništa posebno, sve dok ne postaneš svestan da imaš "te dane".

Kad god bi se desio "taj dan", kada me je nešto slatko smirivalo, kontala sam da je sasvim normalno da ga nastavim u istom maniru i pojedem sve što mi se nađe pod rukom. Opet, nije to ništa strašno dok se potpuno ne primiš. Kad istreniraš stomak da su dani kada u sebe primaš ogromne količine svakakvog sranja normalni, kad se zaista nešto veliko desi u životu, vidiš da emotivno prejedanje nije zajebancija.

Slatko, slano, kiselo. I tako u krug nekoliko puta. Tada sam otkrila i treću foru sa začaranim krugom prejedanja – krivicu.

Posle jednog od najdramatičnijih raskida u životu, provela sam tri dana u krevetu. Što je normalno. Ono što nije je da sam pojela sigurno tri kilograma razne hrane. Dnevno. I to bez ikakvog reda. Slatko, slano, kiselo. I tako u krug nekoliko puta. Tada sam otkrila i treću foru sa začaranim krugom prejedanja – krivicu. Kad se drugi dan probudiš sa prepunim stomakom i grižom savest, najlakše je da jednostavno nastaviš po starom. Posle prve velike porcije opet se osećaš smireno i ispunjeno. I tako u krug. Kad nivo šećera padne, krivica opet počne da grize, a ti je onda pojedeš.

Kad to dosadi, nastupa up faza. Priznati sebi da imaš problem sa prežderavanjem kad god osetiš bilo kakvu emociju bio bi korak ka rešenju problema sa prežderavanjem i priznanju sebi da si tu negativnu emociju osetio.

Reklame

A to ne želiš. Up faza služi baš tome - da se vratiš na trening, odradiš detoks organizma, što znači strogi post nekoliko dana i ne pojedeš ništa slatko nedelju ili dve. Opet sve držiš pod kontrolom, a zapravo se vraćaš u začarani krug.

Dan kada mi je ispao sladoled

Svi koji se bore sa ovim problemom znaju šta treba uraditi da bi se prestalo - suočiti se sa emocijama. Probala sam za ovih desetak godina toliko puta i nikada nije uspelo. Jeste, na neko vreme, ali se uvek vraćalo. I kažu da je to normalno, osim ako ne verujete u čarobni trenutak koji se desi i vi prestanete zauvek, jer ste tako odlučili.

Meni se taj trenutak dogodio nakon perioda prejedanja pošto sam se užasno posvađala sa nekim do koga mi je jako stalo. Period prejedanja je bio gotov, ja u svojoj up fazi, a onda mi je zazvonio telefon. Poruka od osobe do koje mi je jako stalo. Bilo mi je muka od same pomisli da otvorim poruku. Stala sam i kupila sladoled. Otvorila sam ga i drugom rukom uzela telefon. Dok sam otvarala poruku, sladoled mi je ispao i razlio se po podu. Pobesnela sam. Ali nisam imala drugog izbora, nisam imala više ni dinara kod sebe - otvorila sam poruku i pročitala je. Poruka je bila blago patetična i u tom raspoloženju sam provela ceo dan. Ali sam preživela.

U svim down fazama koje su se posle toga desile, bodrim sebe uvek isto - zamisli da ti sad to što držiš u ruci ispadne. Uglavnom pomaže.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu