FYI.

This story is over 5 years old.

Putovanja

​Beograđanin sam na dva točka kroz Ameriku za 40 dana

Ovaj car iz Beograda je prešao Ameriku uzduž i popreko na motoru, potpuno sam.

Ako sanjaš o slobodi na dva točka, o begu od civilizacije i ljudi smarača, onda ti je vrhunski trip da pređeš Ameriku uzduž i popreko, i naravno, ostaviš trag na legendarnom Route 66.

Zato nam je svima u redakciji VICE pala vilica kad smo slušali priče ovog cara iz Beograda. Dušan Kuzmanov je prošlog leta ispunio svoj san, ali je otišao i koji kilometar dalje. I ne samo što je putovao sa Istočne na Zapadnu obalu Amerike, već je to učinio sam, na motoru, bez muzike i navigacije. Četrdeset dana na otvorenom putu, 16.000 kilometara u točkovima i 15 saveznih država, od San Franciska do Njujorka.

Reklame

VICE: Kako je došlo do ovog ludačkog putovanja iz snova?

Dušan Kuzmanov: Inicijalno sam krenuo sa trojicom prijatelja na čuveni festival Burning Man koji se održava u pustinji Blek rok u Nevadi. Naša osnovna ideja je bila da u San Francisku iznajmimo veliki kamper i odemo na festival, ali se ispostavilo da nam se mnogo više isplati da kupimo vozilo. Za iznajmljivanje su nam tražili pet soma dolara, a mi smo za te iste pare kupili RV iz 1989. godine i kasnije ga prodali za tri i po. Bio sam fasciniran tim vozilom koje ima struju, vodu, kupatilo, krevete, kockice leda u sred pustinje… Sve kao kod kuće.

Ali ti si završio na motoru?

Malo pre puta, ukapirao sam da bi, kad već idem preko pola sveta, to trebalo iskoristiti što bolje jer ko zna kada će mi se ponovo poklopiti kockice za tako nešto. Došao sam na ideju da u povratku pređem deo puta kopnom. Otišao sam na Craigslist, američke lokalne oglase, čisto da proverim kako im se kreću cene motora i ispostavilo se da za par hiljada dolara mogu da isfuram dečački san i pređem Ameriku.

Kad smo stigli u San Francisko, imao sam sreću da prvi dan pronađem idealnog konja za avanturu. Kupio sam BMW 650 GS koji me je bez problema prevezao preko celog kontinenta i prodao ga bukvalno pola sata pre poletanja iz Njujorka. Razlika u ceni je bila tri puta manja nego da sam iznajmljivao isti motor za tu akciju.

Šta su još veći troškovi tokom putovanja?

Reklame

Gorivo me je koštalo oko 600 dolara, spavanje po drumskim motelima sam platio možda 300 dolara, a najveći deo puta sam spavao kod raznih dobrih ljudi koje sam upoznao usput i koji su me gostili nekih 17 noći.

Kako je sve počelo?

Posle festivala smo se zajedno vratili iz Blek rok pustinje u San Francisko gde smo ostavili kamper da se prodaje i razišli se. Ekipa se vratila u Beograd, a ja sam sam nastavio put kroz Ameriku narednih 30 dana. Plan sam ispisao na parčetu papira i to mi je, uz telefon, bila navigacija. Kada sam stigao u Ameriku, kupio sam telefonsku karticu za 30 baka koja je imala signal čak i u najdubljoj pustinji. Bilo mi je bitno da imam besplatne pozive u celoj zemlji i mnogo mobilnog interneta jer sam tako određivao sledeće stanice. Svaku novu destinaciju sam birao dan pre nastavka putovanja.

Krenuo sam na put uz pacifičku obalu, preko Big Sura, Santa Kruza i mesta gde odmaraju foke, sve do Los Anđelesa. Tamo sam odmorio nekoliko dana i potom krenuo na Route 66. Prvi dan me je odmah uhvatila kiša i poplave na putu, pa sam u Vegas stigao sa nekoliko sati zakašnjenja, potpuno mokar. Sutradan sam se popeo da vidim branu Huver, zatim sam išao da vidim Veliki kanjon, a odande u Dolinu spomenika.

To je ona pustinja gde Pera Kojot juri Pticu trkačicu u crtanom filmu. Tu je blizu mesto koje se zove Four Corners u kom se graniče četiri države - Arizona, Novi Meksiko, Juta i Kolorado.

Reklame

Odatle sledi vožnja kroz Novi Meksiko gde sam prešao Rio Grande, pa pogrešno skrenuo levo kod Albukerkija, stigao u Santa Fe i onda u Dalas. U Dalasu sam proveo nekoliko lepih dana sa prijateljima, zamenio gume i spustio se do Nju Orleansa. U Nju Orleansu, gradu džeza, crne magije i napokon raznovrsne hrane sam proveo nekoliko nezaboravnih dana. Dalje sam nastavio uz reku Misisipi, preko Načeza do Memfisa i kroz 550 milja ravnice sam stigao do Čikaga. Uf!

Išao si samo auto putevima?

Dušan: Ne, baš suprotno. Uglavnom sam ih izbegavao, jer je veće uživanje sporije putovati lokalnim putevima, družiti se sa meštanima, upoznavati njihove običaje i tako saznati mnoge zanimljivosti. U Americi postoji vrlo izražena kultura vožnje – svi voze oko 70 milja na sat, pa mogu vrlo precizno da izraze razdaljinu u satima. Na primer, od Čikaga do Detroita ima četiri sata vožnje ili 280 milja.

Da li je bilo problema sa motorom?

Dušan: Kakav problem, pa vozio sam BMW?! Šalu na stranu, imao sam samo jedan mali incident sa srećnim završetkom. Kada sam krenuo iz Klivlenda ka Nijagarinim vodopadima bili su neki radovi na putu i probušila mi se guma. Razmišljao sam da li da probam da je sam promenim, ali sam se ipak odlučio da pronađem nekog malo stručnijeg. Dejan, drugar bajker iz Čikaga, je na netu u najbližem selu pronašao čoveka koji inače popravlja kosilice i uputio me na njega. Došao je po mene i motor, odvezao nas u garažu gde je imao sve što mu je bilo potrebno i rešio je moj problem do jutra. Inače, to selo ima svega devet kuća, jednu kafanu, benzinsku pumpu i kamiondžijski hotel. Majstor mi je rekao da kafanu obavezno posetim i da se slobodno opustim, ali da nipošto ne igram karte protiv lokalaca jer ću sigurno izgubiti.

Reklame

Gde je bilo najuzbudljivije?

Teško pitanje… Desilo mi se mnogo uzbudljivih situacija. Na samom startu sam imao avanturu kada smo drugar i ja išli da kupimo motor u Watsonville, južno od San Franciska, i onda jurili u sred noći po kiši i vetru da stignemo ekipu u Sakramentu. Toliko je bilo hladno da smo morali da stanemo u prodavnicu i napunimo jakne i rukave kartonima da se ne bismo smrzli.

Sledeća uzbuđenja su se ređala: Burning Man, plaža sa fokama na zapadnoj obali koje sam do tada viđao samo na Opstanku, bujice na putevima, nepregledna prostranstva velikog kanjona, najluđi noćni provod u Nju Orleansu, ogromni Nijagarini vodopadi i naravno, Njujork - grad u kome, čini mi se, možeš da pronađeš sve što postoji na svetu.

Da li si nailazio na još ljudi sličnih tebi, koji se voze po Americi?

Ima mnogo ljudi koji se vozikaju po Americi, ali moram da priznam da sam bio jedini koji je bio potpuno sam. Nije to tako loše. Meni je lično prijalo da budem sam sa sobom i da skapiram šta želim u životu.

Sretao sam dosta zanimljivih ljudi sa različitim pričama. Kod Grand Kanjona sam naišao na babu i dedu koji su vozili Harli sa prikolicom. 1966. godine su diplomirali, a 2014. su odlučili da obeleže 66. godišnjicu braka prolaskom kroz Route 66.

Koliko je stvarno cool taj čuveni put Route 66?

Nekada je to bila jedna od najvažnijih saobraćajnica, zbog toga je i dobio naziv glavna ulica Amerike ili Mother Road. Danas je to jedan stari put sa mnogo turističkih atrakcija koje podsećaju na davna vremena. Uz njega se velikim delom nalaze novi auto putevi kojima se znatno brže putuje.

Reklame

Šta si sve jeo u tih 15 država, 40 dana?

Probao sam stvarno svašta. Gde god se pojaviš prvo što ti kažu – moraš da probaš NAŠA REBARCA. Haha, i rebarca su zaista ludilo u Americi. Kad sam došao do Teksasa, bio sam u fazonu: „Ljudi, ne mogu više da jedem rebarca i burgere!" Na to su mi rekli da sve to što sam ranije jeo ne važi jer su rebarca i burgeri nastali upravo u Teksasu. I da znate, jesu ozbiljna rebarca. A burgere sam zamrzeo, od prošlog leta nisam pojeo nijedan.

Koju si muziku slušao dok si vozio?

Samo svoje misli i zvuk motora. Bukvalno sam vozio bez muzike ceo put.

Jel ti bila frka u nekom trenutku?

Bilo je baš neprijatno kad sam naišao na prvu reku koja mi je sekla put. Ukapirao sam da mi voda ide iznad točkova, skoro do usisnika za vazduh, a da mi je došla do filtera, motor bi se ugasio i bujica bi me odnela.

Route 66 Go Pro from VICE Srbija on Vimeo.

Još jednom mi je bila frka kad sam se preračunao i umalo ostao bez goriva. Mrak, kiša, hladnoća, motor i ja u sred nedođije u Novom Meksiku. Srećom sam naišao na neku pumpu i preživeo.

Dešavalo mi se i da oko mene nema nigde nikog miljama i što je najluđe, ponekad i u velikim gradovima. Na primer, u Klivlendu u šest popodne sam se našao potpuno sam u centru grada. Okrećem se na sve strane i shvatim da bukvalno nigde nema živog čoveka. Slično je bilo u Dalasu, kada me je drugarica vodila da vidim mesto gde je u ubijen JFK. Pored nas je bio još samo jedan tip koji je stajao sa nekim transparentom i vikao "BIO JE TREĆI METAK".

Reklame

Šta NE treba raditi na ovakvom putu?

Koliko god da ti je dobro, nemoj da zaglaviš sa ekipom i u jednom mestu ostaneš duže nego što si planirao jer nećeš uspeti da ispuniš svoju misiju. Govorili su mi: „Nemoj da staješ u kafanama gde su samo kamiondžije" i „Nemoj da voziš noću, ima bandi i delova vozila na putevima". Ali moja iskustva su mahom suprotna. Vozio sam često noću, bez ikakvih problema, a još češće sam se družio sa kamiondžijama po tim drumskim kafanicama i motelima. Kamiondžije su super ekipa. Paze te na putu, dobro su organizovani, imaju svoj sistem komunikacije, pa znaju i gde je policija. Jednom mi se jedan kamion bukvalno ugurao u levu traku, ja sam se već spremio da ga psujem, a onda je ispalo da je to uradio da bi me usporio jer je ispred nas bila murija. Samo mi je mahnuo.

Naši ljudi?

Naravno, ima ih svuda.Prvi susret sa njima sam imao u Los Anđelesu, upoznao sam jednog Baneta, velikog ljubitelja Srbije, koji me je prihvatio kao svog, uputio u običaje i istoriju Kalifornije, pomogao da napravim plan puta, a kad sam odlazio najavio je ekipi u Čikagu da stižem. Od njega sam saznao mnoge zanimljivosti vezane za srpstvo u Americi za koje verujem da malo ljudi zna. Jedna od njih je srpska kafana u sred pustinje Nevade, gde na 200 milja oko nje nema ničega. Na meniju imaju i ćevape i rebarca.

Potom, srpski ženski pravoslavni manastir Sv. Pajsije u Arizoni. Dvadesetak monahinja živi tamo. Može i da se prespava, a jedini uslov je da se leže u 5 popodne i ustaje u 5 ujutru za molitvu. To sam ipak preskočio i požurio u Dalas kod drugara Maje i Bude iz Kraljeva, gde može da se legne kad hoćeš i ustane kad se naspavaš. U Čikagu sam se sreo sa Banetovom ekipom - Dejan, Dragan i Vladimir su mi napravili doček u garaži, a kasnije me vodili kroz kraj. Ove momke sam tada upoznao, a družili smo se kao da se poznajemo ceo život.

U Njujorku sam proveo poslednjih nekoliko dana kod drugara iz detinjstva. Tamo se nastanilo baš mnogo ljudi koje poznajem iz različitih perioda života. Inače, imam 20 gb foto i video materijala, koje verovatno nikada neću pregledati. Morao sam zbog vas da prođem kroz nekih 10 odsto.

I šta je ključno za uspeh ovakve avanture?

Skupiti lovu, imati mesec dana odmora i verovatno malo luda glava. Što bi rekao jedan stariji gospodin koga sam nedavno upoznao: „Hedonizam jača organizam!" Pogledaj i ovo:

Harmony Korine's 'The Legend of Cambo'