FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Jakuza, pilule i rejv: intervju sa jednim od najozloglašenijih krijumčara droge

Upoznajte čoveka koji je naduvao Veliku Britaniju, i mnoge druge.

Hauard Marks, 2015. fotografija: Džejms Kamings

Svako ko je duvao u Engleskoj sedamdesetih i osamdesetih godina, skoro sigurno na tome može da se zahvali Hauardu Marksu. Krijumčar, vešt pripovedač i tiražan pisac – da ne pominjemo to što je neumorni aktivista za legalizaciju kanabisa – Marks je institucija kontrakulture. U svojoj kultnoj autobiografiji iz 1996, pod nazivom „Gospodin fini", on se do najsitnijih detalja priseća spletkarenja i intriga, dalekih arapskih pijaca i sumnjivih luka, brda prvoklasnog hašiša i mahnitih revolucionara, okorelih gangstera, korumpiranih pandura i namazanih advokata, što je pravo malo čudo, s obzirom na količine koje konzumira.

Reklame

Rođen 1945. u Kenfig Hilu, Vels, Mark je šezdesetih godina pohađao koledž Baliol na Oksfordu, gde je postao entuzijastični duvač i povremeni diler. Do početka sedamdesetih, njegovo studentsko koketiranje je postalo ozbiljan posao, i ubrzo je postao deo do detalja razrađene šeme krijumčarenja hašiša u London u kancelarijskom nameštaju diplomatskih predstavnika Pakistana.

Pročitajte i: Šta te čeka kada te uhvate sa drogom u Srbiji

Otkrivši da uživa i u adrenalinu i u novcu, usledili su drugi poslovi. Tokom naredne decenije, Marks je krijumčario hašiš u Englesku, Irsku i Vels, uz pomoć notorno ekscentričnog irskog republikanca Džima Mekena, i razgranao mrežu snabdevanja u SAD, uz pomoć Bratstva večne ljubavi, što će reći, „hipi mafijom" – ovom prilikom krijući pošiljke u opremi nepostojećih bendova na nepostojećim turnejama po SAD. Njegov možda najsmeliji – i svakako najunosniji – poduhvat je bio kada je godinama krijumčario ozbiljne količine na aerodrom JFK u Njujorku, što je bila zapanjujuće složena operacija u koju su bili uključeni Jakuza, mafija, vojska Tajlanda i carina, a čak su i monasi sa Nepala bili angažovani za određene zadatke.

Ali Marksova karijera krijumčara naglo je okončana 1990, kada je osuđen na 25 godina robije i poslat u ozloglašeni zatvor Tere Hote u Indijani. 1995. je prevremeno pušten zbog dobrog vladanja, i naredne godine je objavio „Gospodina finog". Popularnost knjige je Marksu donela novu, legalnu karijeru, putujuću predstavu, didžejisanje, pojavljivanje na panel diskusijama i gostovanje na raznim muzičkim albumima i u filmovima.

Reklame

Marksovo kameo pojavljivanje u filmu 'Human Traffic'

Ali ovo nije cela priča. U svojoj novoj knjizi, „Gospodin smeško", on prepričava šta se zaista događalo iza scene na vrhuncu njegove novostečene slave. Knjiga govori o tome kako se Marks uključio u trgovinu ekstazijem na Ibici, i kako je oberučke prihvatio rejv scenu i svo njeno propratno ludilo, koje je propuštao dok je bio zatočen.

Luđa i mračnija od „Gospodina finog", ova priča nas vodi od kokainskih ekcesa u klubo „Gručo", do bahanalija proždiranja hemikalija rano ujutru na plesnom podijumu „Manumišna"; od nepristupačnih visoravni istočne Anglije do raspale četvrti crvenih fenjera u Marbelji. Podnaslov knjige je „Moja poslednja pilula i testament". Ovog janaura je objavljeno da Marks ima neizlečiv slučaj raka creva.

Razna Marksova izdanja tokom krijumčarskih dana

Nedavno sam preko mejla intervjuisao Hauarda da bih sa njim porazgovarao o njegovoj knjizi i neobičnom životu.

VAJS: Na početku „Gospodina smeška" govoriš o tome kako ti nedostaje uzbuđenje krijumčarenja. Da li je adrenalin najjača droga?

Hauard Marks: Ne znam da li je najjača, ali je među najjačim. Moje nalete adrenalina okida strah – pretpostavljam da je slično kod mnogih sportista, bandži skakača i kockara kada pribegnu određenoj radnji. I dalje osetim nalet svaki put kada nastupam, iako samo rizikujem da ću ispasti tupadžija pred par stotina ljudi. U svojim krijumčarskim danima, rizikovao sam doživotnu robiju, a povremeno i sam život.

Reklame

„Gospodin smeško" je na neki način mračnija knjiga od „Gospodina finog"; neke scene su kao iz „Kuma". Mislim na onaj deo kada si se jednom vratio kući i zatekao odranog psa okačenog o drvo, kojeg je tu najverovatnije postavila tvoa konkurencija. Da li je to bio najnapetiji trenutak u tvojoj karijeri?

To je svakako bio jedan od najnapetijih trenutaka, ali tokom godina sam ih imao mnogo.

Želim da pričamo o disciplini pri pisanju. Tvoj stil je neverovatno prirodan, uspevaš da uvedeš čitaoca pravo u srž stvari, bilo da opisuješ kako si pojeo svoj prvi kari, ili jezivi, pusti vrh brda u Andaluziji. Većina pisaca ima neku svoju rutinu ili ritual – koji je tvoj?

Kada neki dan odredim za pisanje, kucam po tastaturi sve dok ne iskucam barem hiljadu reči, u nadi da će mi krenuti i da ću iskucati barem pet hiljada reči. Ako s mukom napišem hiljadu reči i mislim da je to što sam napisao sranje, ipak to negde sačuvam, u slučaju da je upotrebljivo za neki budući književni projekat. Ne moram da imam sobu sa inspirativnim pogledom, pa čak ni udobnu stolicu. Ne mogu da pišem kada sam pijan, mada mogu kada sam mamuran. Nepogrešivo bolje pišem kada sam naduvan, a redigujem bolje kada sam na kokainu ili sam popio veoma jaku kafu.

Da li ti je bilo teško da izlaziš na svoje nastupe i budeš „totalno prisutan", kao što kaže Mik Džeger, dok si bio do guše u trgovini ekstazijem?

Nije mi bilo teško. Šta više, to mi je bilo od pomoći, jer mi je davalo neophodni nalet adrenalina. Na svojim nastupima, ja jednostavno lupetam gluposti pred ljudim koji su razvljeni isto koliko i ja. Ni u ludilu nemam fokus ili talenat kao Mik Džeger. On mora da igra, peva i da idalje bude najbolji frontmen nekog benda ikada. Veoma se divim i njemu i njegovim „Roling Stounsima", i uvek sam im se divio.

Reklame

Pogledajte novi dokumentarac VICE Srbije o crnogorskim dinamitašima:


Govoriš o duhovnom potencijalu ekstazija. Uprkos neprijatnostima koje su sastavni deo trgovine i koje opisuješ u „Gospodinu smešku", da li je tvoja vera u supstancu MDMA ostala netaknuta?

Da, jeste. Dokle god je čist.

Da li si imao moralnih dilema kada si se uključio u trgovinu ekstazijem? Jesi li bio svestan histerije u tabloidima povodom rejverske scene i smrtnih slučajeva sa velikim publicitetom, dok si ležao u Tere Hoteu?

Jesam, jednostavno zbog toga što nije kanabis u pitanju, oko čijeg krijumčarenja i prodavanja nikada nisam imao nikavih moralnih dilema. A dok sam bio u Tere Hoteu, nisam znao ništa o histeriji u tabloidima u UK.

Da li si se pomirio sa svojom bolešću? Da li je iskustvo pisanja „Gospodina smeška" bilo katarzično za tebe?

Zaista mislim da sam se pomirio sa svojom bolešću, ali za to mi je bilo potrebno nekoliko meseci. Na rak sada više gledam kao na način života, nego kao na nešto od čega ću umreti. Nikada nisam doživeo nikakvu katarzu pišući; osnove „Gospodina smeška" sam napisao pre nekoliko godina, ali sam mislio da bi bilo isuviše kontroverzno ponuditi ga izdavaču!

Zanima me razlika između slave i ozloglašenosti. Ti si iskusio oboje – da li na sličan način utiču na ego?

Ozloglašenost je samo zasebna vrsta slave, a ne njena suprotnost. Biti ozloglašen jednostavno znači biti slavan zbog nekih aktivnosti koje neki ljudi ne odobravaju. Pretpostavljam da je sjajno kada si slavan zbog nečega što svi odobravaju, ali to bi bila ekstremna retkost.

Reklame

PREPORUČUJEMO: Kakav je seks na različitim drogama

Jesi li se ikada iznenadio time koliko je „Gospodin fini" postao popularan?

Bio sam zapanjen. Mislio sam da će ga možda pročitati par okorelih hipika, zbog nostalgije, ali ni na trenutak mi nije palo na pamet da bi mogao da privuče nove generacije. Napisao sam „Gospodina finog" čim sam izašao iz zatvora, ne shvatajući koliko je upotreba kanabisa postala rasprostranjena. Pre nego što sam ja otišao na robiju, kanabis su uživali uglavnom pripadnici privilegovane i srednje klase, uglavnom studenti, i emigranti sa Kariba koji su voleli muziku. Veći deo pripadnika radničke klase nije duvao travu. Kada sam izašao iz zatvora, otkrio sam da su počeli da duvaju poštari, vodoinstalateri, kazandžije, krojači, vojnici i prodavci.

I na kraju, koja je najvažnija lekcija koju si naučio baveći se svim tim raznim stvarima?

Da ne treba sebe shvatati isuviše ozbiljno.

Hvala, Hauarde.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu