Bio sam statista u seriji "Igra prestola"

Dok sam studirao u Zagrebu, redovno sam se susretao s jednim od najčešćih problema studenta koji je došao iz drugog grada, a da nije financijski kvalitetno potkovan – trebao sam pare za život. Još sam u srednjoj počeo raditi kao prevoditelj, i to sam nastavio na faksu, samo, nije to u Zagrebu išlo toliko redovito kao u Splitu. Split je manja sredina, tržište je naravno manje, slabija je poslovna ozbiljnost i daleko više jednostavnog plaćanja na crno. I naravno, u Splitu sam se već bio uhodao u ritam prevođenja za turističke agencije i beskrajan niz studenata prava i ekonomije koji nisu imali vremena niti volje za čitanje materijala za seminare, ali su zato imali dovoljno novca od mame i tate kojeg su rado trošili na to da ne troše vrijeme na pisanje tih seminara.

Znači, novaca je uvijek falilo. Negdje na drugoj godini faksa, moja prijateljica Iva zaposlila se u jednoj reklamnoj agenciji kao asistent casting managera i preko nje sam upoznao svijet produciranja reklama, ali i statiranja. Osim službenih osam radnih sati, tu je bila i stalna dostupnost na dva mobitela, od kojih je onaj poslovni zvonio bilo kada. Zvali bi je glumci – poznati i nepoznati – u vezi sa ulogama u reklamama; producenti, režiseri, šefovi, svi s nekim zahtjevima, a na njezin zadatak je bio da ostane hladnokrvna u svom tom kaosu, pristojna, komunikativna. Većina ljudi se takvim poslovima bavi samo par godina, dok ne uštede dovoljno novaca da uzmu pauzu i nađu posao normalnijeg ritma, i većina to uspije prije nego mentalno pregori.

Tako sam došao i do posla statiranja. Jednog dana, Iva me nazvala i rekla da njezina firma traži statiste za snimanje reklame za besplatne dnevne novine Metro, koje su tada tek startale. Taj angažman nije bio težak. Popodnevno snimanje u studiju Jadran Filma, na njihovom posjedu (valjda je to točan naziv) u zagrebačkoj Dubravi, više je tu bilo čekanja nego snimanja, a kasnije ću saznati da je uvijek tako, uvijek je više čekanja. Snimanje nije bilo komplicirano. Skupilo se nas dvadeset statista raznih dobnih skupina i zadatak nam je bio da šetamo u krug oko kutije s hrpom novina i zgrabimo po jedan primjerak novina. Snimali su samo ruke koje hvataju novine. To se snimalo skoro sat vremena i to je bilo to. Dobiješ kavu, sendviče, puno čekaš i malo snimaš. Nakon snimanja, na imanju studija naišao sam na skroz očuvani crni mercedes iz 1930-ih, totalno gangsterskog izgleda, pa sam malo sjeo za mjesto vozača i glumio da sam Šerbedžija u Jugo krimi filmu. Nisam imao mobitel sa kamerom, tako da nažalost nemam slike tog prejebačkog mercedesa.

Moj drugi posao statiste bio je za snimanje reklame za Karlovačko pivo. Dva dana za redom, u zagrebačkom klubu Boogaloo, par stotina statista. Morali smo glumiti publiku na koncertu i/ili rejvere, jer je to bila reklama za Karlovačko Tour, na kojem su nastupali Tony Cetinski, tamburaši Baruni i Loša iz Plavog orkestra. Oba dana, snimanje je počinjalo u sedam ujutro, i trajalo do osam navečer, i većinu vremena morali smo skakati ili barem šetati okolo po koncertnoj dvorani dok je netko od navedenih izvođača nastupao. 'Nastupao' znači izvodio istu pjesmu nekoliko sati, skoro bez pauze. U ta dva dana se iscrpiš kao stoka jer stojiš na nogama 98 odsto vremena, ali lova je bila dobra, pa se isplatilo. Režiser reklame ispao je skroz fer je je po završetku snimanja s nama ostao popiti par pivi, a iako nikad nisam slušao Plavi orkestar, respekt ide i Loši koji je na molbe statista ostao nakon snimanja otpjevati par svojih hitova.

Kasnije sam našao normalni prevoditeljski posao u jednom news servisu i zanemario opciju statiranja, ali kada je ta firma propala, ostao sam bez redovne plaće i vratio se nazad u Split. I tu dolazimo do Game of Thrones statiranja.

Oglasi za statiste nisu bili na sve strane, ja sam ih primijetio na Facebooku, i pomislio – ajde, čuo sam da je ovima u Dubrovniku bilo dobro statirati, pa da vidim kako to izgleda kad se snima serija za HBO, a možda me kakav talent scout otkrije i pokloni mi kesu punu para i zelenu kartu za Ameriku. Nikad ne znaš. Ok, ozbiljno, ne gledam Game of Thrones, pogledao sam samo prvu epizodu. Ne volim fantasy, ja volim znanstvenu fantastiku, i draži su mi laseri i Svemir od mačeva i zmajeva. Na audicije za Game of Thrones statiste otišao sam zato što se to snimalo u mojem gradu i zato što bi to možda značilo nekakav stalniji angažman, jer sam još u Zagrebu upoznao ljude kojima je posao biti statist. I to je posao, a posla se ne treba sramiti.

Audicija je bila masovna. Ogromna gužva ispred jednog gradskog hotela, gužva unutra. Sedmi mjesec, taman dovoljno vruće da postane neugodno. Atmosfera opuštena, uz mogućnost izbijanja nereda, jer nije bilo reda oko toga tko kada treba ući u hotel na samu audiciju. Svima su podijelili papire na kojima smo trebali ispuniti svoje podatke, uključujući informacije o tome jesmo li voljni skinuti se goli pred kamerom. Ja sam na skoro sve to zaokružio 'da', jer želim tu HBO paricu. Sa mnom je išao prijatelj Vjeran, a on je zapravo gledao seriju, pročitao sve knjige i išao na audiciju jer je uživljen u Game of Thrones i očekivao je zabavno snimanje. Čekaš u jednom redu, čekaš u drugom redu, i onda konačno dođeš do prostorije gdje te ekipa iz castinga užurbano pita par pitanja, slikaju te, krojačica te izmjeri, svi se mehanički nasmiješe i potjeraju van kako bi ušao drugi statist.

Dva mjeseca je prošlo od tog mog odlaska na audiciju, a u međuvremenu sam čak ispunio online prijavu. Vjerana su kontaktirali dva dana nakon audicije, i javili da je dobio ulogu plemića. Ništa od toga za mene, zaključio sam. Dva mjeseca kasnije, dobio sam poziv – bila je to jedna od casting menadžerica, javila mi da dođem na mjerenje za kostim u njihove prostore koji su se nalazili u industrijskoj zoni. Game of Thrones ekipa je iznajmila ogroman hangar van grada, koji je ranije bio korišten za snimanje sapunice Ruža vjetrova, a kad sam ja došao tamo u kasno ljetno popodne, sve je bilo pretrpano kostimima iz Game of Thrones, i rekvizitima. Osjetiš lagani elektricitet svega toga, megalomaniju, jer okolo trči ekipa zaposlena u produkciji, a ima ih iz Irske, sa Islanda, ima ih iz Splita, ali dosta je tu i Amera i Engleza.

Kostimografkinja je naravno znala nekog koga ja znam, tako da smo se praktički već poznavali, i vrlo je koncentrirano na meni prepravljala kostim Meereen robovlasnika. Motanje u par slojeva tkanine, pa još nekoliko, pa isprobavanje kožnih papuča koje idu uz kostim, a koje su otprilike jednako udobne kao uska drvena kutija na nogama.

Onda smo došli do frizure. Do tada, nosio sam psychobilly frizuru, lagani Devilock po uzoru na Randyja Blythea, pjevača grupe Lamb of God. Plava frizerka, minijaturna Irkinja pjegave face, zelenih očiju i krasnih okruglih sisa, nasmiješeno me posjela za stolicu i odmah krenula sa 'Oooh my, what have we got here, fella?' - Išao sam joj objasniti da je to Devilock, psychobilly đir, na što je ona samo rekla - 'Psycho what? I'm afraid we're gonna take it all off, give you a buzzcut!' - šok i nevjerica s moje strane. Ošišati se na kratko, kao marinac, nakon štovanja imidža hipsterskog gotičara? Ošišala me u roku deset sekundi, a ja sam u ogledalu vidio mutanta samog sebe.

Snimanje je bilo dva dana kasnije. Dobio sam upute da hvatam autobus u 4 i 30 ujutro na stanici koja je najbliža mojoj adresi. I stvarno, bus s natpisom 'GoT' je došao na vrijeme, čak nisam ni sam čekao, bilo nas je tu još nekoliko. Odvezli su nas u industrijsku zonu, u studio, na namještanje kostima. Svatko je dobio kesu sa imenom za čuvanje stvari i kostim, to nas je čekalo tamo. Ekipa sa snimanja već je bila tamo satima, oni zapravo nikad nisu ni otišli, samo se mijenjaju nakon par sati spavanja. Namjeste ti kostim, onda dođu šminkerice da potrebi nacrtaju krvave ozljede ili da te napudraju ako imaš sjajno uljno čelo, kakvo ja imam.

Nakon oblačenja u kostim, pošalju te za švedski stol ispred studijskog hangara, gdje s desecima omamljenih neispavanih ljudi pokušavaš naći nešto jestivo između hrpe ne toliko svježeg bijelog kruha, hrenovčica, malih pašteta, hladne turske kave i praznih tacni s tragovima kajgane.

Zatim ideš u bus koji te opet vodi van grada, samo sa druge strane, na Klis. Klis je brdo iznad Splita na kojem se nalazi drevna tvrđava koja je služila u obrani od Turaka. Lokacija je idealna za Game of Thrones. Putem do tamo svi smo bili relativno tihi, tu i tamo ljudi su se upoznavali i pričali, ja sam sa kolegom s autobusne stanice započeo priču o metalu i video igrama. Bilo je tu sijedih glava, uglavnom obučenih u robovlasnike plemiće, mršavih tinejdžera koji su bili obučeni u krpe i prašinu za ulogu robova, te likova iz teretane u opremi ratnika. Nekima je to bio već treći dan snimanja za redom. Bilo je tu i već iskusnih statista koje redovito zovu za reklame i serije.

Odvezli su nas do velike kamene zgrade Općine Klis, koja služi kao sala za konferencije, predstave i sve ostalo što je bitno za lokalnu zajednicu. Oko šest ujutro, neki statisti – oni koji su glumili Second Sons – drijemali su na stolicama, a nas su asistenti vojnički poređali kako bi nas kostimografkinja svakog pregledala, namjestila nam kostim još jednom, i ispeglala sve što treba ispeglati. Slijedi još čekanja, tokom kojeg statisti puše cigaru za cigarom, traže kavu, i kada je ne nalaze, pokušavaju moliti kavu iz kamp prikolice za produkcijsku ekipu, što ovi uglavnom odbijaju.

Pješačimo do vrha Klisa, uzbrdo, u neudobnim sandalama koje su sastavni dio kostima, i koje su kao magnet za svaki kamenčić i granu na putu. Idući dan nosim patike sa sobom, odlučio sam. Kad smo došli do vrha Klisa, preda mnom se ukazao filmski prizor. Vidjeli ste to u seriji: Meereen, grad robovlasnika.

Uz već postojeću tvrđavu, tu je bila scenografija iz serije – raspela (ako si robovlasnik kojeg razapnu, dobiješ ekstra honorar), oružja i sav pripadajući inventar, i ogromno drveno prijestolje. Stotine i stotine statista na sve strane, robovlasnici, robovi i Unsullied. Sve te statiste je kontrolirao jedan lik iz Dubrovnika sa megafonom, jakim plućima i glasom koji rezonira i tjera te da obratiš panju. Tu su bile i svakakve kamere, a kasnijim guglanjem otkrio sam da je jedna od njih koštala 250.000 eura. Pa se ti misli kakva je to produkcija. Kamermani i asistenti produkcije bili su uglavnom Englezi, jako pristojni i raspoloženi za razgovor, pitaš ih kakva je koja kamera i objasne ti. Nikakva hladnoća ili suzdržanost, ali vjerujem da ih je domaća hrana, sunce, more i sve ostalo itekako opustilo.

Tamo nije bilo statista samo iz Splita. Neki su iskreni fanovi knjiga i serije, i došli su statirati po vlastitom trošku. Bio je tu jedan gospodin iz Rijeke koji je uzeo godišnji kako bi došao na snimanje, i uspješno se slikavao sa svim glumcima. Slikar iz okolice Splita sa kojim sa se zapričao o stripovima. Bilo je tu i profesionalnih statista koje su doveli iz Engleske, a to je ekipa kojima je posao da budu centar grupnih kadrova i bacaju skoro pa karikaturalne izraze lica. Među njima je bilo par prekrasnih djeva raznih kombinacija rasa koje bih instant oženio. Bio je tu i jedan Australac od pedesetak godina čija je priča bila ta da njegov prijatelj radi u produkciji, da je radio na Dark Knight Rises i potaknuo ga da se okuša kao statist. Tip je tvrdio da je vlasnik trailer parka (kamp za mobilne kuće, je li) i da od toga uredno živi, pa je odlučio putovati, i statiranje radi čisto avanturistički. Par starijih Vlaja statista mu nije vjerovalo, iako nisu pohvatali pola toga što on priča, i tvrdili su da je klošar jer su vidjeli kako halapljivo jede marendu. Bio je tu i drugi Australac, crnac koji je znao hrvatski, a domaćini su ga prozvali Stipe.

Što se hrane tiče, bila je skroz u redu – ako imaš iskustvo studentske menze, i svakih par sati su nam davali nešto, a ručak je zapravo bio topli obrok – ili meso ili nekakvi špageti.

Glavna scena koju su snimali bila je osuda Daenerys Targaryen za robovlasnike, koja ih osuđuje na smrt razapinjanjem zbog njihovog masovnog razapinjanja robovske djece. Ja sam bio u grupi plemića koje ratnici guraju niz padinu Klisa (Meereema u seriji) u smrt, dok robovi navijaju za svoju kraljicu. U 4 i 30 je počeo radni dan, a tu scenu smo počeli snimati oko 11 sati. Emilia Clarke se pojavila na vrhu tvrđave sa svojom pratnjom i bacila sud na robovlasnike. Uživo je niska i jako lijepa, lijepa na način da napraviš korak nazad kad se pojavi. Tu scenu guranja robovlasnika snimali smo nekih 20-30 puta za redom. Barem. Sve do sedam sati navečer, onda su nas otpremili doma i svakog nazvali na mob sa novim uputama. Moje upute su bile da hvatam bus u 2:45 ujutro – što je značilo da možda odspavam par sati.

Drugi dan, Vjeran je išao sa mnom, on je bio na snimanju i dan prije mene, imao dan pauze i onda su ga opet zvali. Dok sam čekao taj drugi bus, zapričao sam se s jednim od asistenata produkcije, koji mi je objasnio da već danima ne spava, nego samo ide sa snimanja i na snimanje. Za jednog zombija, bio je poprilično artikuliran.

Repriza prvog dana, samo još ranije. Ovaj put, švedski stol je bio krcat, pa sam se ja nakrcao kajganom i kavom koliko god sam mogao. Turska kava, puna taloga. U busu prema Klisu, jedan od starijih statista je objašnjavao kako su naši ljudi lijeni, jer on ima kafić i konobarica koja radi za njega previše prigovara. 'Pička ti materina', pomislih, 'još jedan prepametni poduzetnik'. Nastavili smo istim ritmom – zgrada općine, namještanje kostima, pješačenje; ali, ovaj put sam nosio patike sa sobom.

Nije bilo niti deset ujutro, a već sam bio na poslu nekih sedam sati. Od smrzavanja prije zore i u ranu zoru, došao sam do trenutka kad je sunce počelo peći. Deveti mjesec inače nudi klimu koju obožavam, jer su noći hladne a dani su i dalje ljetni i zovu na more, ali na Klisu, okružen drugim statistima i scenografijom Meereema, taj deveti mjesec mi nije bio ugodan. Kostim me stezao, ta plemićka halja u koju su me obukli, svi ti slojevi marama su me davili kao da sam klinac koji se zaglavio vrteći se u ogromnoj zavjesi. Sunce mi je peklo potiljak, pazusi su krenuli s ispuštanjem litara i litara nervoznog znoja, leđa su me boljela od višesatnog stajanja. Star sam, to je to, ovakvog je osjećaja starenje.

Ajde, nije sve tako grozno. Da sam bio jedan od plaćenika, Second Sons, imao bih prejebačku opremu, ali ne bih mogao normalno na zahod. Ta ekipa, iako je izgledalo da se zabavljaju više od svih jer su na sebi imali ratničku opremu i rekvizite u obliku gigantskih mačeva i drugih sječiva, oni nisu mogli normalno na zahod. Nosili su kožne hlače zategnute svakakvim konopima, ali, falio je šlic. Otvor za pišu. Nužni izlaz za nuždu.

'Čekaj, pa je li teško ići na zahod u svoj toj opremi? Di ostaviš štit, mač, ove toljage i sve to?'

Bradati kolega kojeg sam prozvao 'Kralj Sokola iz Flasha Gordona' mi je bacio znanje.

-Ma, oružje je najmanji problem. Pogledaj mi gaće. Jel vidiš di je šlic? Ne. Kad oću ić pišat, moram ić tražit ove cure iz kostimografije da mi pomognu. Treba mi pomoć da skinem hlače, da idem na zahod!'

Eto, tad sam prestao biti zavidan na Second Sons. Jest da su izgledali kao real deal, kao pravi ratnici koji mogu stati rame uz rame sa Conanom, ali nisu mogli samostalno na WC. Veći honorar je dobra stvar, ali bolan mjehur ima daleko veću cijenu od dnevnice za statiranje. Kvragu i nekoliko tjedana treniranja i spremanja kroz koje su prošli.

Sunce se pojačalo, namjestio sam cvike za sunce i nastavio sa čekanjem. Skoro jedanaest prije podne, i dalje čekamo početak snimanja, glumaca nigdje, i tu ne mislim na glavne, nego na bilo koje, čak i epizodne. Ok, izdržat ću ovo, neka me drži optimizam. Možda danas snimanje završi prije pet popodne, mogu to.

Ponovili smo iste scene kao dan prije, plus nove u kojima se naguravamo i glumimo gužvu, a ponovili smo ih toliko puta da sam pomislio kako sam u Zoni sumraka u kojoj vrijeme ide u krug. Imali smo još jednu scenu, gdje plemići robovlasnici sjede na tronu i promatraju poljanu podno sebe na kojoj se bore njihov prvak i Daario Naharis. Treća epizoda četvrte sezone. Ja sam sjeo na lijevi kraj trona, u sredini su bili profi statisti iz Londona kao kralj i kraljica Meereema, i kamera za krupni kadar mi je bila skoro pa zalijepljena za sljepoočnicu. Glumili smo da gledamo borbu, navijamo za svog prvaka (oprez: spoiler!) i onda tugujemo kad ga Daario izbije. To se snimalo nekih petnaest puta za redom. Barem.

Manjak sna za mene je ubojica. Tako da se više ni ne sjećam što je bilo nakon toga. Mislim da smo još jednom odradili snimanje scene gdje robovlasnici odlaze u smrt. Pred kraj snimanja, Klis je zamirisao na pečenu janjetinu. Ekipa sa snimanja naručila je preko sto kila pečene janjetine i krenuli su čeprkati mesinu iz folije. Najstariji statist među robovlasnicima odvažio se i otišao prema janjetini i samo šakom ugrabio komad. Inače, to nije bilo za nas. Pogledao sam prema robovima, mršavim izmorenim ljudima odjevenima u dronjke, i shvatio da se povijest ponavlja. Slaveni. Ime Slaven potiče iz srednjovjekovnog latinskog i riječi 'sclav', posuđen je iz bizantskog grčkog, i znači ROB. Na taj način je to ime došlo i u engleski jezik: Slav – Slaven, slave – rob. Ovo je vječito kolonizirana regija, a Slaveni su robovi.

Eto nas tu opet. Filmska kompanija iz kolonizatorskog dijela svijeta došla je po statiste tamo gdje su njihovi preci imali robove. U slavenskim krajevima. Tmurno, nije li?

Ok, neću završiti na tmurnoj noti. Nije kao da su nas bičevali na snimanju. Na kraju drugog dana, Emilia Clarke je inzistirala da prođe kroz sve nas statiste kako bi nam se u prolazu zahvalila. Plus, tko je htio, uspio se slikati s njom i ostalim glumcima. Ti ljudi stvarno nisu loši, marljivi su, i ne ponašaju se kao superzvijede. Mnogi statisti, stvarni fanovi serije, skupili su dosta slika sa glumcima, ali nisu ih smjeli javno objavljivati dok se epizode koje su snimali ne prikažu na TV-u. To nam je svima pisalo u ugovoru, koji je zadavao jako stroga pravila u vezi objave informacija za vrijeme snimanja.

Po povratku u grad, Vjeran i ja smo skoknuli do fast fooda, a kako je on inzistirao na tome da mu ne skidaju šminku sa face – krvavo čelo, modrice po faci – tip u fast foodu je u prvih par minuta bio zabrinut oko toga kakvi su mu to likovi upali u dućan, ali ubrzo smo se zapričali o Game of Thrones pa je sve ispalo ok. Pojeo sam taj sendvič kao da mi je zadnji u životu, toliko premoren da sam bolno osjetio svako rebro i svaki kralježak. Par dana kasnije, casting menadžerica me ponovno zvala da dođem probati kostim za ratnika. Kad sam joj objasnio da sam već bio dva dana na snimanju kao plemić robovlasnik, zaključila je da ipak ne moram. Mnogo je to ljudi za procesirati, i kao što sam rekao – sve skupa, to je dosta kaotično. Idemo na ključno pitanje: bi li to ponovio? Odgovor je ne, a razlog su pare. Dobio sam otprilike 35 eura po danu za radni dan koji traje otprilike 16 do 18 sati. Mislim da to nije niti minimalac. I ne, nisam počeo pratiti seriju, i dalje više volim lasere i Svemir od zmajeva i mačeva. Zamolio sam prijatelje koje prate GoT da mi jave ako se pojavim na ekranu; nisam se pojavio. Serija se nastavlja snimati u Dalmaciji, strane produkcijske kompanije sada već redovito snimaju kod nas, a neki su stvarno postali profi statisti. Ovakvo statiranje definitivno je rezervirano za prave Game of Thrones fanove i one kojima je redovni posao biti statist.