FYI.

This story is over 5 years old.

Film

"Hold the Dark" je najbrutalniji film na Netfliksu

Iako se proslavio sa Green Room, Džeremi Solnijer u svom prvom visokobudžetnom filmu zaista pravi otklon od svog minulog rada.
Insert iz filma
Sve slike su vlasništvo Netfliksa

Džeremi Solnijer dobro zna šta je to nasilje. Kao režiser istakao se filmom Green Room 2015., u kom neonacista Patrik Stjuart pokušava da pobije pankere koji su prisustvovali ubistvu u njegovom klubu na severozapadu Amerike. Ali svoj potpis u krvi zaista je ostavio par godina ranije sa akcionim trilerom Blue Ruin (2013), masovno-finansiranom pričom o porodičnoj osveti, kome je prethodila Murder Party (2007), horor-komedija o sadističkim hipsterima. (Trebalo je da režira i novu sezonu True Detective, ali otkazao je posle prve dve epizode.) Solnijerov novi projekat pod naslovom Hold the Dark nedavno je debitovao na Netfliksu, a iako i tu krvi ima do kolena, ipak se radi o otklonu od njegovog minulog rada, ili u najmanju ruku evolutivnom koraku napred: ovo ambiciozno umetničko delo dešava se na samom kraju sveta.

Reklame

Džefri Rajt, poznat po onoj seriji o robotima koju više niko ne gleda, ovde je u ulozi pisca naturaliste Rasela Kora koji odlazi u malo mesto Kilut na Aljasci. Tamo ga je pozvala Medora Sloun (Rajli Kiog) koja mu u pismu objašnjava da vukovi kradu ljudima decu. Ona smatra da je njen sin bio žrtva takvog napada i želi da joj Kor pomogne da mu uđe u trag. Medorin muž Vernon (Aleks Skarsgard) za to vreme ratuje u Faludži, gde ga vidimo u jedinoj sceni koja nije snimljena u snegom zavejanoj divljini: ovaj nihilista, jasno je, vratiće se iz rata i želeće da zna šta mu se desilo sa sinom. Priča koja sledi praktično je biblijskog karaktera – čovek protiv više sile, svetlo protiv tame – i više ništa ne treba reći. Ako bih pokušao da objasnim nešto preciznije, lišio bih ovu mitsku priču moći.

Solnijerovom vizuelnom stilu teško je odoleti, ali ovom prilikom je sebi zadao ozbiljan zadatak. Hold the Dark je adaptacija kratkog pisanog dela Vilijama Žiraldija, autora i kritičara koji takođe predaje na Univerzitetu Boston, uređuje časopis AGNI, i vatreno brani jezik. (Evo šta je imao da kaže na temu interneta za Hafington Post 2015: „Zašto traćiti vreme na Tviter ili Fejsbuk dok čeka Izgubljeni raj?")

Pisali smo Žiraldiju i pitali ga da li je oklevao da svoje delo ustupi Holivudu. Evo šta je odgovorio:

Pisac čuje strašne priče od kolega čiji su romani prošlo kroz filmsku adaptaciju: „Uništili su mi priču; izostavili ključne delove; promenili vek dešavanja, promenili grad, promenili sve likove u Mormone i obukli ih u narandžasti triko." Kad mi se Netfliks obratio povodom Hold the Dark, mislim da sam refleksno zauzeo stav u pripremi za neumitno razočaranje i poniženje: „Radite šta hoćete sa pričom, samo nemojte da me ispalite za pare.“

Reklame

Ali on se tu samo pravi da je ciničan – u odgovoru od tri stotine reči, opisao je koliko su režiser Solnijer i scenarista Mejkon Bler bili predusretljivi, te koliko je oduševljen konačnim proizvodom. „Oštro i blistavo umetničko delo", glasila je njegova ocena. „scenario, režija, gluma, osvetljenje, fotografija, koreografija, kostimografija, zvuk…"

Razgovarao sam sa Solnijerom o adaptaciji Žiraldijevog romana, o snimanju prvog visokobužetnog filma u karijeri, o njegovom profesionalnom razvoju i kreativnoj saradnji sa Blerom.

1539097040599-AD3sTtKQ

VICE: Kako ste naišli na Hold the Dark?

Džeremi Solnijer: Neko je dao roman Mejkonu da pročita, a Mejkon Bler je moj kinematografski sluga pokorni. Knjiga je ostavila utisak na njega, emotivno je reagovao, pa je uručio meni neposredno pošto smo završili „Zelenu sobu“. Već smo tražili novi projekat pošto su naši filmovi obično malo duže u pripremi, po dve-tri godine. Mejkon je zaključio da je bi roman bio savršen za adaptaciju negde u februaru 2015. Znate kako Žiraldi piše, vrlo filmski, kao stvoreno za adaptaciju zbog vizuelnog, atmosferičnog pripovedanja. On svoj svet gradi kristalno jasno za čitaoca, tako da sam hteo mislio da radim na tom projektu u bilo kom aspektu. Adaptacijom se ranije nisam bavio, ali Mejkon jeste. Kroz CAA smo sve dogovorili – ja kao režiser, Mejkon kao scenarista, i ubrzo nam se Netfliks javio.

U prethodnim filmovima ste bili dosta „inzularni", ako se tako kaže. Mislim na ono kad se sve snima na istoj lokaciji, kao nedavno Green Room? Jest li svesno tražili širi projekat?

Reklame

Svakako mi je namera bila da proširim razmere i opseg onog što sam do sada na ekranu radio, ali mene su oduvek plašila budžetska ograničenja. Filmovi su mi pragmatično svedeni da bi mogli da se snime vansistemski, uz pomoć individualnih ulagača. Do sada sam radio pod tim limitima, ali ovo je ipak bio svet koji je neko drugi osmislio. Žiraldi je roman napisao i dao nam vetar u leđa: imali smo utisak da će biti dovoljno interesovanja da nam omogući da snimimo tu ludi mitsku priču. Toliko smo lokacija istražili. [Film je bio snimljen u Kanadi i Maroku.] Toliko tema. Nikad ne znaš gde će projekat da te odvede – većina ideja nestane negde usput, u drugom-trećem draftu. Nekad moraš da staviš stvari ad akta zbog konkurentnog projekta… ali ovde takvih briga nije bilo, na svaki detalj se obraćala pažnja.

1539033424321-nyWjQKkc

Kako je sve teklo od teksta do snimanja? Žiraldi kao autor insistira na jezičkom perfekcionizmu (Jedan od poslednjih književnih kritičara na svetu, čini mi se.) Kako ste reč pretočili u sliku? Recimo, onu scenu desetominutne pucnjave sa policajcima?

Mejkon je u tu scenu ubacio Rasela Kora – lika kog glumi Džefri Rajt. U romanu je Kor u tom trenutku bolestan i oporavlja se u hotelu, što baš i nije filmski. Kod nas je već prilično pasivan za protagonistu, više svedok događaja, pa nismo hteli da propusti ovako nešto. Žiraldi je rekao da je to odličan izbor za adaptaciju.

Ta scena se proteže na 17 strana, Kor dođe u selo, nađe leš, i onda se uplete u čitavu opsadu koja traje. Ima nešto dijaloga i uvoda, ali bar devet strana ide čista non-stop akcija; koreografija, efekti, kaskaderi… ogroman je to posao.

Reklame

U kojoj meri Hold the Dark odstupa od vaših prethodnih radova?

Mene više zanima žanr trilera, kad je protagonista u opasnosti pa se sve dešava filmski akciono, uglavnom zato što sam u posao ušao snimajući u svom dvorištu, zezao se sa kostimima i modelima, šminka i efekti i cela zanatska strana stvari. Čak i atmosfera koju ti daju veštačka magla i groblje – spot za Thriller gledao sam kao dete i bio mi je strašno kul, muzika, zvuk, zombiji… Dakle, sa praktične strane volim tu filmsku magiju, ali ipak snimanu staromodno, kamerom. Po meni se to najlakše izvodi u akcionim triler-horor filmovima.

To mi je nekako postao osobeni znak, ali počeo sam sasvim drugačije u kratkometražnim filmovima, snimao melanholične komedije. Lik na mopedu traži posao i tako to. Sa godinama sam smekšao, ostavio mladalački hardkor i skejt, pa mi se i filmski ukus izmenio: Nisam više mogao da gledam mlade belce kako kukaju o sopstvenim životima. U stvari, kad ih jesam tako snimao, bio je to Murder Party. Ako već moram da imam toliko ljudi tog tipa u istoj sobi, onda neka svi izginu.

Namera mi je da nastavim da se menjam, da probam svašta, ali prija mi ovaj kutak koji imam za sebe. Volim hibridne žanrove – krimi-horor-triler, šta god. Hold the Dark u tom smislu za mene jeste otklon. Oduvek sam hteo da budem režiser. Scenarista sam bio samo sticajem okolnosti, da ne bih morao da plaćam nekome za scenario koji ću režirati. [smeh] I danas se teško dolazi do kvalitetnih tekstova, do uzbudljivih projekata.

Reklame
1539276144740-_4rwTebY

Pojasnite nam prirodu vašeg partnerstva sa Mejkonom Blerom, kako to da tako dobro sarađujete?

Mejkon je oduvek bio pisac u našoj ekipi, strašno je talentovan. Za Hold the Dark, on je imao punu kontrolu nad scenariom. Bio je u kontaktu sa Žiraldijem tokom procesa adaptacije, što mu je mnogo značilo. Imali smo uzajamno poverenje sa autorom, on je znao da želimo da što vernije prilagodimo njegovu priču – umesto da uzmemo samo komercijalne detalje i završimo sa nekim nedostojnim holivudskim mutantom od teksta, hteli smo da ispoštujemo originalni materijal.

Moj kreativni upliv je praktičnog karaktera. Što se tiče ukusa i senzibiliteta, nisam ljubitelj flešbeka i pokušao sam da ih skratim u scenariju, ali shvatio sam da u ovoj vrsti priče flešbek donosi nešto duboko, da je obogaćuje, širi postojeću mitologiju. Zato sam odustao od pokušaja da ih izbacim. Iako nikad ranije nisam imao flešbek sekvence u scenariju.

Bilo je par sekvenca sa Vernonom u kojima sam hteo da proširim njegovu stranu dijaloga – ona klimaktična scena u pećini. Mejkon i ja bismo se obratili Žiraldiju i pitali ga šta mu tačno znači ova ili ona rečenica u tekstu, a on bi nam odgovorio sa po nekoliko pasusa na temu biblijskih referenci, sve vrlo duboke stvari. Mi smo na kraju završili sa vrlo svedenom razmenom reči između likova, iako je sadržajno bila veoma duboka. Teško je reći u kojoj meri će ljudi prepoznati šta se dešava između njih, ali takva je priroda književnog dela. Mi smo bili više nego spremni da ostavimo priču onakvom kakva jeste, da se posvetimo filmskom aspektu iskustva, širem tonu i atmosferi enigme i mistike koja vodi do uznemirujućeg i donekle nekonkluzivnog raspleta. Time kršimo konvencije kinematografije: likovi iz Holivuda obično tu na kraju ulete i prekroje kraj da bi bio u skladu sa onim što publika očekuje. Mi jesmo snimili još ponešto – eksplicitnija objašnjenja tu pred kraj – ali sa tom banalizacijom film kao da je gubio na snazi i težini. Priču ovde nosi podtekst, a ne osnovni elementi radnje. Ipak se nismo odlučili da previše bukvalno objasnimo svari. Kad nam nije zvučalo prikladno, nismo rizikovali. Isekli smo svaki detalj koji nam je delovao neautentično.

Reklame

Film koji je previše zahtevan ume da ostavi publiku zbunjenom, kao da nešto nisu skapirali, kao da su se nadali nekom drugom kraju i sad ne znaju šta da misle. Ali mnogi ljudi upravo tom zapitanošću nas obaveštavaju da odgovor u stvari poseduju. Možda će morati da pogledaju film još koji put. Umesto da pitaju autore šta kraj filma znači, neka pitaju sebe. Doći će sami do odgovora.

1539037381897-gmBS_7QA

Da li vas stalno pitaju o raspletu filma?

Tu i tamo. Za mene je to znak uspeha, to što ljudi odgledaju i ostanu donekle zbunjeni. I treba da se pitaju „šta sam ja to gledao, gde sam bio, šta sam radio, uh, kakav film“. A neki se baš unesu pa im ne promakne nijedan trag koji smo im ostavili. Tako je i osmišljeno, par ljudi u svakoj projekciji će provaliti misteriju Medore i Vernona – ali većina će morati da pogleda po dva-tri puta, jer su svi odgovori zaista na ekranu. Likovi i njihove reči dovoljno govore, otkrivaju mnogo više nego što bi se moglo naslutiti iz naizgled plitkih razgovora.

Ovaj film je kao stvoren za veliko platno. Da li vam je smetalo to što će ga većina gledati preko Netfliksa, na malom?

Znali smo to od samog početka, naravno. Ja bih voleo da ga pogledaju na velikom platnu ako su u mogućnosti. Da vidimo šta mogu da izvedu sinemanijaci u Njujorku, San Francisku, i Los Anđelesu; ako ga dovoljno podrže da bi se emitovao u bioskopu, super. Ako ga ipak pogledaju samo kod kuće na Netfliksu, još bolje [smeh]. Nisam ja danas autor koji može da zahteva bioskopski format, ili čak i širu distribuciju. Imao sam filmove koji su išli pravo na DVD, a imao sam ih i pred velikim teatarskim auditorijumom – ovo je negde između. Netfliks nam je bio odličan partner, oni vode računa o svojim autorima. Ja samo hoću da snimam filmove, da pričam priče. U ovom poslu, toliko se često desi da su originalni autori odbačeni, da režiser uzme svu slavu za sebe – ali ovde je baš bilo kul što su se i pisac i scenarista i producenti i svi ostali našli na istoj strani.

Kad je Žiraldi video film, obradovala me je njegova reakcija. Režiser obično ima u planu određenu ciljnu grupu, često veoma usku. Ja sam Green Room snimao za osmoro-devetoro klinaca sa kojima sam odrastao, snimao, svirao. Blue Ruin sam snimao za majku i još neke. Ali za Hold the Dark, ciljna grupa je bio samo autor originala [smeh].

Da vas pitam da li spremate neki nov materijal, ili bi to bilo glupo?

Radio sam dva projekta u nizu i tu je sad čudno što, prvo i prvo, malo kasnim sa sopstvenim pisanjem, a drugo, što mi se nakupilo četiri-pet tuđih scenarija koje treba da pročitam. Takođe mi se svidelo i adaptiranje romana, planiram nešto slično uskoro. Mejkon i ja pokušavamo da otvorimo svoju firmu, da pokrenemo ceo posao. Dakle, lepo je raditi na tuđim delima, ali lepo je i biti svoj autor, imati spreman tekst u džepu. Za svaki slučaj, da mogu da se oslonim na nešto samo svoje.

Pratite Aleksa preko Tvitera.

Članak je prvobitno objavljen na VICE US.