FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Kako je kad na internetu pronađeš 17 braće i sestara od istog davaoca sperme

Prošlog meseca smo moja mama i ja pronašle novu sestru — sedamnaestu po redu koju smo do sada otkrile u Registru donatorske rodbine.

Autorka i njena polusestra Eva (levo) upoznaju zajedničku polusestru Šarlotu (desno). Sve fotografije posredstvom autorke

Kad bismo se upoznali a vi mi postavili sva ona rutinska uvodna pitanja — gde sam odrasla, da li imam brata ili sestru — verovatno bih vam rekla da sam jedinica. Tehnički, međutim, imam 17 braće i sestara, a to nije čak ni konačna brojka. Dozvolite da objasnim.

Začeo me je donator sperme. Moja majka nikada nije imala problema sa muškarcima, ali kad je shvatila da ima četrdeset godina i živi sama, odlučila je da je krajnje vreme da ostvari svoj životni san i dobije dete — čak i ako to bude značilo da će sve morati sama. Prelistala je ogromni dosije donatora sperme u Kalifornijskoj kriobanci i brzo napravila izbor: bio je zdrav, visok, sportski tip i kreativan. Taj čovek će postati moj otac.

Reklame

Moja majka je od samog početka bila veoma iskrena sa mnom po pitanju mog porekla. Neki roditelji svojoj deci govore da bebe nastanu kad se "dvoje ljudi jako voli". Moja majka je meni rekla: " Začeta si na ćošku 79. ulice i Parka na pauzi za ručak, a nikakvi muškarci nisu bili prisutni."

Iako nisam znala mnogo o svom ocu, ponekad bih prelistala dosije sa donatorima sperme koji je moja majka čuvala u velikom smeđem kredencu u našoj dnevnoj sobi. Opis mog donatora bio je kratak, ali informativan: imao je kovrdžavu smeđu kosu, bio je član atletičarskog tima, voleo je da slika. Trčanje se pokazalo kao jedini sport koji mi je išao u životu. Slikala sam. Imala sam kovrdžavu smeđu kosu. Osećala sam bliskost sa njim.

Ipak, i dalje sam bila pod utiskom da mi nešto nedostaje. Uvek smo tu bili samo mama i ja — jedan par baka i deka, jedna strana porodičnog stabla. Bila sam ljubomorna na prijatelje sa ogromnim porodicama ili na braću i sestre u filmovima na Diznijevom kanalu koji su se stalno svađali. Niko mi nikad nije priredio neslanu šalu. Nisam imala braću sa kojima bih se tukla niti sestre sa kojima bih razmenjivala odeću.

A onda, kad sam imala sedam godina, moja želja mi se uslišila. Majka me je posela za sto i objasnila mi da imam braću i sestre — dvoje, zapravo. Pronašla ih je u Registru donatorske rodbine, sajtu namenjenom deci nastaloj od donatora i njihovim roditeljima kako bi locirali drugu decu koju je začeo isti donator.

Reklame

Teško je proceniti koliko u Sjedinjenim Državama ima dece koju su začeli donatori, zato što "niko nikad nije vodio evidenciju", prema rečima Vendi Krejmer, direktorke Registra donatorske rodbine. Ali sama baza podataka sadrži više od 50.000 članova, od kojih su većina ljudi koje su začeli donatori. Svakom donatoru sperme se dodeljuje broj, a uz pomoć tog broja možete da nađete drugu decu od istog donatora koja su registrovana u bazi podataka. Do današnjeg dana, Registar donatorske rodbine je pomogao da se poveže više od 13.000 polubraće i polusestara.

Autorka (desno) sa polubratom Gasom i polusestrom Mejsi

Tog leta smo otputovale do Bostona da se upoznamo sa mojim novim bratom i sestrom. Gas je bio godinu dana mlađi od mene; Mejsi je imala tri godine. Oni su među sobom bili rođeni brat i sestra, koje je zajednički odgojila njihova samohrana majka. Ne znam šta sam očekivala od te posete, ali se sećam da sam se strašno stidela i da mi je bilo neprijatno tokom naših zajedničkih odlazaka u park i muzej. Svi smo pomalo ličili jedni na druge, ali je osećaj bio uglavnom kao da sam srela neznance.

Kad pronađete rodbinu, najneobičnije je to što među vama ne postoji trenutačna porodična veza. Delite DNK, svakako, ali nemate zajedničko iskustvo porodičnih odmora ili grupnog smeštanja zvrčki vašoj majci. Ipak, postoji osećaj posebnosti. Najčešći razlog iz kog ljudi traže braću i sestre preko Registra donatorske rodbine jeste da bi stekli "čvršći osećaj identiteta", prema jednoj studiji sprovedenoj na uzorku od skoro 800 roditelja. I iako prvi put upoznavanje sa Gasom i Mejsi nije delovalo kao sticanje brata i sestre, jeste promenilo način na koji sam počela da doživljavam sebe i svoju porodicu.

Reklame

Svake godine nakon toga, u registru bi se pojavljivali novi brat ili sestra i mi smo prolazili kroz sličnu rutinu: "Zdravo, ja sam Klaudija, izgleda da delimo isti DNK."

Kad sam imala oko 11 godina, proslavili smo prvi Dan zahvalnosti kao nova "porodica". Sastali smo se u Gasovoj i Mejsinoj kući blizu Bostona, a prvi put sam upoznala još i Evu i Meta, brata i sestru iz Kalifornije. Između mene i Eve razlika je bila samo tri meseca, ali smo toliko ličile jedna na drugu da smo mogle da budemo jednojajčane bliznakinje. Kad sam se prvi put srela sa njom, osećala sam se kao da sam u filmu Zamka za roditelje. Naši životi bili su različiti — ja sam odrasla u Njujorku, ona u Kaliforniji; ona je imala brata, dok sam ja odrasla sama; ja sam imala samohranu majku, ona je imala dve mame — ali smo znale da smo potekle sa istog izvorišta.

Taj prvi Dan zahvalnosti bio je čudan i nadrealan, ali i zapanjujuće normalan. Zatekla sam sebe zgurenu na kauču između dva brata i dve sestre, smejući se i družeći sa njima kao što sam oduvek želela. Naše majke su provele mnogo vremena za kuhinjskim stolom razmenjujući priče o našem odrastanju, poredeći naše pege i veličinu stopala. Postrojile su nas uz beli zid da bismo uporedili visine. Sevali su blicevi foto-aparata i svi smo stajali tamo kao izgubljeni, ali na okupu.

Godine su prolazile i otkrivali smo sve više nove braće i sestara. Iako smo, u najboljem slučaju, viđali jedni druge samo jednom godišnje, naša nova porodica je postala upravo to — porodica. Čestitali bismo jedni drugima rođendane, razmenjivali novosti masovnim grupnim porukama i, s vremena na vreme, leteli s jednog kraja zemlje na drugi da bismo se videli.

Reklame

Autorka i njeni polubraća i polusestre na "porodičnom okupljanju"

Do sada najveće "porodično okupljanje" održali smo kad sam imala 16 godina. Sedmoro nas, plus naše majke, sastali smo se u Severnoj Kaliforniji, gde živi moja polusestra Šarlota. Dok su majke (ili "donatorske snaje", kako ih zovemo) pile vino i razmenjivale priče u kuhinji, mi ("donadeca") smestili smo se u Šarlotinu sobu. Bilo nas je previše da bismo svi stali na krevet, tako da smo posedali na pod i krenuli da pričamo o svojim životima. Neki su odgajani kao jedinci, neki su imali rođenu braću i sestre; neki nikad nisu imali oca, a jedno dete je zapravo odraslo sa jednim. Neki od nas su išli u privatnu školu, drugi u državnu; neki su živeli u ruralnim krajevima, drugi u velikim gradovima. Ali svaka od naših majki se žestoko borila za to da dobije dete i svako od nas je znao kako je odrastati razmišljajući o drugoj polovini svog genetskog materijala. Više nego samo naš DNK, zajedničko nam je bilo upravo to iskustvo.

Svi smo sada stariji od 18 godina, što znači da imamo mogućnost da kontaktiramo svog donatora, ali niko od nas to do sada još nije učinio. Kada to konačno budemo uradili, nisam sigurna da će biti spreman na ono što ga čeka — ne samo susret sa 17 dece, već i činjenicu da smo u međuvremenu sklopili zajedničku "porodicu".

Prošlog meseca smo moja mama i ja pronašle novu sestru — sedamnaestu po redu koju smo do sada otkrile u Registru donatorske rodbine. Srele smo se sa njom i njenom majkom tri dana kasnije. Moja nova sestra se prijavila u Registar donatorske rodbine pre oko godinu dana, ne očekujući zapravo nikakve rezultate. Za večerom sam joj rekla da se dobro pripremi: možda se čitavog života osećala kao jedinica, ali njena porodica će ubrzo postati veoma tesna.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu