Ice T i Body Count u Beogradu 1997. godine i dokaz da muzika menja svet

FYI.

This story is over 5 years old.

Музика

Ice T i Body Count u Beogradu 1997. godine i dokaz da muzika menja svet

Bodycount je koncert koji se ne propušta.

Iz očiglednih razloga ne postoji mnogo međunarodnih kulturnih događaja koji su obeležili cele generacije devedesetih godina u Srbiji. Manje-više se mogu nabrojati na prste.

Bio je to, svakako, koncert Prodigya, 1995. godine u Hali Pionir, potom decembra 1995. godine prvi dolazak Laurent Garniera u Industriju, a kad smo već kod Industrije, onda ne možemo da ne pomenemo nastup Mobya 1996. godine kojim je baš razočarao publiku koja se pojavila očekujući elektronsku muziku, a on je čovek prolazio kroz svoju pank fazu.

Reklame

Pored toga postoji priča o tome da u Srbiji nisu znali šta znači biti vegan, pa su mu za ručak dali da jede kesu punu semenki. Od ostalih događaja vrednih pomena tu su svakako koncert B.B. Kinga na prvom Beogradskom Jazz Festivalu, 1991. godine kada su skoro svi izvođači otkazali zbog rata, kao i nastup Urban Dance Squada 1997. godine i eventualno Pro-Paina 1998. godine u SKC-u na festivalu izuzetno moćnog imena „Jači od mržnje“. Khm, khm, ne zaboravimo i onaj jezivi nastup kralja fanka, James Browna. Karte sa ovog koncerta možete čak da vidite na Internet aukcijama.

Tih devedesetih, jebi ga, svaka prilika da budemo deo sveta halapljivo se grabila oberučke, a svaka mogućnost da, makar na trenutak, pobegnemo od svoje sumorne stvarnosti je bila zlata vredna. Ali postoji još jedna simptomatična stavka za ljude naših generacija tih godina, nas koji smo odrasli u svetu nasilja, rata, nemaštine i bede. U svetu nacionalističkih razdiranja, podrivanja i istorijskog revizionizma građenog na antikomunističkom diskursu, nismo znali za mnogo šta osim za bes. Sa nama nisu komunicirale pesme „Zlatni papagaj“, „Stoj Džoni“ ili ne daj bože „Balkan“, grupe Azra. Ta muzika nije imala nikakve veze sa našom generacijom.

Prve pesme koje su, zapravo, komunicirale sa nama i govorile našim jezikom i o našoj stvarnosti su bile „Kurva“, grupe Sunshine, „Pravo u raj“, Grua ili „Da li osećaš bes“, grupe Robin Hood. Mračni bitovi još sumornije ere gangsterskog repa u ratom zahvaćenoj Jugoslavije su bili muzika po našoj meri. Tako smo dočekivali i muziku koja nam je u retkim talasima dolazila iz dalekih svetova. Što agresivnije, što mračnije i tvrđe, a ako još može da bude protiv sistema, to bi bila dobitna kombinacija.

Reklame

I onda se pojavio Body Count sa istoimenim albumom 1992. godine. Prva pesma sa albuma je bila zabranjena i izdanja su se prodavala bez nje. Ima li boljeg načina da se mladima nešto proda od zabrane? Zabraniti nešto je kao da si uručio pozivnicu da se to konzumira. Još se stvar zvala „Cop Killer“, što je samo produbljivalo našu glad.

Foto: Srđan Veljović

Kombinacija tvrdih gitarskih rifova, gangsterskog repa i beskompromisnog stava i harizme koju je nosio ICE-T u vreme kada je crossover zvuk osvajao svet bili su nepogrešiv recept za histeriju. Kada je 1997. godine najavljeno da će Body Count doći u Beograd, svi smo poludeli.

Foto: Srđan Veljović

Ovo je ujedno bio i prvi koncert u mom životu za koji sam samostalno kupio kartu. Radio sam na benzinskoj pumpi na Trošarini gde sam prao šoferke da bih sakupio lovu. Na dan koncerta sam dobio temperaturu preko 38, ali sam se ipak spakovao i otišao — sam.

Foto: Srđan Veljović

Razumem da je ovaj koncert u velikoj meri niša, da nije za širu publiku i da, verovatno, mnogi ljudi i ne znaju da se koncert desio, a možda ni ko su Body Count. Ali među nama koji smo ovu muziku slušali, ovo je bio koncert koji je promenio mnoge stvari u našim životima. Ovaj koncert je bio dokaz da muzika menja svet. Svi mi koji smo otišli na svirku sa nje smo se vratili, ipak, malo promenjeni. Možda i najmoćniji trenutak ekstaze i kontakta sa publikom je bilo razotkrivanje Zvezdinog dresa kojem je na leđima bio broj 10 (koji je u to vreme nosio Dejan Stanković), a na njemu je bilo ispisano „ICE T“.

Reklame

Foto: Srđan Veljović

Postoji čak i urbana legenda koja se prepričavala na blejanjima godinama posle, a to je da je ICE T dan kasnije nastupao u Zagrebu i mislivši da je još uvek u Srbiji izveo istu stvar. Ova priča da je iole istinita imala bi sigurno tragičan završetak, barem u to vreme, ali ekipi nije smetalo da se naslađuju ovakvim mitovima, pokušavajući da iscede barem još nešto iz ovog retkog iskustva.

Foto: Srđan Veljović

U svakom slučaju, punih dvadeset godina kasnije, ICE T je okupio krug svojih ofucalih bitangi, skinuo je prašinu sa svojih crnih Chuck Taylorica, navukao soknice do kolena, natukao crnu Raiders kapicu, stavio tamne cvike, košulju sa zakopčanim gornjim dugmetom i glasno uzviknuo: „Body Count, Motherfuuuckeeerrrs!“

Foto: Srđan Veljović

Crossover je odavno mrtav, zvuk koji ovaj bend svira davno prevaziđen, a nije baš ni da imaju neki novi hit. Ali za sve nas kojima je njihova muzika devedesetih spasila život ovo je okupljanje generacije, ovo je podsećanje na vreme koje je nekada bilo, jer čudna je ta kultura sećanja; što više vremena protiče mi više romantizujemo ono što nas je nekada mučilo.

Šta god da je, Body Count je svirka koja se ne propušta.