FYI.

This story is over 5 years old.

Menk, by John Doran

Mama i tata te sjebu – ali ti takođe i spase život

Larkin je bio u pravu.
Fotografija: Stu K Green

Ja sam Džon Doran i obično pišem o muzici. Ovi klinci sa VICE sajta odlučili su da zaposle 41-godišnjeg matorca koji je 1987. otišao na piće i probudio se 2008.

Za slučaj da ne znate a mrzi vas da konsultujete urbandictionary.com, „menk” je izraz koji se u okolini Liverpula koristi za osobe ometene u razvoju ili duševno obolele. Npr., „Do jaja ti je ta Serđo Trakini treša brate, a vidi onog menka Dorana brate, nema para ni za Voker trešu brate, ajde da ga ispizdimo i bacimo u kanal.”

Reklame

MENK 71: Kao prebijen pas

Tata mi je te iste nedelje još tri puta zamalo riknuo.

Iako smo nekoliko puta žurili na Intenzivnu negu bolnice Viston, u sred toga smo uspeli da uspostavimo neku čudnu normalnost. Ujutru bih plivao u bazenu Queens Park Health And Fitness kluba okruga Sent Helens, jer sam iz roditeljske kuće samo do njega mogao lako da stignem javnim prevozom. Bazen je uvek bio pun prastarih žena, majki sa bebama, i mladića ili morbidno gojaznih ili sa fizionomijom gladijatora. Jedan moj vršnjak je tu stalno visio; na leđima je nosio ogromne tetovaže – Padre Pio Stigmatični, Če Gevara, Lejf Erikson. Jednu sam devojku iz viđenja znao iz svog prvog lokalnog paba sredinom osamdesetih; na baznu je bila sa pretpostavljam svojim detetom i partnerom, zajebanim gospodinom od šezdesetak godina; oboje roditelja nosilo je pank tetovaže – Exploited, Demented Are Go. Muzika sa razglasa bili su hitovi osamdesetih. Posle plivanja, u velikom ASDA tržnom centru nakupovao bih hranu za mamu i sebe, da imamo do sledeće posete bolnici. Linijom 10a odvezao bih se do Rejnhil Bridža i tamo šetao malim mestom u pokušaju da na ulici prepoznam lica iz svoje mladosti. Nikog nisam znao jer sam se davno odselio.

Prija mi da mami spremam hranu. Svaki je obrok obraduje, čak i kad ga blago do umereno zajebem. Na Mersisajdu, osećanja se obično tim putem izražavaju. Kad ideš da posetiš baku, poneseš joj obavezno malo domaćih kolača, ili bar kupovnih Hobnobs. Kad ideš kod tetke, ona te dočeka soda-hlebom i sirom. Ne moraš ništa da kažeš, sine, svima nam je sve jasno. Ne umeš da izraziš ono što osećaš za svoje najbliže? Nema veze, tu je tanjir pun hrane. Evo probaj još jedan kolač, ma sve je u redu.

Reklame

I tako tu stojim, opranih ruku, vajam aluminijumsku foliju da u nju stavimo dimljenog lososa, brbljam gluposti kao da znam o čemu govorim: "Namažeš na foliju malo maslinovog ulja i majčine dušice, evo ovako, a onda je presaviješ, što ti daje jedan hermetički zatvoren koverat u kom se riba dodatno dimi. Ostaviš je tako 14 minuta, i imaće savršen ukus. Što je taman dovoljno da spremimo i sladak krompir." Kao da mi se najzad isplaćuje decenija bolnog subotnjeg trežnjenja uz vikend programe o kulinarstvu, dok sam čekao da se pabovi otvore. Mama oduševljeno tapše. Tata odbija da jede bilo šta sem smrznutog bakalara i krompira, eventualno pasulj iz konzerve; za nju je sigurno olakšanje da ponekad jede sa drugima.

Čudo nije umro još osamdesetih, kako se hranio. Kako mi ta misao prolazi kroz glavu, osećam krivicu. Zamišljam ga kako steže usne i odmahuje glavom "O, ne, nikako", kad god mu ponude hranu na koju nije navikao. Daleko bilo da mu kelner slučajno posluži zelenu ili kupus salatu uz ribu sa krompirom. Kako je samo ispizdeo onda kad sam pokušao da ih odvedem u Nando‘s u Hekniju, jebote. Gledao je u jelovnik kao da mu se nude trula ajkulina peraja i čokoladni škorpioni. Nije ni čudo da me, kad dođem u posetu, mama tretira kao da sam Galopirajući Gurman, jebiga. Trudim se da joj ne povlađujem na tom planu, ali teško mi je. Zavlačim ruku u kesu iz supermarketa, i dramatičnim gestom vadim iznenađenje.

Reklame

"Jao, Džone! Masline!" kaže ona i krši ruke od oduševljenja.

Danas sam sve pogodio kako treba, riba je dobro kuvana, salata sveža i hrskava pod lakim prelivom, krompir taman, sos od paradajza gust i ljut. Privremeno iz kuće izgonim svu tenziju i angst.

Kasnije istog dana u Vistonu, hirurg nam je svratio i ispred tatine sobe objasnio zašto ga još nisu prebacili sa Intenzivne nege. Kaže, srce mu je tokom operacije stalo – ne dugo – pa je kardio tim morao da interveniše. Takvi problemi su očekivani u tim godinama, tvrdi hirurg. Čim je otišao, mama kreće da spinuje: "Neverovatno šta nam sve kažu ovih dana! Sve znaš, u sve si uključen, a ne kao u ono vreme kad smo tebe vodili na operaciju oka. Ništa nam nisu rekli, ni pre, ni posle, ni tokom operacije! Samo kao, uznemiren vam je sin, pa da ne bi vikao i plašio drugu decu, daćemo mu morfijum. Ti se toga sigurno ni ne sećaš."

Ma, gde se ne sećam. Beli mantili su mi odškrinuli vrata pakla. "Evo mali, virni, pa ako ti se sviđa…"

"Sreća pa mu je srce stalo ovde u bolnici!" kaže mama i pokazuje kroz prozor ka tati, koji je još uvek nakačen na brojne mašine. Nema šta ona neće prepoznati kao srećnu okolnost.

Kad uđemo, žuri do kreveta: "Jao Kevine!"

Ja prolazim pored njih zagrljenih i sa četvrtog sprata gledam svu raskoš Mersisajda. Vidim Dragon Lejn gde je nekad živela moja devojka Kerolajn, kad sam imao 17 godina. Malo dalje su olistala i nešto-manje-olistala predgrađa: Hujton, Bele Vel, i Vejvertri. Na prepoznatljivom horizontu Liverpula naziru se alfa i omega severnjačke moderne, svaka sa svoje strane Houp Strita: Hristova katedrala Džajlsa Gilberta Skota, odnosno Metropoliten katedrala Frederika Giberda. Još dalje, zakrivljenost planete krije Brikenhed, Irsko more, Božju Zemlju, i Atlantski okean. Kad se ono dvoje iza mene malo smirilo, mogao sam najzad da se okrenem i pogledam ih.

Reklame

Moj tata se mrda, škrguće zubima, krklja nešto nerazgovetno, ali uzalud.

"Lezi, Kevine! Lezi dole!" viče mu mama. "Dobro je! Dobro!" Pokušava da mu namesti jastuke, nudi mu vodu.

Osvestio se pre ne više od sat remena, rekli su mu u kakvoj je opasnosti od onog najgoreg, iako mu se sinoć ono najgore po svemu sudeći na kratko i desilo, ali njemu više i nije do života. Uznemiren je, pokušava nešto da kaže, ali reči ne izlaze.

Posle jedno sto godina, zvuk šljunka iz poluprazne mešalice najzad se pretvara u šapat: "Ubi muvu."

Iskolačenih očiju gleda u zid, desnom nešto pokazuje a levom uzaludno pritiska dugme za morfijum: "Ubi muvu!"

Moja mama gleda u zid, na kom nema ničega: "Šta? Šta kažeš?"

Tata uzdiše, a onda bolno pokušava da ponovi svoje reči: "Ubi… muvu."

Moja mama se gubi, gleda niz tapete: "Pa kakvu muvu, Kevine? Gde je muva?"

Muve, naravno, nema. Na morfijumu se javljaju vizuelne distorzije. Tati se grče žile na vratu, ponovo krklja kroz stisnut zube: "Ubi… Muvu…"

Sećam se kad sam po prvi put okusio morfijum u bolnici, sa 14 godina. Na prekrivaču sam video blistave morske zvezde kako gmižu, valjkaste gliste u svim duginim bojama, i neonske kosture kako veselo zvižduću.

Iz torbe vadim i rolam broj Wire časopisa – rok grupa Royal Trux na naslovnoj – i glasno lupam po zidu, pa mu kažem: „Eto ga.”

Naizgled je smiren ovim razvojem situacije, ispušta vazduh na usta sa zvukom gume koja se buši, leže na jastuk i sklapa oči.

Reklame

Te noći mu je srce ponovo stalo, pa su ga opet oživljavali. Kad je proradilo, lupalo je dvostruko brže. Kažu da će mu trebati mnogo lekova da se vrati u normalu. Mama mi opet ističe koliko smo sreće imali što mu se to desilo baš u bolnici.

Sledećih par dana mi je prohujalo: modafinil, plivanje, dimljeni losos iz ASDA, poseta bolnici. Najzad, oporavio se dovoljno za otpust.

Moram da priznam da mi je tata izuzetan. Sa neviđenim stoicizmom prilazi svim traumatičnim dešavanjima u životu. Tri puta je za nedelju dana bio na rubu smrti, a čim je izašao više nije hteo da se o tome uopšte priča. Ja bih u toj situaciji bio kao Morisi u "Hamletu”" kao Vilem Defo na kraju "Voda". (Čak je i moja mama prokomentarisala kako za njega prethodnih par nedelja kao da se nisu ni desili: "Zato bi mi, da nam se kojim slučajem neko pogrešno parkirao ispred kuće, mesecima drvio o tome. Ali operacija na srcu, šta ima veze. Da je neko sporo vozio ispred njega, da je u vestima neko bio previše šareno obučen, da su mu stavili salatu na tanjir… ali tri puta zamalo mrtav, nema problema.")

Trebalo je da se vratim u London čim je prestao da poštuje savete lekara o odmoru. Par dana je sedeo, ali više nije mogao da izdrži. Kad sam ja krenuo na bazen, insistirao je na tom da me on odbaci. Valjda sam zbog zamalo smrtnog slučaja zaboravio osnovno pravilo u vezi sa tatom: nikad i nipošto mu ne daj da te negde vozi.

Par godina ranije sam sebi izrekao tu zapovest, pošto smo se mučno vozili na relaciji Totenhem - Stamford Hil. Sećam se da je nepotrebno naglo kočio; da se nepotrebno sporio sa nekim mladim crncima oko prednosti; da je posle bilo malo usputnog rasizma; da je bilo malo više usputnog seksizma; da sam morao da smirujem svog sina, vezanog na zadnjem sedištu, koji je ćutke pratio dešavanja očiju razrogačenih od straha.

Reklame

Ali eto, zaboravio sam pa sam opet seo u kola sa njim. Momentalno je počeo da me nervira.

"Vid‘ budale!" kaže tata besno kad vidi da ulicom šeta čovek u zelenoj košulji.

Isparkirao se. Taman kreće, kad vidi na drugom kraju ulice neka kola i momentalno gazi kočnicu. Gledam ga, a on sikće: "Moram da budem spreman da reagujem!"

Na skretanju za Vorington Roud, vidi da automobil signalizira da se priključuje saobraćaju, pa usporava da bi mu prišao i počeo da trubi: "Hajde, gospođa! Hajde, gospođa! AJDE KRAVO LENJA!"

Vozačica ga užasnuto gleda, kreće dalje, a moj tata ubrzava za njom. Minut kasnije, stižemo u Rejnhil gde nas na pešačkom zatiče žuto svetlo, a on ponovo naglo koči kao manijak. Glava me već boli od njegove vožnje, a bazen je još daleko.

Na mostu u Rejnhilu vidi kako stoji beli kombi, a vozač se nalaktio na spušten prozor. "Vid‘ budale!" viče tata. "Maše rukom! HOĆE DA MU JE OTKINU KOLA U PROLAZU!"

Prolazimo pored kombija, a on kroz prozor urla na zbunjenog vozača: "OŠ RUUUKU DA TI OTKINEEM?”

Dok smo stigli do bivše Rejnhil psihijatrijske bolnice – što nije ni pola ovo izuzetno kratkog puta – nisam više znao ni koliko je puta naglo prikočio ili se izdrao na druge učesnike u saobraćaju. Spreman sam da iskočim iz kola. Adrenalin me radi kao da se iskrcavam u Denkerku.

Direktno me je vratio u detinjstvo. Stalno nervoza. Stalno dreka. Večito kukanje zbog nepravde, dok se krivica pripisuje svima osim njemu. Nikad sreće, nikad opuštanja. Od anksioznosti do vriska, jebiga, adrenalin pumpa a zubi cvokoću. Sećam se incidenta tamo iz moje sedamnaeste koji se odigrao tu u kraju. Vrlo slična situacija, on vozač a ja putnik, obojica po tridesetak godina mlađi. Toliko me je egzistencijalno nervirao da sam otvorio vrata da izađem dok smo još bili u pokretu. (On je, naravno, momentalno ukočio tako da mi ništa nije bilo.) Sedamnaest godina straha, besa, haosa i zakrvavljenih očiju vodilo je do tog trenutka – koji ipak ništa nije promenio. Toliko mi je sjebao živce kad sam bio mali da nije ni čudo što sam izrastao u psihotičnu nadrogiranu pijanduru.

Reklame

Zaključio sam da je vreme došlo da se stvari okončaju. Trebalo je davno to da uradim, ali uvek sam se ustručavao. Evo, sad moram. Samo neka još jedno sranje napravi, nateraću ga da zaustavi auto, reći ću mu "Stani, pizda li ti materina luda matora. Neka ti uzmu dozvolu. Zbog tebe nisam srećan, zbog tebe nikad nisam bio i nikad neću biti srećan. Zbog tebe ne mogu normalan odnos ni sa kim da održim, jebem te ludog. Što bar taj deo svog mahnitanja nisi zadržao za sebe? Jesi li baš morao svakom deliću svog ludila da me izložiš? Kako si mogao to da radiš sedmogodišnjem detetu? Odakle ti uopšte energije čak i danas, četrdeset godina kasnije, manijače? Kako ne vidiš ko je stvarno budala na putu? Kad misliš to da shvatiš, jebote?"

Pet sekundi kasnije, on okom sokolovim uočava drugi automobil na samo dvestotinak metara od sebe i ponovo naglo koči. Gledam ga, ali uspevam samo da procedim: "Da izađem ja ovde, lep je dan, idem pešice, treba da kupim marke, hvala ti na vožnji."

On zbunjeno sleže ramenima dok ja izlazim, pravi širok zaokret i kreće nazad ka Rejnhilu. Ja se naslanjam na banderu i gledam ga kako odlazi. Minut i po kasnije, opet naglo koči, a zatim polako produžava dalje i najzad nestaje iza ugla.

Skoro istog trenutka mi se stužilo. Gadim se samom sebi što dozvoljavam da me ovo toliko pogađa. Filip Larkin je bio sasvim u pravu ("Sjebu te mama i tata, hteli ne hteli”), ali to ipak nije sve. Ne može čovek nikad da proceni od koliko sranja ga roditelji u stvari zaštite. Nanetu štetu lakše je proceniti nego onu koja se izbegne. Baš na ovom delu puta tata je naleteo na dete, dok sam ja još bio u školi. Nije bio kriv, klasičan slučaj kad klinac istrči iza parkiranog vozila i naleti na branik. Možda osam godina star, odleteo je preko nas i pao na asfalt. Tatino tvrdoglavo pridržavanje brzine od 30 na sat unutar naselja malom je verovatno spaslo život. Ne može se na svaku situaciju reagovati. Život nema uvek kočnice. Dečak se oporavio, ali moj tata nije. Patio je od teške depresije i post-traumatskog stresa u vreme kada ta oboljenja još nisu ni bila dobro poznata, što je dodatno otežalo stvari.

Reklame

Jednom sam se oko šesnaeste zajebao pa sa njim poveo razgovor o depresiji. Tada mi je rekao da je, u mojim godinama, bio manični vernik. Nije mogao da iskorači iz kuće da da se ne prekrsti po 20 puta. Bez ovog rituala nije se peo uz stepenice ni prelazio put, ni jeo ni pio, ni spavao ni budio se. Dvadesetak molitvi na dan, nigde bez brojanice u levoj ruci, na kraju zamalo da završi u bolnici pošto je pretio da će sebi brijačem preseći grkljan. Nikad više nismo pričali na tu temu, a ja sam se ubrzo potom odselio.

Čak i kad je toplo, Sent Helens škripi i dahće poput pluća prastarog pauka. Fabrike su uglavnom uklonjene, ali tu je još pokoji štraftasti dimnjak, zuri očajnički u nebo.

Na bazenu, palčevima pažljivo otvaram pakovanje modafinila, zavrćem foliju, vadim tabletu i lomim je, pola gutam a pola vraćam na mesto, pa pažljivo odvrćem foliju preko nje. Pakovanje zatvaram, vraćam u torbu, odlažem u ormarić i zaključavam ga.

Već neoliko meseci plivam svakog dana, i ako ćemo iskreno, više ne moram da uvlačim stomačinu. Više čak ni nemam stomačinu, istini za volju; nekako je sama od sebe nestala. Ispade da, ko hoće da smrša, samo treba da više vežba, manje jede, i zdravije živi. Treba knjigu da napišem, da se obogatim.

U bazenu, lik sa tetovažom Lejfa Eriksona i njegov ortak se nečemu smeje. Grupa mladića ometenih u razvoju se zabavlja pevajući Let’s Hear It For The Boy od Deniz Vilijams. Zrak sunca kroz prozor na krovu obasjava trapezoidnu površinu vode, od bazena pravi masni, svetlo-zeleni plamen. Krećem da plivam, i deset dužina kasnije, bes počinje da popušta. Posle dvadeset dužina, neutralan sam. Trideset, već se dobro osećam. Četrdeset, pretvaram se u topljenu slanu Hagen-Daz karamelu. Iz zvučnika bubnja Springstinova "Born In The USA". Uh, ala odjekuje taj doboš! Sečem vodu kao nožem. Sa kaja na kraj bazena, poput metka, poput delfina. Kakva pesma, jebote – zašto je ne slušam svakog dana?! I’m a cool-rocking daddy in the USA now! Isusa mu, čuješ li tog Maksa Vajberga za bubnjevima… Kako je moguće da mi ranije ova pesma nije ovako dobro zvučala?

Kasnije u tržnom centu, trpam hranu u kolica i pričam sa Marijom preko telefona: "Vraćam se kući danas. Ne. Ma ne… dobro je. Odlično je. Već se vratio u normalu. Previše je mahnit da bi umro, i šta ima veze, neka ga. I ona je dobro, drago joj je da se vratio, znaš kako je? Jutros me je vozio. Ma znam! Znam… eto, zaboravio sam… Neću nikad više! Ne, stižem uveče, verovatno pošto Džon zaspi – skuvaću im ručak za sutra pre nego što pođem. Dimljeni losos i pasta za mamu. Za tatu, bakalar iz friza. I krompire da mu odledim. Grašak, pasulj, ne znam još šta ću. Salata? Ha ha ha, ne. Ne danas. Kupiću im i tortu, i tati bar konzervi Ginisa.

"Pa valjda mi je laknulo. Normalizacija. Koliko to već traje. Jeste. Aha. Mhm. Da… Da. Pa jebote, kažem da hoću! Izvini, ej, izvini molim te, jebiga, ne znam šta mi je. Izvini što sam prasnuo. Ne zam šta radim ovde! Nedostajete mi i ti i Džon, jedva čekam da vas vidim. Zvaću te iz voza. Ljubim. Vidimo se večeras."

Pratite Džona Dorana na Tviteru: @JahDuran

Na osnovu ove kolumne, Džon Doran je napisao svoj memoare pod naslovom Jolly Lad, u kojima se bavi lečenjem alkoholizma, zavisnosti, i psihičkih poremećaja. Nova proširena verzija nedavno je izašla u izdanju Strange Attractor Press.

Prethodna izdanja Džonove „Menk” kolumne možete naći ovde.