FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Kult: Vejn Runi

Vreme je da se oprostimo sa jednim od najnadarenijih fudbalera koga je Engleska ikada izrodila. Iako ponekad pomalo deluje kao seronja.

Ilustracija: Dan Evans

Naši prijatelji iz VICE Sports uvode ikone sveta sporta u najvažniji Hol slavnih koji postoji, svoj urednički serijal 'Kult'. Ranija izdanja možete da pročitate ovde .

Stepen kulta: isuviše blizu remek-delu

Zapala mi je tužna dužnost da objavim da je Vejn Runi dobar u fudbalu. I ne samo dobar u fudbalu: on je najbolji engleski fudbaler ikad. Prezirem to mišljenje. Mrzim ga. Ali zakonski sam obavezan da ga napišem, zato što je objektivno tačno.

U svojim mlađim danima, Vejn Runi je napadao loptu kao što pitbul grabi kokošku: instiktivno, primalno, sa eksplozivnim rezultatima, i potocima krvi. Blagi Runi na sredini svoje karijere, jedna savršena trećina onog trijumvirata Ronaldo-Runi-Tevez, je bio nešto drugo: lopta je kod njega usporavala, uranjala i radila čudesne stvari, ubacivana u mrežu brzinom i pod uglovima koji su delovali nemoguće. Runi je posedovao onaj čudan kvalitet poznat samo najboljima – baš, baš najboljima, Mesijima, Maradonama i Ronaldinjima – kada se lopta odbije pravo ka njima, kao da je začarana.

Reklame

I sada, kada moramo da priznamo da je Vejn Runi na zalasku svoje karijere, još ima trenutaka kada lopta dođe do njega i on uradi nešto elegantno – samo je pipne, uštopuje, a onda je doda suigraču i potrči. Vejn Runi se kreće kao da juri voz, kao da njegovi udovi pokušavaju da istrče maraton, ali torzo očajnički želi da eksplodira – ali opet na kratko vidimo kakav je bio, kakav je uvek bio, i do čega je treningom došao: postao je igrač svetske klase i najvišeg pedigrea.
Ali jednom je takođe zgazio Rikardu Karavalju na muda, i baš je pravi seronja. Tako da možete da vidite koliko je Vejn Runi čovek dubina, ekstrema i suprotnosti.

Mi smo isuviše blizu remek-delu da bismo mogli da ga vidimo. U ovoj analogiji, i pratite me, mi smo kritičari umetnosti, a Vejn Runi je umetničko delo. Vejn Runi je Monaliza, ili tako nešto, iako umesto toga da ima zagonetan osmeh, on ima nešto drugo, njegovo veliko, pegavo čelo se nadvija nad njegov nos, ili su mu usta nekako toliko mala i ljutito zgrčena da deluju kao da će mu usisati uši, ali je svejedno remek-delo, i mi, kritičari umetnosti, smo puni sebe. To je situacija sa nama i Vejnom Runijem – on još uvek ima samo 31. godinu, još uvek igra u Mančester Junajtedu, i dalje se grčevito drži u svojoj vrhunskoj karijeri, i dalje živi od toga što igra fudbal.

Tek za deset godina ćemo biti u stanju da ga zaista cenimo zbog onoga što je bio, mnogo nakon neizbežnog odlaska u Kinu ili SAD naredne sezone, ili gde god da završi da zaradi poslednje velike pare. A onda će dok trepneš već biti 2021. godina, i Engleska će se mučiti u kvalifikacijama za odlazak na Svetsko prvenstvo, i počeće da kruže priče – ne šapati, prave priče – da je omraženi selektor Engleske Frenk Lampard pozvao svog starog ortaka Runija da još jednom zaigra u reprezentaciji. I naravno, daće gol za pobedu nad Slovenijom od 1:0, koja je bila neophodna za plasman, i postaviti nedostižni rekord od 57 golova za reprezentaciju. Onda će, upropaštenih kolena, u 36. godini otići u penziju. Proći će pola sezone pre nego što se Runi, konačno sasvim obrijane glave i u crnoj košulji i sivim pantalonama, pojavi kao gost u Fudbalskom pregledu ponedeljkom uveče. I tek onda ćemo početi da shvatamo.

Reklame

Sa pojavom naredne engleske mlade nade – nekog momka koji se zove Liam Felsted, ili tako nekako, koji ima samo 16 godina i dao je dva gola na svom debiju za Everton, rođen leta gospodnjeg 2010. – Vejn Rujni i žalosni ostaci Džona Terija i Denija Marfija će, iz nekog razloga sedeti zajedno na kauču, i neko će reći: „Podseća me na mladog Vejna Runija, zar ne, Vejne"? Vejn će oklevati, protrljati nos palcem i reći: „Pa da, znaš, još je rano reći, ali on je dobar momak – mnogi treneri u Evertonu su uzbuđeni zbog njega, znaš – tako da da". A onda će na Skaju pustiti najbolje momente karijere Vejna Runija, u veličanstveno dobroj rezoluciji – mislim, do tada ćemo već svi verovatno imati 3D televizore, pa to zamislite u tri dimenzije, a vi ćete sedeti na kauču sa svojim čipsom i gledati kako Vejn Runi iskače iz vašeg televizora i postiže het trik protiv Fenerbačea – i tada ćete shvatiti. Tada ćemo – svi mi – duboko uzdahnuti i reći:
Jebote.

JEBOTE!

Vejn Runi je stvarno jebeno dobro igrao fudbal!

Ali trenutno smo isuviše blizu da bismo to znali.

Polazna tačka: i brilijantna i sranje

Evo priče: status šesnaestogodišnjeg Runija je u roku od mesec dana porastao od 'školarca o kome se šapuće' do 'Evertonove velike bele nade', kada je debitovao u remiju sa Totenhemom od 2:2 na početku sezone 2002/2003, a onda postigao dva gola u kupu protiv Vrekshema, onda proturio loptu pored Sola Kembela i Dejvida Simena, i prekinuo Arsenalov niz od 30 utakmica bez poraza, i onda smo odjednom svi znali za njega. Runi je u isti mah delovao neotesano i sirovo, ali i veličanstveno, što će ga pratiti tokom čitave karijere. Mnogi neprijatni razgovori o tome da je Runi legenda potiču od toga što on u isto vreme deluje i kao car i kao seronja, i takav je tokom čitave karijere (njegovih 15 golova u 67 utakmica u Evertonu je klasična priča o „dečku koji obećava, iako nije neki golgeter"; njegova forma u reprezentaciji Engleske posle Evropskog prvenstva 2004. je praktično bila nepostojeća; a i dalje je bitan igrač Mančester Junajteda, uprkos tome što je postojano i očigledno loš u fudbalu). Dve sezone u Evertonu i debi u engleskoj reprezentaciji, posle koga je usledio neverovatan turnir u Portugaliji, značili su da je Runi spreman za neizbežan korak napred, i na kraju je prešao u Junajted za 25,6 miliona, sa samo 18 godina. I od tada brekće tamo.

Pričamo o tome da li je Runi ispunio svoj potencijal ili nije, kao da to što je osvojio sve domaće i međunarodne trofeje i što je najbolji strelac svog kluba i zemlje ikad nekako nije dovoljno. Tokom karijere u Junajtedu je prošao sve – osvojio pet titula u Premijer ligi, jedan Kup, dva ligaška Kupa, jednu Ligu šampiona, jedan Svetski klupski kup, ako se to računa; zatim su tu crveni kartoni, povrede, suša kada su u pitanju golovi; zahtevi za transfere, kapitenska traka; ona reklama za Kasiljero del Diablo – ali možda je trenutak koji je definisao njegovu karijeru bio onaj kada se povredio na utakmici protiv Bajerna iz Minhena 2010. Runi je povredio članak u martovskom četvrt finalu, dovodeći u pitanje svoje učešće na Svetskom prvenstvu; ali onda se, nekim čudom, već naredne nedelje pojavio na utakmici. To je Runi: na vrhuncu karijere, igrač o čijim mega transferima u druge klubove se stalno priča – to je retka ptica, 'engleski fudbaler koga zapravo možete da zamislite u nekom španskom klubu' – ali koji se muči sa promenljivom formom zato što mora, zato što je bio dinamo, zato što je voleo da igra. Do kraja sezone nije dao gol, i bio je potpuno sranje na Svetskom prvenstvu. I, koliko god bih ja voleo da ovo poglavlje završim sa 'više nikada nije bio kao ranije', u narednoj sezoni je postigao 27 golova, tako da: šta koji kurac ja znam?

Reklame

Ništa u vezi s Runijem nema smisla. Često ga opisuju kao poslednjeg uličnog fudbalera – dok akademije gutaju sve mlađe momke i pripremaju ih za blistave karijere, Runi je poslednje podsećanje na eru kada su klinci zaista voleli da igraju fudbal – ali ta etiketa kao da podrazumeva nešto drugo, nešto što ga u isti mah čini i mesijom i negativcem u engleskim tabloidima, koji vole da ga uzdižu u visine jednako koliko i da ga razvlače po blatu. Runi, najizuzetniji fudbaler engleske generacije, se odupro svim pokušajima da zaboravi svoje korene radničke klase; na kraju krajeva, on je samo pomalo stidljiv momak iz Kroksteta koji je za Mančester Junajted postigao najviše golova ikad, za Englesku postigao više golova nego bilo ko drugi, ikad, i jednom zgazio Rikardu Karavalju na muda. Zbog toga je kultna ličnost: kompilacija njegovih vrhunaca je prepuna ekstrema, od ludila do veličanstva, a u sredini je Runi, koji kao galeb mlatara rukama pred sudijom kada donese odluku koja mu ne ide u korist, šljašteća roze-crvena pojava na sredini terena, a onda postiže pobedonosni gol u Ligi šampiona, što mu donosi 300 hiljada funti.

Trenutak: onaj lob protiv Sitija, moguće cevanicom

Šutnuo je cevanicom. Cevanicom. Ubeđen sam da je šutnuo cevanicom – otići ću u grob kuneći se da je šutnuo cevanicom – ali taj trenutak će uvek ostati poznat kaoOnaj lob protiv Sitija. Svi elementi fudbala su se stopili u jedan, kao kraj tri hit filma, možda četiri. Imate zlu silu ispod mračnih oblaka iznad horizonta (Siti, pre nego što je osvojio titulu, dok se sabirao pod upravom šejka Mansura); imate situaciju „sve ili ništa", u kojoj put do titule zavisi od pobede u utakmici u kojoj je trenutni rezultat 1:1; imate onaj klasičan, klasičan Junajtedov gol pri kraju utakmice. A tu je i Vejn Runi, koji se iz nekog razloga pojavljuje niotkuda, skače na loptu koju je centrirao Nani, i bum. Šutnuo ju je cevanicom, definitivno, zašto se odbila od nju, ali to je bilo to: gol za Runija, tri boda za Junajted, korak u pravcu Fergijeve pretposlednje titule, i Old Traford eksplodira. To su trenuci za koje je Runi rođen. Snaga njegove karijere u velikoj meri potiče od činjenice što je on u suštini erotski san svakog urednika koji piše naslove.

Reklame

Završna reč

„Ispričaću vam jednu priču o Vejnu. Trenirali smo na starom Evertonovom terenu, u Belfildu, i Vejn je svaki dan trenirao sa nama i šutirao lopte na sve strane. Vikao bih na njega: 'Vejn'! Ali on je jednostavno želeo da ih šutira
Onda smo jednog dana igrali utakmicu i Vejn je vodio loptu u blizini aut linije, i onda je iznenada šutnuo iz okreta i lobovao golmana. Svi iz ekipe su zinuli i zagledali se.
Svi su imali isti izraz na licu: 'Jeste li videli? Da li se to zaista dogodilo? Svi su se okrenuli i gledali. Niko nije povikao, 'Kakav gol'! Možda su se svi zapitali da li je hteo to da uradi. Ali jeste. U tom trenutku smo svi pomislili: 'Vau, kakav igrač. Kakvog samo igrača imamo'". – Dejvid Mojz

@JoelGolby

Još na VICE.com: 

Trenirao sam fudbal za podmladak Real Madrida i bilo je užasno

Podseti me šta to beše derbi

Pogledajte i VICE film o Liverpulovim navijačima iz regiona: