FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Deset godina posle smrti Hantera S. Tompsona, rasprava o samoubistvu i dalje traje

Njegova udovica Anita kaže da zdravstveno stanje, iako loše, ne može da opravda samoubistvo.
Flickr user: Hrag Vartanian

Dvadesetog februara bilo je deset godina od kako se Hanter S. Tompson ubio pištoljem kalibra 45 u svojoj kući u Koloradu. Od tada, pokret za pravo na samoubistvo zauzimao je sve bolju poziciju u svesti američke javnosti – iako nacija još nije sigurna da li doktoru treba dozvoliti da pomogne pacijentu da okonča život.

„Ankete su oduvek pokazivale da većina ljudi veruje u moralno pravo osobe da pod određenim uslovima počini samoubistvo, a ta većina je s vremenom samo rasla," kaže Metju Vajna, direktor Odseka za bioetiku u Medicinskom centru Anšuc pri Univerzitetu Kolorado. Vajna smatra da je glavni faktor u ovoj promeni svesti bila činjenica da „sve više ljudi kaže da je dobro razmislilo o tom pitanju. A što ljudi više misle svojom glavom, to ih je više spremno da podrži moralno pravo na samoubistvo, pod određenim uslovima."

Reklame

Sporna tačka su ti uslovi pri kojima bi bilo opravdano skratiti sebi život ili dozvoliti doktoru da to odradi. Tompson je, primera radi, trpeo jake bolove zbog povrede leđa, loma noge, operacije kuka i infekcije pluća. Ali njegova udovica Anita kaže da zdravstveno stanje, iako loše, ne može da opravda samoubistvo.

„Bol mu je ponekad bio neizdrživ, ali stanje nipošto nije bilo smrtonosno," kaže Anita. „U tome je stvar. Da je umirao od neizlečive bolesti, te muke bismo drugačije doživeli i ja i svi njemu bliski ljudi. Nama nije bilo teško da se staramo o njemu."

Pop kultura i zakonske inicijative promenile su stav javnosti od tada. Kad je Tompson otišao na onaj svet 2005. godine, Džek Kevorkian je još bio u zatvoru zbog pružanja eutanazije pacijentima. Oslobođen je 2007. a par godina posle njegove smrti, HBO je kroz film You Don't Know Jack (Al Paćino u glavnoj ulozi) predstavio Kevorkijanovu borbu za pravo na medicinsku pomoć samoubicama.

Prošle godine, samoubistvo je naizgled prešlo preko granice prihvatljivosti u Americi. Dvadesetdevetogodišnja Britani Mejnard se pojavila na naslovnoj strani People magazina uz naslov „Odlučila sam da umrem", i tako prinela ovo pitanje pod nos svakom kupcu u supermarketima širom zemlje. Nešto ranije, u finalu sezone serije Girls videli smo kako jedan od glavnih likova pomaže starici da se ubije, da bi se ona predomislila pošto je već progutala šaku pilula i zavapila „Neću da umrem!"

Reklame

Smrt Robina Vilijamsa prošlog leta upotrebili su protivnici samoubistva po moralnim osnovama da ilustruju koliko bola takve tragedije nanose svima oko vas. „Prosto ne razumem kako roditelj može da odluči da se ubije," pisao je Henri Rolins za LA Weekly. Ma koliko dete bilo razumno i stabilno, samoubistvo roditelja je užasan izvor trauma i konfuzije. Mislim da se čovek koji izrodi potomstvo odriče prava da okonča svoj život… Inače ja ne bih mogao takvog čoveka da uzmem za ozbiljno. Ako mu život nije tragično oduzet nego ga se svesno odrekao."

Deceniju ranije, Rolinsov komentar bi možda prošao neprimećeno. Isto važi i za izjavu Šeparda Smita sa Foks Njuza koji je nazvao Vilijamsa „kukavicom" zato što je napustio svoju decu. Naravno, danas su obojica naišla na žestoke kritike javnosti zato što su olako osudili osobu koja je patila od depresije. „Žalim iz dubine svog bića," naveo je Smit u izjavi. I Rolins se izvinio rekavši „Trebalo je da se kontrolišem, ali eto, nisam."

Pju istraživanje iz 2013. pokazalo je da 38% Amerikanaca smatra da osoba ima moralno pravo na samoubistvo ako joj je „život postao teret". Ali ako osoba „pati strašne bolove i nema nade za oporavak", taj procenat skače na 62%. To je za sedam procenata više u odnosu na rezultate anketa iz 1990. godine.

Mentalna patnja je podjednako važna kao i telesna kada se radi o pružanju pomoći samoubicama.

Pa ipak, samo 47% ispitanika se prošlog oktobra izjasnilo za dozvolu doktorima da omoguće samoubistvo, što je praktično nepromenjen procenat u odnosu na vreme Tompsonove smrti. Vajna misli da je i tada kao i sada bio prisutan strah od doktora koji bi preporučili samoubistvo da bi uštedeli na ceni tretmana i tako olakšali teret zdravstvenom sistemu.

Reklame

„Postoji sumnja da bi osiguravajuća društva pokrila cenu lekova za okončanje života ali ne i lekova koji bi život mogli da produže," kaže on. „A onda se dolazi do situacije u kojoj ili porodica bolesnika mora da plati lečenje, ili on mora da se ubije. To je veliki pritisak i na porodicu i na samu osobu. Takođe, tu je uvek sumnja u namere doktora, da li zaista brine samo o interesima pacijenta."

Kao i sa abortusom pre slučaja Ro-Vejd, kada država uskrati pomoć građanima i natera ih da se sami snalaze, posledice mogu biti katastrofalne. „Nekad neuspešni pokušaji samoubistva samo pogoršaju početno stanje," dodaje Vajna. „Jedna osoba o kojoj sam se starao popila je sredstvo za čišćenje da bi se ubila; tako se sprži ceo jednjak, a i ako pacijent preživi, ne piše mu se dobro."

Galupovo istraživanje iz 2014. pokazalo je da raste podrška za eutanaziju pod nadzorom doktora. Na pitanje da li lekarima treba dozvoliti da legalno i bezbolno okončaju život pacijenta, 69% ispitanika odgovorilo je potvrdno. Ali ako je pitanje da li lekarima treba dozvoliti da asistiraju pri samoubistvu pacijenta, taj procenat pada na 58%. Zbog toga su organizacije koje zagovaraju eutanaziju počele da koriste izraze kao što je „olakšano preminuće" umesto „pomoć pri samoubistvu".

Na sajtu www.compassionandchoices.org stoji da „Ne treba mešati slučajeve samoubistva, kome nažalost pribegava oko 30.000 Amerikanaca obolelih od mentalnih problema godišnje, sa opcijom dostojanstvene smrti koju je prošle godine iskoristilo 160 smrtno bolesnih ali mentalno uračunljivih pacijenata u državama Oregon i Vašington."

Reklame

Po Uredbi o dostojanstvenoj smrti koja je na snazi u Oregonu – koja je omogućila Britani Mejnard da legalno primi smrtonosnu dozu leka od svog doktora – da bi pacijent imao pravo na eutanaziju, mora da ima preko 18 godina, da je zdravog uma, i da je pre šest meseci dobio dijagnozu neizlečive bolesti u terminalnoj fazi. Trenutno još četiri države imaju zakonske mere slične ovoj, dok 39 država zakonski zabranjuje svaku vrstu medicinske pomoći u pokušaju samoubistva. U februaru je u Koloradu stavljena na glasanje tamošnja verzija uredbe o pomoći samoubicama, ali nije prošla.

Godine 1995., australijska Severna teritorija je nakratko legalizovala eutanaziju Aktom tri o pravima terminalno bolesnih građana. Dr Filip Ničke je prvi dao smrtonosnu dozu pacijentu na samrti; usledile su još tri primene pre nego što je zakon povučen intervencijom parlamenta Australije 1997. godine. Ničke se iste godine penzionisao i počeo da radi na informisanju građana na temu samostalnih mera okončanja života, bez medicinskog nadzora i bez pomoći. Prošlog leta Medicinska komora Australije mu je ukinula dozvolu za rad, a ta odluka je trenutno u žalbenom procesu.

Ničke kaže da dve federalne jedinice u Australiji propisuju doživotne zatvorske kazne za svaku vrstu pomoći pri samoubistvu, i da su ga kontaktirali britanski policajci čije propise potencijalno krši time što drži kurseve za građane UK na temu samoubistva. Za razliku od umerenih organizacija, poput pomenutih Compassion and Choices, Ničkeova grupa po imenu Exit International ne ustručava se od korišćenja termina „samoubistvo", i smatra da zakonska prava na smrt treba drastično proširiti.

Reklame

Tompson je kao levičar zagovarao društvenu pravdu, a kao desničar govorio o slobodi pojedinca. Imao je vrlo jasne stavove po pitanju uloge države u životima građana, posebno kad određuje šta smemo a šta ne smemo da radimo sopstvenim telima.

U većini zemalja koje dozvoljavaju neku vrstu eutanazije, psihološki poremećaji kao što je depresija ne tretiraju se kao opravdan razlog za okončanje života. Ničke smatra da je taj stav licemeran, da bi svi trebalo da imamo pravo na samoubistvo, nezavisno od zdravstvenog stanja, i da su čak i mentalno oboleli sposobni da izraze slaganje.

„Mentalna patnja je podjednako važna kao i telesna kada se radi o pružanju pomoći samoubicama," kaže Ničke. „Trenutni stav [australijske] Medicinske komore je da praktično svaki psihički poremećaj čini čoveka nesposobnim da donosi odluke – ali kvaka je u tome što po njima, ko god razmišlja o samoubistvu po definiciji pati od psihičkog poremećaja."

Ovih dana Ničke izbegava tužbe tako što samo nudi pristup informacijama o efikasnim metodima samoubistva. Sve dok sam ne primenjuje smrtonosnu dozu – zločin zbog kog je Kevorkian optužen za drugostepeno ubistvo i osuđen na osam godina zatvora – verovatno će ostati na slobodi.

Mašina za eutanaziju Filipa Ničkea; foto: Wikimedia Commons

„Mislim da je naše društvo zbunjeno oko koncepta slobode," pisao je 2012. Endru Solomon, autor memoara pod naslovom The Noonday Demon: An Atlas of Depression. „Mislim da nema smisla naterati ženu da rodi dete koje ne želi, i nema smisla sprečiti čoveka koji želi da umre. Kao što moj brak sa mojim partnerom ne škodi strejt brakovima, tako i ljudi koji se odluče za eutanaziju ne predstavljaju pretnju za živote drugih."

Reklame

Iako podrška za zakone protiv eutanazije obično stiže od konzervativnih verskih grupa i onih koji sumnjaju u državno zdravstvo, sama ideja da se vlast pita o tome kako pojedinac želi da umre potiče iz levičarske filozofije.

„Teorija je nekad bila da je zdravlje građana u interesu države," kaže Vajna, „pa zato pojedinac nema pravo da se ubije, jer je svako od nas u suštini državno vlasništvo."

Ovo se u velikoj meri kosilo sa filozofijom Hantera S. Tompsona, koji je kao levičar zagovarao društvenu pravdu a kao desničar govorio o slobodi pojedinca. Imao je vrlo jasne stavove po pitanju uloge države u životima građana, posebno kad određuje šta smemo a šta ne smemo da radimo sopstvenim telima.

„Jednom mi je rekao: 'Osetio bih se zarobljen u ovom životu, Ralf, kad ne bih imao mogućnost da se ubijem kad god poželim,'" priseća se Tompsonov prijatelj i dugogodišnji saradnik Ralf Stedman u intervjuu za Eskvajr.

Dok je u Njujorškoj hotelskoj sobi pisao uvod za The Great Shark Hunt, zbirku eseja i reportaža objavljenu 1979., Tompson je opisao osećanje egzistencijalnog straha suočen sa svojim minulim radom. „Osećam se kao da sedim ovde i klešem epitaf na spomeniku… a kad budem završio, jedini prigodan izlaz biće pravo sa jebene terase i dole na Fontanu, nekih 28 spratova i 200 jardi niže, preko Pete avenije… Jedini način da se izborim sa ovom sablasnom situacijom je da svesno odlučim da sam već proživeo i završio život koji sam nameravao da živim – (13 godina duže, štaviše)."

Reklame

Tompsonova udovica Anita je pričala telefonom sa njim u trenutku kad se ubio. Do danas je ubeđena da situacija nipošto nije bila beznadežna, da mu zdravlje nije nepovratno propalo, i da je imao još dosta godina da proživi.

„Čekala ga je druga operacija leđa, što znači da bi taj problem bio rešen i da bi usledio oporavak. Postoji ogromna razlika između slobodarske podrške samoubistva čoveka koji pati od bola ili depresije, i čoveka koji umire od neizlečive bolesti. Iako sam se oporavila od te tragedije, još uvek me progoni činjenica da su njegovu odluku podržali i ubrzali određeni događaji i ljudi koji su to kasnije priznali."

U septembru 2005, Rolling Stone je objavio ono što zovemo oproštajnom porukom Hantera S. Tompsona. Iako je nastao četiri dana pre smrti, ovaj kratak zapis zaista otkriva dubok očaj čoveka koji ne može da natera sebe da gura dalje:

Nema više igre. Nema više bombi. Nema više šetnje. Nema više zabave. Nema više plivanja. 67. To je 17 godina preko pedesete. 17 suvišnih godina koje nisam hteo. Dosadan. Uvek sam gadan. Nisam više zabavan – nikome. 67. Previše si hteo. Ponašaj se u skladu sa godinama. Opusti se – neće boleti.

Pošto je živeo kao neuhvatljiva politička anomalija – ikona hedonizma šezdesetih i sedamdesetih, ali i ponosni član NRA – prikladno je da Tompson napusti ovaj svet na što je više moguće razdoran i kontroverzan način.

„Osnovni stavovi koji definišu našu naciju su često u međusobnom sukobu – ta pitanja se dotiču tenzija u vrednosnom sistemu nas Amerikanaca," kaže Vajna. „Važne su nam individualne slobode, važno nam je pravo da sami donosimo odluke, ali takođe smo i religijska zajednica, i sumnjamo u autoritete. Priča o pravu doktora da pomogne osobi da se ubije mnoge ljude čini nervoznim – iako imamo tu slobodarsku žicu koja nam kaže 'Trebalo bi da imam pravo to da uradim ako hoću, i da tražim od doktora da mi pomogne.' Mislim da će to biti sporno pitanje još dosta vremena."