FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Vanja, devojka koja je četiri puta pobedila rak

Vanja ima 29 godina. Imala je rak. Četiri puta. Maligni. Zloćudni. Maliciozni. Onaj, „neizlečivi".

Ustala sam ranije da bih se na vreme spremila za intervju. Popila kafu, stavila crveni ruž, obukla pantalone. Zategle oko butina. Čak je šav popucao sa strane. Skinula sam ih i ipak obukla suknju. Nezadovoljna, u troli sam razmišljala o tome kako je krajnje vreme da jednostavno prestanem da žderem. I da počnem sa nekom novom dijetom. A trebalo bi da se malo fizički aktiviram.

Moj dubokoumni razgovor sa samom sobom prekinula je Vanjina poruka.

Reklame

"Čekam te. Stigla sam."

Progutala sam pljuvačku koja se u trenutku nagomilala u grlu. I postidela se svih trivijalnosti koje su me tog jutra opteretile.

Vanja ima 29 godina, plavu kosu, prelep osmeh i ogromnu količinu ljubavi. Sa Vanjom se vidim prvi put, grlim se sa njom kao sa prijateljicom koju nisam videla godinama. Vanja je topla. Onako, istinski, prirodno. Imam osećaj da mogu da joj ispričam sve što me tišti. Ali tu smo zbog njene priče, ne zbog moje.

Vanja ima 29 godina. Imala je rak. Četiri puta. Maligni. Zloćudni. Maliciozni. Onaj, „neizlečivi".

Rođena je sa srčanom manom. Sa tri godine dobila je i visok krvni pritisak. Stenoza aortnog ušća, srčane aritmije i hipertenzija. Ozbiljne dijagnoze za tako malo dete. I ne tako dobre prognoze za budućnost. Vanja me dočekuje širokim osmehom. Onim koji kaže: dobrodošla u moj svet, sedi, raskomoti se.

Dopada mi se.

- Ne volim ljude koji kukaju. Znaš one koji imaju 99 problema i nemaju nameru da počnu da ih rešavaju. Jer, ne znaju odakle da počnu i kako god da okrenu situaciju, u ćorsokaku su. A obično nije tako, nego im je tako lakše. Opravdanja za svoj neuspeh ili nesreću ima koliko hoćeš. I zašto bi se sad ti mučio da promeniš nešto, kad ionako nećeš ništa postići? Ovako samo odustaneš, jer, tako je lakše - govori mi.

- Ne prekidam druge kad počnu da kukaju. Pustim ih da se izduvaju, kapiram da nam je to svima potrebno. Nisam ni jedna od onih što će na svačiji problem ili „problem" odgovoriti sa „a šta misliš kako je meni?" Pustim. Kapiram da je nekome ko trpi mobing na poslu zbog mizerne plate njegova muka najveća. I meni bi možda bila, da nisam imala ovakav život.

Reklame

Posmatram je dok stavlja duvan u rizlu. To radi laganim pokretima, uvežbanim maltene do savršenstva. Suptilno, sofisticirano. Pokretima koji kažu, hej, opusti se. Sve je okej. U njenim rečima nema patetike. Nema tužnih violina koje upotpunjuju tragičnu životnu priču. Nema rijaliti sindroma koji podiže gledanost/čitanost. Samo iskrenost. Ogoljena.

- Ujutru se probudim i nakon banane, jer sam suviše lenja da spremim normalan doručak, popijem sedam lekova. To mi je rutina. Ne zaboravljam ih nikada, jer ukoliko bih ih samo jednom preskočila, postoji mogućnost da ne bih doživela večernju terapiju. Ne gledam ja na to kao na neku veliku tragediju. Mnogo gori scenario bi bio da ne mogu da dođem do tih lekova. Ovo je okej - počinje da mi opisuje dan.

Vanja kaže da su njenim roditeljima saopštili, kada je napunila tri godine, da će do kraja života morati da pijem lekove, ukoliko se situacija ne pogorša nakon puberteta, kada bi morala na operaciju srca.

- Imam sreću da nisam rođena u nekoj sjebanoj porodici ili zajednici i da mi roditelji nisu patološki smarači, ogrezli melanholičari koji samo životare, a ne znaju da žive. U stvari, bili su nešto najbolje u mom životu.

Naučili su me da se smejem, puno. Svi kolektivno imamo izražen smisao za humor, pogotovo crni, i često nam je upravo sprdanje sa nekim krajnje ozbiljnim problemima pomoglo da se iz njih izvučemo. Eto, neki kukaju, a mi se glupiramo. Ludi, normalni, nije ni bitna definicija. Bili smo srećni - priča.

Reklame

A onda joj je tata poginuo. Kaže da nije sigurna da je nekada pre toga doživela takav ozbiljniji bol. Svi su se u porodici na poseban način nosili sa tim šokom.

- Sestra, mama, ja. I svaka je potonula, na neko vreme. (Ćale, nedostaješ!) - kaže tiho

To je bio baš tmuran period i taman kad je počelo da biva bolje, spustila se neka kiša. Umesto sunca, došao je rak.

- Imala sam 23 godine kada sam od lekara čula svoju dijagnozu. Bio je to jedan dobroćudni dekica koji je više ličio na Deda Mraza nego na profesora. Ali umesto poklona, dobila sam uput za magnetnu rezonancu i CTG skener glave koji je trebalo da ponavaljam na svaka tri meseca kao hitan slučaj.

Rekao mi je da su sve te migrene koje sam osećala godinama unazad i tačkice koje su mi s vremena na vreme blinkale pred očima zapravo signali za mini moždani udar. I da ukoliko u takvim trenucima ne odreagujem na vreme mogu da umrem - priča mi Vanja.

Zapalila sam drugu cigaretu dok se pikavac koji sam ostavila u piksli još pušio. Mislila sam o tome kako bih ja reagovala. Kako bih prihvatila reč „rak". Mislila sam o strahu od smrti. Onog koji svi radije ćušnemo na neko prašnjavo mesto (pod)svesti. Negde gde nećemo morati da se suočimo sa njim.

- Tumor se najpre javio na hipofizi. To je bila prva loša vest jer je bio na takvom mestu odakle se nije mogao hirurški odstraniti. Druga loša vest bila je ta što se radilo o malignom tumoru. Onom kome je toliko lepo u nečijem telu, u mom slučaju u glavi, da prosto ne namerava da tek tako ode. A kažu lekari da se brzo odomaći, pa počne da se širi.

Reklame

MAMA, 'AJDE SEDI MALO

Znaš one situacije kada neko hoće da vam saopšti nešto loše, pa vas prvo pita da li sedite i odmah spremi čašu vode i koju kocku šećera, pita me Vanja? Kaže da nije sigurna kome je gore: onom ko mora da je saopšti, ili ko mora da je čuje.

U njenoj porodici nikada nije bilo okolišanja. Što na um, to na drum.

- Posle možemo da se zezamo ili plačemo, ali nema zavlačenja - kaže.

Kada joj je rekla, "keva me je gledala u oči. Par trenutaka duže nego inače."

Keva je bila mirna. Keva se pravila da je prilično kul. A nije bila, jer je keva, kaže.

- Pitala me je kada mi je zakazana sledeća kontrola i rekla da će biti uz mene. Bolest nam je na neki čudan način pomogla da se zbližimo. I da se upoznamo, na nekom drugačijem nivou. Strah nikada nije pokazivala preda mnom. Ali sam je par puta uhvatila kako me analizira pogledom. Kao da očekuje da ću se srušiti. Mora da je jebeno strašan osećaj živeti sa saznanjem da ti dete umire. I da možeš samo da gledaš da se to dešava. (Kevo, svaka ti čast!) - dodaje.

Vanja kaže da, iako možda zvuči čudno, nije bila toliko uplašena koliko možda ljudi očekuju da se bude u toj situaciji.

- Nije svejedno, naravno, hoće li ti neko sutra tek tako ugasiti svetlo. Na prekidač. Samo: klik. I to je to. Nema te.

Kaže da je u par navrata pala u sunovrat "sopstvene mračne filozofije."

- Par puta, jer sam brzo osvestila šta sebi radim i da mi to ne treba. A onda sam raskinula sa Guglom. Koristila sam ga isključivo za pretragu i skidanje torenata. A altrenativna hokus-pokus instant rešenja, magičnu vulkansku prašinu, kristale i ulja kanabisa nisam ni razmatrala.

Reklame

JOVA

Prepuštam priču Vanji.

- Otkad znam za sebe, emotivno sam se vezivala za određene predmete.

Nakon saznanja da se tumor uselio u moj mozak i da postoji velika verovatnoća da će tu i da ostane, rešila sam da se malo bolje upoznam sa njim, pa je nekako bilo očekivano da ponovo proradi antropomorfistički poriv. U jednom razgovoru sa mamom, nazvala sam ga „Jova", obe smo prasnule u smeh. Nekome bi delovale potpuno šizoidno, ali kapiram da nas je upravo taj „bolestan" smisao za humor, mnogo puta izvukao iz gadnih situacija. A bilo ih je.

Neverovatnim spletom okolnosti, uspela sam da nabavim lekove do kojih je jako teško doći. Glavobolje su jenjavale. Ja sam se super osećala, a Jova se polako smanjivao. Sve dok nije postao toliko mali da se više nije mogao detektovati.

To bi bilo to. Bio bi to kraj jednog zajebanog perioda mog života, da na sledećoj kontroli lekar nije primetio još jedan tumor na leđima. I tu sam zapravo imala sreće, (kakav paradoks!) jer je bio formiran na kičmi, a blizu kože, tako da je mogao golim okom da se vidi. I ponovo ispočetka. Analize, biopsija, skener.

I ponovo loše vesti.

Maligni. Zloćudni.

Hitna operacija, govore mojoj majci koja jednim okom motri na mene. Ponovo očekuje da ću se srušiti svakog trenutka. Volim je. Znam da nije paničar i baš zbog toga me nervira što dozvoljava da joj strah potisne razum.

Volim je.

Operacija pod lokalnom anestezijom bilo je iskustvo koju ću od svih trauma verovatno najduže pamtiti.

Reklame

Detalje ću izostaviti. Ne zbog eventualno lošeg želuca čitaoca koji upravo skroluje ovaj tekst, nego je i meni gadno da ih se prisećam.

A onda sam raskinula sa Guglom. Koristila sam ga isključivo za pretragu i skidanje torenata.

Nakon ovog tumora pojavila su se još dva: jedan na vratu i drugi ispod rebra. Na lutriji sam izvukla i hemoterapiju. Tri meseca.

U šali kažem da sam toliko često bila u bolnici, na kontrolama, analizama, procenama da sam potpuno zaboravila kako izgleda život bez dijagnoze. Nisam imala očekivanja. Životarila sam samo. A nisu me tako vaspitali roditelji.

Ono što me je u tom periodu dizalo iz povremene apatije i besmisla u koje sam uplovila su – čokoladne bananice. Uz bezbroj epizoda nebitnih sitkoma sa Foks lajfa. To su te male stvari koje vam u trenutku promene percepciju. Jeste, sranja su i dalje tu, ali ih nekako drugačije gledate.

ISTINA JE TAMO NEGDE…

Hemoterapija me je najviše slomila. Nije mi toliko smetalo što mi je opala kosa. Ni kilaža koja je varirala. Mučnine su ipak bile grozne. Nisam mogla da zamislim da boravim bilo gde bez rezervne kesice za bljucu.

Ali me je i mentalno poremetila. Ne previše, ali dovoljno da se ponekad raspadnem. Puknem i plačem satima. Plačem.

Kao da se upravo opraštam od sopstvenog bića.

Pomislim na tatu. Nasmešim se pri pomisli da bismo mogli da se sretnemo u nekoj drugoj dimenziji. Uskoro.

Nisam vernik. Agnostik jesam. Trudila sam se da ne razmišljam o najgorem scenariju i da postavljam sebi to čuveno pitanje: Ima li nečeg posle?

Reklame

To ostavljam Molderu i Skali da otkriju, a moj pogled odluta do mame koja kao gleda seriju, a sigurna sam da nema pojma o čemu se radi. Njene misli nisu sa njom.

Pomislim na dedu i njegov spisak „neizlečivih" bolesti. Na to koliko me on i baka vole. I kako posle tatine smrti ne bi podneli da ostanu i bez mene. Pomislim na to koliko volim da kuvam. I kako nema šanse da zbog Jove ili nekog njegovog rođaka odustanem od toga da jednog dana otvorim svoj restoran.

Kada su mi prvi put saopštili dijagnozu, uz brojne upute, dobila sam i jedan zeleni. Za psihijatra, kako bih dobila i profesionalnu podršku.

Nisam htela da idem, ali mama je insistirala.

Kod šrinka sam se zadržala čitavih pola sata. Nakon pet minuta ćutanja, uzela sam torbu iz koje je ispala banana. Podigla sam je nonšalantno, ogulila i počela da je jedem.

Nisam htela da izigravam Vorhola, nego sam popila terapiju na prazan stomak, pola sata pre ulaska u ordinaciju.

Ono što me je u tom periodu dizalo iz povremene apatije i besmisla u koje sam uplovila su – čokoladne bananice.

Psihijatar me je pogledao i rekao mi da sam jedna od najnormalnijih osoba koje je u skorije vreme upoznao. Proćaskali smo malo, a onda me je ispratio uz osmeh.

- Ne plašim se za tebe mala, bićeš ti dobro.

Već jesam, pomislila sam. A onda sam otišla kući da ručam, radujući se musaki koju je mama spremila, kao dete što se raduje karamelama. Mada, ni njih ne bih odbila.

Reklame

Kada bi mi bilo baš loše, pogotovo fizički, znaš šta sam radila? Šminkala se! Satima. To me je neverovatno smirivalo i uticalo na mene kao bensedin. Par pokreta četkicom, uz Igija Popa koji nije izbijao iz moje sobe tih dana, malo ruža, senke i dovoljno sam glamurozna za crveni tepih.

Onda skinem šminku, legnem u krevet i kažem sebi: super si Vanja, 'ajmo dalje.

I zaspim nekad lakše, nekad teže. Ali uvek sa grčem u stomaku.

Koliko god se trudila da potisnem taj osećaj straha, da ga se oslobodim, da uživam u stvarima koje me čine srećnom, nikada nisam uspela da eleminišem taj grč. To je ona zlokobna trema, vezana u čvor u stomaku.

Živela sam sa njom tri godine. A onda sam se izlečila.

Nakon nekoliko kontrola koje su pokazale da u mom organizmu nema ni traga od tumora, konačno sam se opustila. I već sledećeg meseca otišla sa drugaricama na more.

Bilo me je briga za par kilograma viška. Obukla sam bikini. I to crveni. I uživala u svakom talasu koji mi je zapljusnuo stopala. Sledeće godine upoznala sam dečka sa kojim danas planiram porodicu.

Nije lako složiti Rubikovu kocku, ali zavisi od talenta koji imaš. A ako ga nemaš, moraš malo više da se potrudiš. Ali ne da odustaješ, to nije kul.

Prošlo je tri godine otkako sam ozdravila. I sada kao što vidiš imam osmeh. I tada sam ga imala. I pre svih sranja koja su se izdešavala. Samo danas mnogo više uživam u svakom zalogaju palačinke sa džemom. Vrlo lako otkačim one poznanike čiji mi vajb ne prija i ne trudim se da se dopadnem svima. Srećna sam za sebe, ne za druge. A da sam sve to znala ranije, možda ne bih ni bila ovde gde sam - završava mi priču Vanja.

Zovem konobara da nam naplati kapućino i kafu bez mleka. Plaćamo, ustajemo, odlazimo zajedno niz Dobračinu. Kod raskrsnice se pozdravljamo.

Grlim je. Onako, čvrsto, iskreno. Jer, takva je Vanja. Nije to do njene potresne priče ili tragedije. Nije zbog Jove. Možda zbog stava i tonaliteta kojim ga predstavlja. A ume da prodrma osobu koja sedi preko puta nje, bez naročitog plana da učini tako nešto.

Ali dovoljno. Da se zamisliš, koliko ćeš se danas puta iznervirati što kasniš? Koliko ćeš se puta iznervirati zbog sistema u kome živiš? Hoćeš li danas mrzeti sebe zbog nekoliko kilograma viška? Hoćeš li? Stvarno? Hoćeš li danas potonuti u depru zbog toga što je sutra ponedeljak, a ti moraš na posao?

Stvarno?

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu