FYI.

This story is over 5 years old.

politika

Razgovarali smo sa čovekom koji broji ljude na protestima od '91.

"Gađanje brojkama je očigledno jedan od oblika psihološkog rata u politici, u kome svaka strana ima jasnu potrebu da menja podatke u svoju korist"
aleksandar
Fotografija ljubaznošću sagovornika

"Koliko je bilo ljudi?" je pitanje svake subote veče kada sa beogradskih ulica počnu da se razilaze nezadovoljni građani. Odgovor na ovo pitanje, reklo bi se, imaju svi - predstavnici vlasti, opozicija, organizatori protesta i građani. Ali ko je u pravu? Da li zaista šeta desetine hiljada beogradskim ulicama ili samo "šačica"?

Najtačniji odgovor na ovo pitanje ima Aleksandar Gubaš, po zanimanju reditelj, koji broji "glave" na protestima još od 9. marta 1991. godine. Brojao je neke od najvažnijih protesta u modernoj političkoj istoriji Srbiji.

Reklame

- Tokom devedesetih u našem političkom životu pojavile su se i protestne šetnje, gde broj prisutnih mora da se procenjuje drugačije nego kod klasičnih statičnih protesta, kao što je bio taj Vukov 9. mart. Zato sam tokom zimskih protestnih šetnji 1996/97. počeo da primenjujem metod procene broja šetača koji i danas koristim - kaže Aleksandar Gubaš za VICE.

Prosečan broj ljudi na 13 protestnih skupova koliko je održano u prva tri meseca u Beogradu (8.12 - 23.2) bio je oko 9.500, naveo je Gubaš u izveštaju koji je nedavno objavio. Najmasovniji, prema njegovim procenama bio je 29.12. kada je na ulice izašlo oko 18.000 ljudi.

VICE: Koji su bili najbrojniij protesti koje ste prebrojali u dosadašnjem radu?
Aleksandar Gubaš: Najveća protestna šetnja koju sam ikad izmerio desila se ujesen 1996. godine, posle gašenja Radija B92 pod legendarnim obrazloženjem da je ušla voda u koaksijalni kabl. Sledećeg dana kolona demonstranata je pored zgrade Politike prolazila punih 75 minuta. Gustinu te kolone sam tada procenio na oko 800 ljudi za minut, što bi ukupno bilo oko 60.000 učesnika. Danas, posle provere preciznosti tog metoda poređenjem sa video snimcima, mislim da sam tada verovatno malo častio demonstrante i da ih je po svoj prilici pre bilo negde oko 50.000, ali ni to nije ništa manje impresivna brojka. To je pet divizija na ulici.

Od statičnih skupova, najveći kome sam prisustvovao bio je doček Srpske Nove godine, takođe u okviru istih građanskih protesta 1996/97, kada se na Trgu Republike i okolnim ulicama okupilo najmanje isto toliko kao i za koaksijalni kabl, dakle nekih 50-60.000 ljudi.

Reklame

Postoje još neki skupovi koji su bili i veći od ovih, ali kojima nisam prisustvovao i o kojima mogu da dajem procenu samo na osnovu snimaka, svedočenja učesnika i poređenja sa drugim tehnički sličnim događajima. To su 5. oktobar 2000. i Miloševićev miting na Ušću u novembru 1988. No koliko god bili zaista epski, na temelju dosadašnjeg iskustva verujem da je svaki od ta dva događaja mogao da okupi najviše do nekih 100 ili 120 hiljada ljudi, a nikako pola miliona ili milion, kao što je ostalo u narodnoj pesmi.

Osim ova četiri događaja, tvrdim da u istoriji Beograda nije bilo drugih političkih okupljanja koja su mogla da premaše pedeset hiljada ljudi na ulici, računajući i 27. mart 1941.

Kako ste se odlučili za ovaj "hobi"?
Iz lične potrebe za tačnim podacima. Politički protesti u ovoj zemlji su stvar koja me se veoma tiče, jer mogu da bitno utiču na društveno-ekonomske okolnosti u mom životu, pa zato želim da imam što tačniju sliku o stvarnoj snazi aktera. Budući da nema nikoga ko bi mogao da mi pruži realne informacije o masovnosti protestnih skupova, prinuđen sam da podatke prikupljam sam, kad god sam u mogućnosti. U međuvremenu mi je sve to postalo i užasno zanimljivo.

Koju metodu koristite?
Što kaže moj kolega Vlada, brojanje učesnika protestne šetnje zaista nije nikakav rocket science. Potrebno je samo da se izabere neko dobro mesto pored kojeg prolazi kolona, pa da se štopuje koliko dugo kolona prolazi pored tog mesta i da se usput izvrši procena koliko tu ljudi prolazi za minut. I onda se te dve stvari pomnože. Trajanje kolone u minutama nije nimalo sporno kao podatak, ali kod procene broja ljudi na minut može doći do izvesnih nepreciznosti. Masa ljudi se kreće suviše brzo za pojedinačno prebrojavanje golim okom, pa zato treba u vidnom polju provizorno odvajati ljude u grupice od približno 10, ili 20 ako je gušća kolona, i onda videti koliko tih grupica prođe u jedinici vremena. To odokativno grupisanje po 10 ili 20 ljudi i jeste najveći izvor nepreciznosti ovog metoda, ali je i dalje to najpreciznije što nam stoji na raspolaganju na licu mesta. Jedino preciznije je naknadno brojanje sa video snimka.

Reklame
1551439394050-protest

Fotografija: Andreja Marković

Moram da napomenem i to da nije svejedno u kom trenutku i na kom mestu brojite učesnike. Na ovim protestima uvek bude mnogo manje ljudi tokom statičnog dela, dok traju govori, nego što ih bude u šetnji, zato što ljudi pristižu sve vreme i sada već skoro polovina potpuno preskače govorancije. Taj trend pomeranja fokusa na sam čin šetnje primetan je još od protesta Inicijative Ne davimo Beograd, gde je isto ljudima poenta bila mnogo pre u pokretu nego u govorima.

I koliki je prostor za greške prilikom brojanja?
Kod brojanja sa video snimka greška je teoretski 0%, dok kod procene golim okom može da bude značajna. Ipak, i golo oko je dovoljno precizan instrument da uvežban posmatrač ne greši više od nekih 20%. Dakle, ko uzme da na malopre opisani način golim okom broji kolonu od 10k učesnika, može se eventualno desiti da kaže da ih je tu bilo 8k ili 12k, ali sigurno neće reći da ih je bilo 5k ili 15k.

Meni je neverovatno koliko malo ljudi je zaista nekad u životu brojalo koliko je ljudi na nekoj protestnoj šetnji - mislim, baš brojalo, a ne samo bacilo zadivljen pogled niz ulicu i reklo "uuu, ovde mora da ima pedeset hiljada!". Ja znam za samo još trojicu osim mene, i svi dobijamo neki sličan red veličina, bez obzira da li koristimo golo oko ili video kameru. Rezultati nam se ne razlikuju za više od pomenutih 20%. Ko zaista uzme da broji, dobiće vrlo slične podatke, a ko se uzda samo u vizuelni utisak, garantovano će poverovati da ima nekoliko puta više ljudi. U realnosti, na beogradskim protestnim šetnjama "1 od 5 miliona" Svetogorskom ulicom prosečno prođe između 400 i 500 ljudi za minut, u šta može da se uveri svako ko stane sa mnom da broji. Pa vi sad izračunajte koliko minuta bi onda trebalo za tu mitsku kolonu od pedeset hiljada.

Reklame

Kako komentarišete nesrazmerne podatke organizatora i vlasti kada je reč o protestima? Ministar policije je govorio o 1.700 ljudi na prvom protestu, a opozicija o desetinama hiljada.
Gađanje brojkama je očigledno jedan od oblika psihološkog rata, u kome svaka strana ima jasnu potrebu da menja podatke u svoju korist. Kod vlasti je jedini razlog davanja pogrešnih veličina potreba za nameštanjem u svoju korist. Međutim, kod opozicije postoje i još neki nenamerni faktori. Jedan od njih je vizuelni i psihološki utisak grandioznosti koji se stiče prisustvom masovnom skupu, a koji je to izraženiji što je okupljena masa zaista veća. To nema veze sa debljinom jakni, već sa činjenicom da, kad posmatrate neke demonstracije iznutra, gledate ih iz prosečne visine ljudske glave, što ne omogućava da steknete pouzdanu sliku o koncentraciji ljudi bilo gde dalje od vašeg neposrednog okruženja. Zato vam uvek sve izgleda gušće i masovnije nego što jeste.

Postoji još jedan bitan faktor koji pospešuje preterivanje u plus, a to je oslanjanje na pogrešne informacije o veličini protesta iz prošlosti. Još od Slobinih navodno milionskih mitinga na Ušću i Gazimestanu, ovde se uobičajilo napumpavanje stvarnog broja prisutnih. Mnogi raniji protesti i mitinzi veoma su precenjeni u pogledu broja učesnika, a brojke koje su se o njima uvrežile u kolektivnom sećanju uzimaju se kao pogrešni parametri prilikom poređenja sa sadašnjim dešavanjima.

Reklame

S obzirom na višegodišnje iskustvo šta je po vama "malo" ili "puno" ljudi na nekom protestu i da li je to merilo uspeha političke akcije, odnosno demonstracija?

Zbog te pomenute diktature velikih brojeva, kod nas ljudi ne smatraju da je ozbiljno bilo šta ispod pedeset hiljada, ne znajući da je pritom to što oni doživljavaju kao 50k zapravo realno mnogo manje - "svega" 10 ili 15k. Ja zaista iskreno respektujem svakog ko uspe da mobiliše dve hiljade ljudi da za neki cilj izađu iz kuće. Dve hiljade ljudi na ulici je vrlo ozbiljno interesovanje za neku temu i snažan fizički pritisak pred nečijim vratima. To je kolona koja se pored vas kotrlja celih 4-5 minuta. Radi poređenja, sve one nerede u Parizu tokom poslednjih meseci izaziva aktivna masa od svega pet-šest hiljada učesnika.

Što se tiče merila za uspeh protesta, to je vrlo prosto: da li su ostvareni zahtevi zbog kojih su pokrenuti, te da li su možda na neki drugi način doprineli slabljenju protivnika čak i ako zahtevi nisu ispunjeni? Ako nema ni jednog ni drugog, džaba se krečilo. A naravno, situacija u kojoj se ne zna šta su tačno zahtevi prilično je diskutabilna za procenjivanje uspeha.

Diskutabilno je i proceniti uspeh događaja kao što je miting SNS za Putina, kada je Vučić na beogradskim ulicama uspešno nadmašio protivnike u igri brojevima, ukoliko mu je to bio cilj. Ali sa druge strane, isti taj događaj pokazao je da, uza svu medijsku kampanju, državno-partijsku logistiku u celoj zemlji, sto hiljada članova samo u Beogradu i snažnu pomoć Putinove harizme, vlast ima vrlo ozbiljan problem da obezbedi mitskih 50.000 ljudi na mestu polaska kolone. A i od tog što su prikupili, petina im pobegne sa Slavije, a petina ostane na Slaviji da gleda veliki TV. Na centralno mesto događaja, plato ispred Hrama Svetog Save, Vučić ni uz Putinovu pomoć nije uspeo da dovuče više od 30.000 ljudi iz cele Srbije. Protivnička strana i bez Putina svake nedelje širom Srbije ukupno mobiliše osetno više ljudi od toga, pa stoga nisam siguran da li se doček Putina zaista može smatrati uspešnim odgovorom SNS na aktuelne proteste, bez obzira na impresivan broj okupljenih na jednom mestu. Protesti "1 od 5 miliona" svakako su iznenađujuće masovan pokret, ne doduše onoliko koliko učesnici vole da veruju, ali dovoljno da izazovu ozbiljnu pometnju u redovima vlasti, koja dobro zna koliko je stvarno ljudi na ulici i koliko je vraški teško okupiti taj broj.

Da li je na kraju broj ljudi uopšte bitan?
Broj svakako jeste bitan, jer dok ne demonstriraš koliko zaista ljudi možeš da dovedeš za svoju stvar, milom ili silom, tvoja veličina je samo fiktivna i neproverljiva. Međutim, da li ćeš sa dovedenim ljudima uspeti u onome što ti je cilj, to ne zavisi samo od broja pešaka koje si mobilisao. Kao i u pravom ratu, dosta toga zavisi od morala ljudstva i strategije komande, a naravno i od postavljenih ciljeva. Vuk Drašković je tokom devedesetih sa lakoćom uspevao da izvede na ulice po 30-40.000 ljudi, pa nikad ništa nije postigao. S druge strane, 7-8.000 studenata i građana koji su u martu 1991. danonoćno blokirali Terazije dobili su sve što su tražili, zajedno sa ostavkom ministra policije i urednika državne televizije. Tako da nije sve u nogama, ima dosta i u glavi.