FYI.

This story is over 5 years old.

Seks

Evo kako zaista izgledaju londonske orgije sa pišanjem

Nedelja popodne u mračnom podrumskom baru u londonskom Kings Krosu.
Evo kako zaista izgledaju londonske orgije sa pišanjem

Nedelja je popodne u mračnom podrumskom baru u londonskom Kings Krosu. Uz zvuke pesme Šenona „Povremeni ljubavnici", čovek u kožnom bondidžu kleči u velikom gumenom bazenu, širom razjapljenih usta, dok se neprekidni niz tipova smenjuje i piša mu u njih. Dok mnogi drugi ljudi uživaju napolju, na suncu, posetioci „Toka zadovoljstva (TZ) – londonskog vodećeg kluba ljubitelja „vodenih sportova" – su se zabili u podrum i prave žurku sa pišanjem.

Reklame

„Nema ko nije bio kod nas tokom godina. TV zvezde, pevači, ministri. Hoćeš kesu za svoju odeću, druže?"

Majkl radi u klubu – koji, prema svom sajtu, prihvata sve novitete iskusnih „svinja pišanja" – od njegovog osnivanja 1999. Tokom tog vremena, zezanje se sa Voksala i iz istočnog Londona preselilo u svoj trenutni dom iza renovirane stanice Kings Kros. Pretpostavljam da se tokom godinama nagledao ludosti?

„Ima ljudi koji mi plaćaju da im posle pomognem da se očiste."

Ozbiljno?

„Naravno. Vole da se valjaju po baricama, stavljaju iskorišćene kondome u dupeta, i slično".

evo-kako-zaista-izgledaju-londonske-orgije-sa-pianjem-body-image-1431529622

Ulaz, fotografija: John Lucas

Baš želim da čujem šta okida posvećene obožavatelje zlatnog tuša. Kada u Guglu ukucate „vodeni sportovi" ili „fetiš pišanja", naići ćete na beskonačni niz NSFW slika i videa, ali mnogo manje trezvenih analiza zašto je urolaganija popularna. Ali sa slavnim eksponentima te aktivnosti, koji se kreću od Markiza de Sada, do komičara Patrisa O'Nila i Rikija Martina, šoranje iz zabave sigurno ima nekakvih prednosti. I zaista, britanski seksolog iz devetnaestog veka, Havelok Elis, je bio impotentan sve do svoje šezdesete godine, dok nije otkrio draži zlatnog tuša.

Ulazim u klub gurajući teška vrata. Klub je mala soba u obliku slova „L", podeljena zastorom. Većina tipova su goli ili imaju nakurnjake, ali svi imaju neku vrstu obuće, od japanki do gumenih čizama, od kojih su ove druge verovatno praktičnije. Drugi su odeveni u skladu sa fetištima. Osim jednog čoveka u gumenom jednodelnom kostimu sa isečenim međunožjem, koju šeta unaokolo sa hemijski izazvanom erekcijom, ljudi uglavnom nose kamuflažni dezen, vojne uniforme i one neravnomerno izbeljene farmerke koje su obožavali naci skinhedi osamdesetih godina. Nekim čudom, mnogi takođe nose opremu građevinskih radnika – prsluke i farmerke sa flekama od cigala, i radničke čizme.Šta više, ovo mesto ponekad više liči na radničku menzu, nego na ljigavu palatu manijaka koji pišaju – iako neku u kojoj smrad ustajale mokraće biva sve jači, dok sviraju klasični disko hitovi osamdesetih.

Reklame

Pitam Daga, krupnog čoveka umornog pogleda i dikensijanske brade, u somotskim pantalonama, koji se tetura kao pijani nastavnik likovnog, da li uživa na žurci.

„Jedan momak mi je malo ranije pišao u dupe", kaže on.

I da li mu je ovde lepo?

„U redu je. Ja u stvari volim mnogo žešće stvari."

Kakve, na primer?

Dag me fiksira mračnim pogledom kojim mi govori da ne želim to da znam, pre nego što se zaputi ka bazenu.

Pokušavajući da nađem nekoga ko bi bio spremniji da sa mnom podeli radosti pišaćke, pored bara sam zapodenuo razgovor s Fredom. Fred je iz Belfasta, ima 71 godinu, i živi u Londonu preko 15 godina. Neobavezno odeven u kariranu košulju i baštenske pantalone, izgleda kao neko kome bi bilo prijatnije na izložbi pasa. Pitam ga zašto dolazi ovde.

„Volim da mi pišaju u usta", kaže on.

Zašto? Zbog dobrog ukusa? Zato što ga to uzbuđuje?

„Pomalo liči na svršavanje. Kao da gube kontrolu".

Ovo ima nekog smisla. Pretpostavljam da postoji intimnost u tome da nešto što je inače tako privatan čin deliš s nekim drugim. Mada, i dalje ne razumem zašto moraš da gutaš.

Pitao sam Freda šta još voli. Okrenuo se i pogledao me. Njegova usijana, ćelava glava i pogled sedamdesetogodišnjaka su me iznenada podsetili koliko je zapravo star. Pretpostavljam da je ovih dana samo voajer. Pitam se da li je zaista srećan što je ovde. Na kraju krajeva, mogao bi da bude nečiji pradeda.

„Volim stvarno dobro, žestoko jebanje", kaže on.

Reklame

Izvinivši mu se, zaputio sam se u toalet. Tečnosti ima posvuda, mada se ovde verovatno ne bi uzbudili kada bih se požalio na prelivanje. Ironijom sudbine, ispostavilo se da je veoma teško konvencionalno pišati u klubu pišanja. U klonji sam zatekao dvojnika Robina Kuka, pijanog pogleda i riđe brade. Nosio je motociklističku jaknu i prsten na kurcu, i šacovao novopridošle, željan njihovih mlazeva. Nisam siguran kakve su norme ponašanja u takvim situacijama, ali olakšati se pored njega, a ne zadovoljiti njegovu jasnu želju da glumi WC šolju mi izgleda nepristojno. Ponovo sam izašao, pitajući se da li je trebalo da poslušam Daga ranije i da mu se ispišam u kriglu.

Neko vreme sam stajao u uglu, i posmatrao akciju.Piša se na grupe golih ljudi u dve mračne sobe ovog prostora, kao i u bazenčiću, koji do kraja večeri ume da poprimi smeđkastu boju. Koliko god da to grozno zvuči, urin je izgleda nije nimalo zarazan, dok neki čak tvrde da ima i lekovita svojstva. Prema onome što se ovde dešava, izgleda da su „vodeni sportovi" uopšteni termin koji pokriva sve, od toga da vam se dopada osećaj ili miris mokraće, do toga da želite da pišate na druge kao čin dominacije, ili da pišaju na vas da biste se osećali poniženo. Momci se često smenjuju u ulogama dominantih i potlačenih, u zavisnosti od raspoloženja. Pitao sam Adama Birna, promotera „Toka zadovoljstva", da li sam na pravom tragu.

„Kod svakoga je drugačije. Ima nekih koji samo pišaju, a ima i onih koji samo žele da se piša na njih. Ali većina njih su svestrani. Mnogi od njih vole da su mokri. Neki vole da su mokri kada su goli, a neki kada su potpuno obučeni. Ovde nam dolaze i likovi iz Sitija. Očas posla bivaju okruženi momcima i bivaju natopoljeni u svojim poslovnim odelima. Mislim da većinu njih najviše uzbuđuje dominacija i potčinjavanje. Kada sam već to rekao, treba da naglasim da su stalne mušterija naučile da budu svestrane. Ne može uvek da se ide u jednom smeru – i potčinjeni nekad moraju da pišaju!"

Reklame
evo-kako-zaista-izgledaju-londonske-orgije-sa-pianjem-body-image-1431529694

Pitao sam se kako je Adam uopšte počeo da radi u londonskom najstarijem klubu za pišanje.

„Više godina su me zanimali vodeni sportovi, ali fetišistička scena je u to vreme uglavnom bila zasnovana na kodeksu odevanja – guma, koža, i tako dalje. To mene nije ložilo. A i odeća je bila papreno skupa. I tako sam se obratio vlasnicima, i bio sam veoma iznenađen kada su usvojili moju ideju za klub. Isprva smo organizovali događaje samo jednom mesečno, ali stvar je zaživela gotovo odmah. Očekivao sam da će se na prvom događaju pojaviti tridesetak ljudi. Tri sata po otvaranju bilo ih je preko stotinu. Sada smo otvoreni dvaput nedeljno".

Londonsko tržište entuzijasta za šoranje je svakako bilo veće nego što je on očekivao. Večeras sam video i ljude u dvadesetim godinama, i one u osamdesetim. Kako izgleda tipična mušterija „Toka zadovoljstva"?

„U ranim danima, naši gosti su uglavnom imali od 35 godina naviše, ali sada imamo finu mešavinu uzrasta. Potiču iz svih slojeva. Ne pitam ljude čime se bave, ali to vremenom saznaš. Fizički radnici, rukovodioci, poznate ličnosti, čak i par političara. Nikada ne bih pomenuo ima nijedne poznate ličnosti. Šta više, ja ih i ne prepoznam, obično mi kasnije neka druga mušterija kaže da su bili tu. Stvar je u tome da, kada uđeš ovde, više nije važno ko si, dokle god se ponašaš normalno, i pokušavaš da se lepo provedeš".


Pogledaj i:


Prema Adamovom Tviter nalogu, na žurci sa pišanjem u Barseloni služe supu od kupusa, da bi posetioci imali „goriva". Pitam se šta se pije na Kings Krosu?

Reklame

„Popularno je svetlo pivo, kao i biter. Takođe nudimo i vodu onima koji je žele. Recikliranje je najbitnije".

Dok sam šetao oko bazena, gde se grupa tipova olakšavala na euforičnog grmalja u radničkom kombinezonu, obratio mi se Džejmi, napeti dvadesetpetogodišnjak upalih očiju, odeven u dres „Vest Hema" (nekim čudom, on je bio drugi navijač „Vest Hema" kojeg sam sreo te večeri).

„Jesi li ikada bio u Klubu odraslih beba?", pitao me je.

Da stvar bude smešnija, jesam.

„Imam pelene u kolima", rekao mi je.

Super.

„Mogu da obučem sestrine bele gaćice, ako hoćeš".

To neće biti neophodno.

„Da li više voliš kada su usrane, ili ne?"

„Život je veoma kratak. Možda je vreme da se malo brčkaš."

Upravo u tom trenutku, zasvirala je haus verzija Lenonove pesme „Imedžin". Sada je definitivno vreme da se krene.

Kada sam krenuo ka vratima, zaustavio me je Stiv, razbarušeni građevinski preduzimač u iznošenom Ralf Loren odelu. Pitao me je da li sam ikada bio u bazenu. Rekao sam mu da nisam. Pogledao me je i klimnuo glavom.

„Život je veoma kratak. Možda je vreme da se malo brčkaš".

U njegovim rečima ima čudne zajedljivosti koja mi ne prija u ovom kontekstu. Otišao sam do garderobe. Dok sam uzimao jaknu, pitao sam Majkla da mi ispriča šta je najčudnije što je video otkako radi ovde.

„Jednom sam gledao kako nekom tipu na šanku nabijaju dve pesnice u dupe".

Stvarno?

„Da, baš ispred točilica. Naravno, morao sam da ga zamolim da prestane".

To me ne čudi.

„Zabrana pušenja samo što je stupila na snagu, znaš. Morao sam da mu kažem da ugasi cigaretu".

Još je bio dan kada sam izašao na ulicu sa drvoredom. Svež vazduh mi je prijao. Uprkos mom novom uvidu u scenu pišanja, nisu me pridobili za svoju stvar. Ipak, u gradu u kome su nastrani i nestašni sve više marginalizovani, i proterivani od strane krupnog kapitala i korporacija, nekako je dirljivo to što postoji „Tok zadovoljstva", sa svojom odanom grupom obožavatelja žurki sa pišanjem.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu