​Šta sam saznao o preživljavanju kao slobodni novinar u Iraku

FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

​Šta sam saznao o preživljavanju kao slobodni novinar u Iraku

Malo je zanimanja na svetu u koje ljudi imaju manje poverenja nego u slobodnog novinara.

Autor (levo), pukovnik Pešmergi, Masao i Soran. Sve fotografije: autor.

Šestog marta 2016. godine našao sam se na iznenađujuće jeftinom letu za Erbil, glavni grad autonomne kurdske regije u severnom Iraku. Plan mi je bio da provedem nedelju dana sa japanskim foto-reporterom po imenu Masao, koji je kao slobodnjak izveštavao o sukobima poslednjih četrdesetak godina. Ja sam slobodni novinar u Australiji, što je očigledno bezbednije i neuporedivo ugodnije nego izveštavanje iz Iraka. Tu sam oblast nakratko posetio pre više godina, ali sam se sada vratio sa Masaom kao mentorom koji me je učio kako se radi u ratnoj zoni.

Reklame

Nisam baš očekivao da se nađem "u govnima", ali Severni Irak je i dalje vrlo problematično mesto. Kurdska regionalna vlada se bori protiv ISIS-a od 2014. godine; ne samo da zaustavlja njihov prodor preko severnog Iraka, već i odlazi u ofanzive da bi povratila izgubljene teritorije.

Dobar "fikser" predstavlja razliku između života i smrti

Kad radi u stranoj zemlji, "fikser" je novinarev najvažniji resurs. Oni ne samo da poznaju kraj i jezik, već i ugovaraju sastanke, organizuju smeštaj i prevoz, i — kao što samo njihovo ime kaže — popravljaju stvari kad se nađete "u govnima".

Masaov "fikser" bio je iranski Kurd po imenu Soran. Izgledao je kao mešavina Lenjina i Hagrida, a satima se rado svađao sa zvaničnicima u naše ime kako bi sredio da možemo da radimo svoj posao i idemo kuda želimo. Kad sam poželeo da provedem nekoliko dana sam u Sindžaru, čak mi je našao i prevodioca.

Soran (desno) u kancelariji izbegličkog kampa Domiz u Duhoku.

Bardžis (levo) i jazidski borac razgovaraju ispred uništenog tenka ISIS-a u Sindžaru.

U Sindžaru sam upoznao Bardžisa, koji nam je pokazao kako izgleda loš "fikser". Predstavio je svoje poznavanje jezika boljim nego što je bilo, konstantno parafrazirao odgovore tokom intervjua i bio đavolski temperamentan — durio se čak i na najjednostavnije uputstvo. Ali sa 100 dolara dnevno, bio je vraški jeftin. Bio je još i jedini dostupan, a bez njega bih bio totalno sjeban. I bio je Jazid, što je — kao što su mi napomenuli i Masao i Soran — značilo da nas neće prvom prilikom prodati ISIS-u.

Oficir Pešmergi nas pita kuda idemo. Ova fotografija dobro dočarava veći deo našeg putovanja.

Trebaće vam lažna novinarska iskaznica

Reklame

Malo je zanimanja na svetu u koje ljudi imaju manje poverenja nego u slobodnog novinara. Ne samo da dolazite sa balastom stereotipa nekoga ko narušava tuđu privatnost, izvrće izjave i ponaša se kao da je tuđa patnja dobra prilika za zaradu, već ste i potpuno nebitni. Masao i Soran su to dobro znali. Soran je sa sobom nosio nekoliko novinarskih iskaznica, od kojih su neke u jednom trenutku bile važeće, dok je druge sam napravio. U Erbilu smo napravili jednu lažnu za mene, uz pomoć jeftine slike za pasoš i malo kolažiranja. Ta iskaznica je činila čuda. Otvarala su nam se sva vrata, dobijali smo dozvole, prolazili kontrolne punktove.

U Sindžaru sam se u jednom trenutku zatekao na kontrolnom punktu, a oficir Pešmergi me je ispitivao kako sam se našao u toj oblasti bez zvanične dozvole. Čak i da sam rekao da sam slobodni novinar i pokazao mu svoj pasoš, velike su šanse da mi ne bi poverovao i da bih se na kraju našao u ćeliji sa Mohamedom Džamalom Kvejsom . Ali svega nekoliko trenutaka nakon što sam mahnuo svojom (veoma lažnom) novinarskom iskaznicom, bio sam slobodan čovek.

Vojnik Pešmergi na liniji fronta.

Nosite cigarete, ali pravu vrstu

"Mnogi vojnici puše", rekao mi je jednom neobavezno Masao. I bez izuzetka, svaki put kad bismo seli sa nekim na više od dva minuta, vojnici bi vadili cigarete i palili ih. Bardžis mi je objasnio kako smatra da se ljudima koji ne puše ne može verovati. Iako je lično prestao da puši, Masao bi ponekad tokom intervjua žicao cigaretu od oficira samo da bi se zbližio sa njim.

Reklame

Svojevremeno sam 2013. godine putovao u Siriju i ustanovio da sam uz pomoć nekoliko kutija crvenog malboroa naišao na mnogo dobre volje, tako da sam ovaj put kupio štek u djuti fri šopu. Samo što niko nije želeo moje američko đubre. Svi su pušili arden lajts, koje nikad nisam video nigde drugde sem u Iraku. Kad god bih nekog ponudio malborom, složio bi grimasu i odmahnuo rukom, a onda me ponudio svojim ardenom. U onih nekoliko prilika kad sam insistirao da uzmu cigaretu od mene, uputili bi mi pogled koji bi grubo mogao da se prevede kao: "Ne teraj me da zažalim što sam ljubazan prema tebi, Australijanče."

Jazid i dete u hramu. Jazidi su meta napada ISIS-a od 2014. godine.

Naviknite se na blaziran stav prema smrti

Naravno, kad ste u ratu tokom perioda od 15 godina, to će uticati na stav vaše zemlje prema smrti. Nisam, međutim, bio pripremljen na to koliko će na mene uticati svačiji neobavezni odnos prema ljudskim žrtvama.

U bazi specijalnih snaga Pešmergi u Sindžaru, američki dobrovoljac po imenu Dejvid sa zadovoljstvom mi je pokazao na svom telefonu slike mrtvih boraca ISIS-a "naslaganih kao drva za potpalu". Nisam smeo da se pretvaram da sam baš toliko impresioniran, jer je Dejvid brzo ponudio da odvede Masaa, Sorana i mene do masovnih grobnica nadomak grada.

Masovna grobnica Jazida koje je pobio ISIS.

Dejvid, američki dobrovoljac Pešmergi, pokazuje rupu od metka u bedrenoj kosti.

Bilo ih je tri — gomile zemlje prekrivene travom, korovom, odećom, čaurama od metaka i kostima. U njima je bilo zakopano oko tri do četiri stotine ljudi. "Ovo je rupa od metka u lobanji", govorio je Dejvid kao da je turistički vodič. "Evo jednog u kuku. Ovo je devojačka pletenica. Ova bedrena kost verovatno pripada detetu od tri ili četiri godine." Dok su Pešmerge prebirale po telima i njihovim stvarima, nas trojica smo ih slikali. Znao sam da je trebalo da se osećam uznemirenije nego što jesam. Ali bilo je to kao da nam neko pokazuje svoju baštu sa povrćem.

Reklame

Prvo snimaj, posle pitaj

Nikad nisam imao problem da slikam druge ljude sve dok nisam posetio izbeglički kamp u Duhoku. Brzo je postalo očigledno da se ti ljudi trude da izbegnu moj aparat i počelo je da mi bude neprijatno. Ko sam ja da im nabijam svoj aparat u lice i tražim od njih da ispričaju ljudima u Australiji koliko su im sjebani životi? Soran je primetio da se mučim i, kao iskusni dokumentarista, dao mi par saveta. "Ponekad je prosto bolje samo početi snimati i posle tražiti dozvolu", rekao je on. "Ako počneš da snimaš, veća je verovatnoća da će se ljudi raspričati."

Izbeglica u kampu u Duhoku.

Nekoliko dana kasnije, sva trojica smo se obreli u hramu Jazida mašući aparatima okolo dok su se ljudi tamo molili za oslobođenje svojih žena iz ruku ISIS-a. I dalje se nisam osećao dobro dok sam dokumentovao njihovu ličnu patnju. Ali sledeći Masaov primer, ponašajući se kao da me nema, nisam se osećao toliko na smetnji kao pre.

Masao je tokom svih sati koje smo proveli zajedno neprestano govorio kako misli da ne može da me nauči bilo čemu korisnom. Ali tokom te nedelje naučio sam tonu stvari. Većina toga ne bi na kraju završila u jednom ovakvom članku, ali radi se o stvarima neophodnim da napišete članak i usput ne poginete. Prljavo je, skupo i ponekad opasno raditi kao slobodnjak u ratnoj zoni, a ionako gotovo nikog neće biti briga šta ste tamo radili i videli. Ali čitave nedelje nijednom nisam pomislio: "Zašto sam, kog đavola, postao slobodni novinar?" U Severnom Iraku sam pronašao neiscrpni izvor strasti koji me je i odveo na taj put. Jedva čekam da to ponovim.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu