Tekst: Petra Živić i Stefan VeselinovićU Srebrenici svi pričaju da je lud. I da ima para, jer vozi ogromnog crvenog hamera. Odmahuju glavom kad ga pomenemo, nisu ga skoro videli i kažu da je najbolje da ga tražimo u kafanama u Bratuncu.Da nije bilo još jednog Holanđanina kog smo slučajno sreli u Srebrenici, verovatno bismo stvarno morali u obilazak kafana u potrazi za Robom. Što nam, verovatno, ne bi ni teško palo. Ovako, dobili smo njegov telefon i na konfuznom engleskom dogovorili da svratimo kod njega.Svratite dobija novu dimenziju ako ste Rob Zumer, bivši holandski vojnik koji već nekoliko godina živi u Srebrenici. Jer on ne živi baš u Srebrenici. Živi na pola puta između Potočara i Srebrenice, pa onda desno.Posle tog desno se ide još malo više od kilometra asfaltiranog puta i još toliko neasfaltiranog, kojim se penjete. Na 1,100 metara nadmorske visine, iznad Srebrenice i Potačara, nekadašnji vojnik UNPROFOR-a sagradio je svojim rukama kuću i malo carstvo. Po ogromnom dvorištu razbacan je građevinski materijal, od peska do blokova. Svakog dana nadograđuje svoje imanje. To je i bukvalno poslednja kuća u brdu u kojoj živi sa dve mačke i psom, ako ne računamo koze kojima je sagradio mali obor u delu dvorišta.- Za vreme rata su me svi znali kao onog vojnika sa velikom puškom. Patrolirao sam gradom - priča nam dok se upoznajemo.Sipao nam je rakiju. Odlična je. Klizi. Pita nas šta mislimo, koliko ima gradi.- 40?- Manje. Pravim je za prijatelje iz Holandije. Oni ne vole kad gori grlo, ali mora da greje stomak.Rob je u Srebrenicu došao prvi put u januaru 1995. godine i otišao u julu, zajedno sa ostalim vojnicima UN –a, preko Zagreba, u kome su pijani slavili činjenicu da su izašli živi iz Bosne.Ponovo je došao 2009. godine na Marš mira i odlučio da se u Srebrenicu vrati na duže. Svi ga pitaju zašto. U intervjuima koje je do sada dao, uglavnom nakon Marša mira 2009, piše da je odlučio da u Bosnu dođe sa porodicom. Nama je ispričao drugu priču.- U decembru 1995. sam bio kod roditelja, koji žive u Francuskoj u brdima, kao i ja sada. Tada mi se desio prvi klik u glavi. Flešbekovi iz Srebenice. Postao sam agresivan. Kad bi mi neko u klubu, recimo, samo prišao ili mi je izgledao čudno, ili bih samo pomislio da mi izgleda čudno, prišao bih i udario ga. Bio sam jako agresivan. Svakog dana sam se tukao. A to nisam ja. Ja mrzim tuču.Zbog posttraumatskog stresnog poremećaja odlučio je da napusti naporan privatni biznis koji je imao u Holandiji. Kad se razveo, odlučio je i da se preseli.- Ja ne volim probleme. Sve sam ostavio ženi. Uzeo sam hamfija i došao ovde - kaže rukom pokazuje na parkiranog crvenog hamera.U dvorištu je i semafor.- Doneo sam ga iz Holandije, u ogromnoj prikolici u kojoj su bile ostale stvari kad sam se selio. Jednom sam ga sa komšijama uključio i igrali smo se ovde - smeje se.Izgleda kao da ni jednog trenutka ne žali što se vratio da živi u brdu iznad nekadašnje baze. Ovde je zbog tri stvari - planine, šume i polako.- Polako je način života koji mi se najviše sviđa, a koji nisam video nigde osim na ovim prostorima. To je ono kada nešto treba da se završi pa neko pita "kako ćemo, šta ćemo?", a dobije odgovor : "Polako…" . To meni treba, no stress life - zaključuje.Živi u maloj zajednici sa komšijama. Pomaže, kolje, cepa drva, seče šumu, uzgaja koze, muze. Ponekad po svom imanju maše palicama za golf i udara loptice gore-dole.Kada ne radi oko kuće, on je u Bratuncu, mestu udaljenom nekoliko kilometara, naseljenog pretežno srpskim življem. Obično ide u restorana kod jednog od svojih najboljih prijatelja.- Ne razumemo ni reč jedan drugoga. Ali uvek nađemo načina da se skapiramo, makar pantomimom - rukama i nogama.Sipa nam još po jednu i pali sarajevsku Drinu. Kad je došao u Srebrenicu, plan je bio da pokrene biznis i zaposli ljude, ali nije uspeo.- Recimo da sam upoznao neke loše ljude.U selu smo od istih onih koji govore da je lud čuli da su ga "neki ljudi" prevarili kada je došao, dva puta su mu naplatili istu zemlju i šumu koju je kupio. On nam samo kaže da je teško nalazio ljude koji su spremni da za pošten rad budu pošteno i plaćeni. Pet godina kasnije, živi od zemlje koju obrađuje, i penzije koja je jako mala. Kaže, 100 evra.Na Robovoj terasi sedimo zajedno sa Muamerom, koji je 1995. godine imao deset godina. Upoznali smo ga dan ranije u gradu. Kad je čuo da idemo do "onog" Holanđanina, pitao je da krene sa nama.- Eto, gledaj ovo sad, sedimo vi iz Srbije, ja i Holanđanin. Ludilo - kaže.- Pa, to jeste napredak - kaže Rob.- Ja mislim da te se sećam iz baze 1995 - kaže mu Muamer iznenada.- Moguće, kažem ti, imao sam najveću pušku.Na trenutak smo zaćutali. Pogled sa terase na kojoj sedimo zajedno sa mačkama i psom postaje lepši kako sunce zalazi.- Crveno je nebo, svake večeri. Ne znam zašto večeras nije. Mogu to da budu lepe slike - kaže nam Rob.Pričamo o prednostima i manama života u prirodi. Životu u malom mestu. Kako je u Beogradu, kako u Tuzli i Sarajevu, Bajinoj Bašti i Ljuboviji koje su "tamo iza onog brda".- Ja sam ustvari ti, Robe - kaže Muamer.- Od kada sam se vratio u Srebrenicu, pre nekoliko godina, sanjam o tome da svoje imanje kraj Drine sredim ovako kao ti i da tu živim. Probao sam i život u velikom gradu, ali nije to za mene. Ubeđen sam da će uskoro svi pobeći iz velikih gradova. Samo još ženu da ti nađemo da se ganjate po ovim sobama.- To je jedina stvar koja mi nedostaje - iskreno odgovara Rob. - U početku mi je možda i prijala samoća, ali sada je sve nepodnošljivije.Sipa nam još po jednu. Flaša je sada prazna. Tek kad smo mu popili skoro svu rakiju, više nije bilo neprijatno pričati o ratu.- Rat zna loše ljude sa obe strane, to pokašavam svima da objasnim. Video sam mnogo toga. Mogu da vam kažem samo ono u šta sam siguran, ne ono što sam načuo - priča Rob.Pitamo ga šta se dešavalo pre masakra. Šta su radili Bošnjaci, šta Srbi, da li je bilo provokacija.- Bio sam u patroli na istočnoj strani Srebrenice, na ničijoj zemlji. U jednom trenutku je došla vatra sa srpske strane. Mi smo opalili, iako nam nije bilo dozvoljeno. Pucali su dirketno u nas, tada imamo pravo da se branimo. Moraš da im daš znak da si tu i da ne mogu da se igraju sa tobom, iako ne smeš da pucaš. Posle incidenta smo se vratili u selo i neko od Bošnjaka je došao i rekao mi: "Srbi su sada pucali u vas gore". Tada smo shvatili da je to, u stvari, bila njihova provokacija. Bilo je užasnih prljavih stvari koje niko nije razumeo. Jednom su čak bacili ručnu bombu na mene u bazi, kada sam obrusio nešto grupi ljudi koja je sve vreme nešto dobacivala dok sam trčao. Jednostavno, niko nas nije baš mnogo voleo - kaže.Rob o svemu tome govori lako, vidi se da je za dvadeset godina uspeo da, ovako ili onako, obradi sva sećanja.Muamer ne voli kada se priča o tome vremenu, posebno u društvu.- Sećam se, jednom je za vreme rata neko organizovao projekciju filma pomoću agregata. A kada su ih pitali odakle im gorivo rekli su, pa ukrali smo od UNPROFOR-a - kaže Muamer kroz smeh. Nervozno ustaje i šeta okolo.I Rob se na to osmehuje i klima glavom. Kaže da je bio već mesec dana u Holandiji kad je saznao šta u Srebrenici desilo.- Pomislio sam, "ovi ljudi su glupi", ja sam sve vreme bio tamo i ništa nisam znao. Nisam mogao da poverujem. Onda su stizale potvrde, pa fotografije i onda shvatiš. Svi smo glupi. To je jedino što tada možeš da pomisliš - kaže.Obeležavanje dve decenije mu je najteža godišnjica do sada.- Imamo privatne grupe na Fejsbuku mi vetarani, bivši vojnici. Od početka ove godine njih četvoro se ubilo. Dvadeset godina je teže od deset.Na trenutak se pretvara u depresivnog bivšeg vojnika.- Kad gledate film o Srebrenici, vidite nas na žurci u Zagrebu, mi nismo znali šta se desilo. Znali smo da je rat i da se nešto desilo, ali nismo znali šta tačno i kolliko je veliko. Tada, u Zagrebu, je bio prvi put da smo imali alkohol i nismo bili pod stresom.- Neverovatno je koliko je posle dvadeset godina i dalje sve sjebano.U tome smo svi saglasni. Kažemo mu da smo tog dana bili i u Potočarima, nekadašnjoj bazi u kojoj je živeo, i da jedan deo centra izgleda zaista loše.- Ja ne volim memorativni centar. Tačnije, ne volim ljude koji sve to vode.Rob postavlja isto pitanje kao i svi u Srebrenici i okolini. Kako je moguće da je memorijalni centar zapušten - ništa se ne menja, memorijalna soba propada već dvadeset godina i pored toliko donacija iz inostranstva.- Na jednoj komemoraciji sam im javno rekao ono što mislim, a to je da rat donosi loše ljude sa obe strane i da je sramota što posle toliko godina nema nikakvog pomaka. Loše se završilo. Pretili su mi smrću.Rob se i dalje bori za svoje mesto među ljudima sa kojima deli istoriju. Dobru ili lošu, kako ponavlja. Pokušava da sa njima izgradi i budućnost. Dobru ili lošu.Ipak, ta borba, izgleda, nije ništa u odnosu na fajt sa traumama od kojih ne može da pobegne, čak i kada je u Bosni.- Pre dve godine, na moto skupu kod Srebrenice, prišao mi je lik iz Potočara, poznat po incidentima, i rekao mi da sam špijun. Udario me je jednom, baš jako. Pogledao sam ga, ušao u Hamfi i odvezao se kući. Tad sam rekao sebi "Vau, uspeo si". Obično bih ga polomio - priča.Rob Zumer se trudi da stalno bude okupiran poslom. Da radi, a ne da razmišlja.- Jedna je stvar razmišljati o nečemu i želeti to, a potpuno druga to zaista i uraditi. Sada moram da zapisujem stvari koje treba da odradim, jer nekada me glava toliko boli da nisam u stanju da razmišljam.Glava mu je često teška, a misli haotične.- Kada je tako pokušavam da radim neki glup posao, da sečem drva u šumi ili tako nešto. Ali nekada ni to ne pomaže, nekada ne mogu ništa ni da radim - kaže.-Tada zaključam kuću i pešaka krenem do Bratunaca. Hodam polako.U nastavku pogledajte još fotografija iz Robovog malog carstva:
Reklame
Reklame
Reklame
Naravno, nisu svi u okolini Srebrenice toliko druželjubivi. Ako je odluka bivšeg holandskog vojnika da ostavi sve i preseli se u područije gde su se desili masakri, a kojim je u to vreme patrolirao, nama zbunjujuća, nije teško zaključiti kakva osećanja to budi kod ljudi koji su sve to proživeli. I sa jedne i sa druge strane. Ali i sa treće.- Čelnici opštine me ne vole naročito. Bošnjaci i dalje smatraju da mi, vojnici mirovnih snaga, snosimo deo krivice za sve što se ovde desilo. Mislim da zbog toga ne mogu da urgiram da meni i komšijama srede put do ovde. Još uvek rešavam i neke legalne probleme mog boravka u Bosni.Pročitajte i: Prvi put u Srebrenici
Reklame
Reklame
Reklame
Reklame