Reklame
U Beogradu sam shvatio da me dopaminska zavisnost ipak nije izneverila. Utakmica je zaista bila samo povod za nešto mnogo veće. Sociolozi su mi pričali o potrebi mladih ljudi da pripadaju pokretu, a vođe navijača o neprekidnom ratu za ulice grada – na sve strane, grafiti saopštavaju koja zgrada ili koji ivičnjak pripada Zvezdi odnosno Partizanu. Niko mi ništa nije rekao o trenutnom stanju na tabeli, ili o igračima koji bi mogli da se proslave na predstojećem derbiju. Sve se vrtelo oko nekakvog identiteta nevezanog za teren. „Eto zašto su Grobari govna." „Eto zašto su Cigani pičke." Eto zašto smo mi bolji od njih. Drugačiji.Na samoj utakmici, mislim da teren nisam posmatrao duže od pet minuta. Jeste da sam morao da brinem da me ne pogodi neka bačena baklja ili dimna bomba, ali čak i kad su stvari na tribinama mirovale, sam fudbal bio je srednje žalostan. U tim trenucima igra jeste nešto značila navijačima, ali nije bila ni blizu toliko legendarna kao haos koji ju je okruživao. Fudbal je bio povod da se bude deo nečeg neverovatnog. Ako se to nešto ispostavi da je masovna tuča na tribinama, šta da se radi.Pročitajte i: Pitao sam ortake da li vode svoju decu na utakmice u Srbiji
Reklame