FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Ljudi koji zarađuju na umetničkim delima i ličnim stvarima silovatelja i serijskih ubica

Postoji svet umetnina čiji su autori ubice i za kojima žude mnogi.
Mark Hay
pisao Mark Hay
Delo: John Wayne Gacy. Foto: Steve Eichner/WireImage

Leta 1994, oko 300 ljudi se okupilo na posedu aukcijske kuće Džejms Kvik, u blizini Nejpervila u Ilinoju, da spale neka umetnička dela. Zbog ove lomače nije bilo povika protiv cenzure koji obično prate uništenje kreativnih radova. Dvadeset četiri slike koje su spaljenje su bile originalni radovi serijskog ubice Džona Vejna Grejsija, i u to doba, za većinu ljudi to nije bila lepa umetnost, već amajlije zla koje su morale da budu uništene. Taj stav je razumljiv, s obzirom da je „umetnik" koji stoji iza tih dela 1980. godine osuđen za silovanje i ubistvo preko dvadeset dečaka.

Reklame

Gejsi je počeo da slika tokom četrnaest godina koje je proveo čekajući pogubljenje. Neki od njegovih radova, kao što je Seks lobanja, masa ljudskih tela natopoljenih krvlju, u obliku lobanje, su užasni, dok drugi, kao što su njegovi detinjasti prikazi Snežane i sedam patuljaka, Elvisa i Isusa, ili razne verzije njegovog klovnovskog alter-ega, Poga, imaju nevini kvalitet koji ih čini posebno jezivima.

Pre njegove egzekucije 1994, Gejsijevi advokati su preko aukcijske kuće Džejms Kvik ponudili na prodaju 40 slika, što je izazvalo pažnju u celoj zemlji. Mnogima je bilo odvratno što su radovi tako mračnog porekla postali roba. Ovo je toliko uznemirilo dvojicu lokalnih (i sada pokojnih) biznismena, Džoa Rota i Volija Nebela, da su odlučili da na aukciji ponude 15,000 dolara za ceo komplet slika. Kada su izjavili da će sva dela odmah spaliti tu, na posedu Džejmsa Kvika, i da će dozvoliti porodicama Gejsijevih žrtava da bace slike na lomaču, doživeli su ovacije. Mnogi su doneli još Gejsijevih stvari za spaljivanje.

Za većinu, ova lomača 19. juna 1994. godine bila je kraj priče. Ali u stvarnosti, na Rotovoj i Nebelovoj lomači je uništen tek delić Gejsijevog kataloga. A Gejsijev rad je samo delić većeg sveta umetnina čiji su autori ubice, i za kojima žude mnogi, zbog ozloglašenosti i misterije koji prate takva dela.

Čarls Menson sa Vilijamom Harderom.

Poznati kao murderabilia, ovi predmeti su izrodili aktivno i raznoliko tržište, uz veliko ogorčenje i i onih koji se zalažu za prava žrtava i plaše se da će se zarada od tih dela vratiti ubicama, kao i samih ubica u zatvoru, koje nervira to što će sve pare od ovih prodaja završiti u džepovima kolekcionara. Ipak, ni jedna ni druga grupa nisu preduzele ništa da prekinu ili zabrane prodaju tih dela.

Reklame

Osim slika, murderabilia obuhvata i razne druge jezovite predmete – od lutke sa delovima tela koju je napravio Džefri Damer, do predmeta od žice Čarlsa Mensona, sve do zemlje iz jame u koju je Gejsi sahranjivao svoje žrtve.

Endi Kan iz gradske Kancelarije za žrtve zločina iz Hjustona, jedan od najvećih protivnika industrije „murderabilije", prikuplja podatke o prodaji od 2008. Za to vreme, video je groteskne predmete kao što su fotografije modela isprskane spermom, grozne scene sa mesta zločina, isečene nokte, kao i strugotine žuljeva, stvari koje su bile u vlasništvu 234 ubica iz 41 američke države, Kanade, Engleske, Japana i Rusije.

„Neki od radova su ekstremno seksualno eksplicitni", kaže Kan. „Na crtežima ponegde pišu imena žrtava… Kao niz nadgrobnih spomenika sa njihovim imenima."

„Radovi koje prodajem su pomalo mračni", priznaje Erik Holer, čovek koji je osnovao Serial Killers Ink, jedan od vodećih sajtova koji trguju ličnim stvarima kriminalaca.

Delo Čarlsa Mensona iz kolekcije Vilijama Hardera.

Ali uprkos jezivosti tih stvari, neke „murderabilije" dosegnu cenu od više hiljada dolara.

„Znam čoveka koje je protekle godine zaradio 80 hiljada dolara preko mog sajta. Imao je mnogo Gejsijevih slika (interesovanje za njih je samo poraslo usled medijske pažnje koje su događaji kao što je bila lomača iz 1994. izazvali), i mnogo novca da uloži", kaže Vilijam Harder, koji vodi sajt Murder Auction.

Anomalija je da neko zaradi toliko novca kao što je Harder opisao, uzimajući u obzir da je industrija relativno mala. Stala je na noge tek 1998, pojavom iBeja. Zahvaljujući pritisku ljudi kao što je Kan, iBej je 2001. zabranio prodaju „murderabilije", ali se vremenom pojavilo šest američkih prodavaca poput Murder Auction, koji su popunili prazninu.

Reklame

„Uzmite industriju kolekcionarskih predmeta pravih zločina (još jedan naziv za murderabiliju) i uporedite je sa industrijom autograma zabavljača", kaže Holer. Ova potonja je „deset hiljada puta veća", procenjuje on, i za ljude koji su deo nje „to je hobi. Nema tu previše para, i nećeš zaraditi 100 hiljada dolara godišnje."

Na sajtu Murder Auction u svakom trenutku ima 3,000 artikala za prodaju. Između 45 i 90 ovih predmeta promene vlasnika u roku od mesec dana, a cene se kreću od nekoliko dolara za pismo, do par hiljada za sliku.

Uprkos finansijskom interesu za sablasnu robu, vlasnici vodećih sajtova za „murderabiliju" se ne slažu oko mnogo toga. U razgovoru sa mnom, i Harder i Holer su istakli da ne žele da ih stavljaju u koš sa sajtom onog drugog, i optužuju konkurenciju da ih sabotira i zabada im nož u leđa. Takođe imaju i različite filozofije kada je pribavljanje robe u pitanju.

„Ne prodajem stvari koje nabavim od robijaša kojima pišem i koje upoznam", kaže Harder, koji veruje da mnogi trgovci koji to rade ne otkrivaju ubicama da nameravaju da to prodaju. „Ja kupujem stvari od malih kolekcionara i onda ih prodajem. A zadržim polovinu stvari koje kupim."

„Ja još dobijam stvari od robijaša i mislim da ću uvek tako da vodim posao", kaže Holer, koji veruje da je to jedini način da autentičnost i kvalitet njegovih proizvoda bude zagarantovan.

Većinu mušterija ne zanima šta se dešava iza kulisa ove industrije. Kolekcionari su raznovrsna grupa, neki kupe samo jedan predmet, a drugi su potpuno opsednuti.

Reklame

„Moja baza mušterija je ogromna,", kaže Holer. „Nema specifične demografije. To su najrazličitiji ljudi, muškarci, žene, mladi, stari… ne možeš da ih ukalupiš."

Ipak, postoji par demografskih grupa koje su stalno zainteresovane za određene ponude.

„Agencije za sprovođenje zakona uvek mogu da kupe mnogo pisama", kaže on. „Postoji jedno odeljenje u SAD… rekli su da rade analizu rukopisa. Imali su dve veoma velike narudžbine."

„Ima i dosta univerzitetskih profesora. Jedan čovek sa Istočne obale radi na univerzitetu, i sprovodi istraživanje o pucnjavama u školama. Kupio bi skoro svako pismo nekog ubice iz škole, jer to je deo njegovog istraživanja koje je u toku."

Čak i Kan ima malu kolekciju „murderabilije" za predavanja i radionice o ovoj industriji. Veruje da postoji stotinak tvrdokornih kolekcionara u Americi koji pišu zatvorenicima, trguju predmetima, i idealizuju poznate ubice. S druge strane, Harder primećuje da barem hiljadu ljudi aktivno koristi njegov sajt, što govori da ima više ozbiljnih kolekcionara nego što Kan procenjuje. Kultura „murderabilije" lagano je počela da ulazi u mejnstrim, delom zahvaljujući seriji CSI, jer su u nekim epizodama obrađivani slučajevi kolekcionara predmeta vezanih za stvarne zločine. To je pomoglo da više jednokratnih kupaca čije interesovanje nije bilo preterano sada bude inspirisano da prikuplja više predmeta i ima „krvavu" temu za razgovor.

Reklame

„To je kao da poseduješ deo duše masovnog ubice", kaže Kan. „O tome se priča."

„Javili su mi se neki ljudi iz Podnaka, u Ajovi", dodao je Harder. „Hteli su da kupe pismo najpoznatijeg ubice iz njihovog grada, a desilo se da imamo to pismo na sajtu."

Ali nisu svi koji su upoznati sa scenom „murderabilije" toliko voljni da budu deo nje. Izložbe „murderabilije" u galerijama u Teksasu 1998, na Floridi 2006 i u Las Vegasu 2011 izazvale su nacionalnu polemiku oko toga da li bi uopšte trebalo da bude legalno zarađivati na radovima ubica, i da li su izložbe bile isuviše uvredljive i bolne za porodice žrtava.

„Svi pokušavamo da nastavimo život, ali to se pokazalo kao prilično teško", izjavila je za Houston Chronicle Šeli Malins, čiji je rođak Džejms Berd mlađi ubijen u groznom zločinu mržnje u istočnom Teksasu 1998, kada je saznala da se četiri stvari koje su pripadale dvojici od trojice Berdovih ubica prodaju na Harderovom sajtu MurderAuction.

„Neki ljudi i dalje talasaju stvari i izruguju se njegovoj smrti, i ne shvataju je ozbiljno", izjavila je Berdova sestra Luvon Haris za Chronicle 2010, kada se na sajtu pojavila vrećica sa zemljom sa njegovog groba, i slike sa mesta zločina. „Trebalo bi da počiva u miru. Ovo je veoma sebično i neučtivo prema porodici."

Većina napora da se ograniči proizvodnja, izlaganje ili prodaja stvari koje su povezane sa zločinima ubica su propali na osnovu slobode govora. Kan je pokušao da se usredsredi na zabranu direktnog plaćanja zatvorenicima za radove koji se prodaju na vodećim sajtovima. Imao je određenog uspeha na državnom nivou, jer je u Teksasu progurao zakon „Ozloglašenost radi profita" kojim se zabranjuje korišćenje priče ili slike nečijeg ubice da bi se stekao profit. Ali bez federalnog zakona (koji je tri puta pokušao da progura na glasanje u Senatu, i nije uspeo), on ne veruje da će moći nešto da promeni.

Reklame

„Ako ikada budem uspeo da dobijem saslušanje, izuću ih iz cipela", kaže Kan. "Koliko god da verujem u kapitalizam, negde moramo da podvučemo crtu."

On misli da će zatvorenici prestati da šalju svoje stvari u svet kada više ne bude bilo načina da im se plati, i da će zalihe „murderabilije" presušiti. Ali Harder i Holer kažu da Kan ne razume tržište „murderabilije".

„Mnogo tih stvari je nekoliko puta menjalo vlasnike (dok nisu stigle na sajt za aukciju)", kaže Harder. „Uobičajeni mit je da zatvorenicima plaćaju prodavci preko nekog trećeg… Ništa nije dalje od istine."

Ali ipak, Holer priznaje da plaća zatvorenicima koji mu daju lične stvari. Ali on tvrdi da to nije direktna transakcija, već da samo „pomaže" ljudima koji su mu nešto dali „besplatno".

S druge strane, Harder tvrdi da je čuo da su neki zatvorenici u medijima opanjkavali njegov sajt, jer nisu plaćeni kada su njihove stvari prodate.

„Jedan zatvorenik je pisao pisma ljudima loših namera. Neka od tih pisama sam kupio", kaže on. „I sada ih prodajem, a on se ljuti zbog toga. Žao mi je, ali morao je da pazi kome piše."

I tako ispada da i porodice žrtava i ubice izvlače deblji kraj u trgovini „murderabilijom". Oni koji profitiraju su kolekcionari i vlasnici sajtova, kao što su Harder i Holer.

„Ovo je američki san", kaže Harder. „Uživam u ovome što radim. Nešto i zaradim. Ne kršim nijedan zakon. Ako nekoga ovo vređa, vređa ga svojevoljno. Sam je za to kriv."