FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Da li i koliko se sjebeš ako ne upišeš fakultet koji želiš

Pitala sam ljude koji su se baš, baš ložili da upišu neki fakultet, sanjali da se time bave, pali na prijemnom ispitu i završili u nečemu drugom, koliko ih je to tada sjebalo i šta su naučili iz tog iskustva.
Fotografija: Flickr, Jenavieve

Jedan sat posle ponoći radni dan, skoro nikog nema u Bulevaru kralja Aleksandra, osim klinca od 18, 19 godina, koji sedi na trotoaru sam, izgužvan, očiju oteklih, dok briše rukavom usta, jer je prethodno povraćao. Prvo ga pogledam, misleći da je samo pijan, da vidim koji stepen i da li je sposoban sam da bude tu, a onda vidim u izrazu lica da je totalno sjeban, da nije mnogo pijan i da mu se nešto desilo. Pitam ga da li je okej i šta mu se dogodilo, a on polu-šapatom, tonom kao da saopštava da je neko umro, izgovara „pao sam prijemni na medicini" i duboko uzdahne. „Ma idi, bre, pomislila sam nešto ti se loše desilo" – izgovaram potpuno neuviđajno, a njemu je još gore i kreće da se mršti, uplašila sam se da će da baci još jednu peglu. Bukvalno kroz osmeh krećem sa svojim već iskustvenim pričama o tome kako to ne mora ništa da znači, kako je verovatno jedna od nebitnih stvari u univerzumu koje će tokom života da mu se desi, kako „znam ljude" kojima to ništa nije značilo i onda vidim kako mu usta drhte, oči i nos crvene, a on je na ivici suza.

Reklame

Okej, sad već shvatam da mi taktika nije dobra da ga utešim, ali kako da mu objasnim da jedan nepoloženi prijemni nije kraj sveta?

Sa druge strane to što sam ja upisala šta sam htela, pa posle tokom studija želela nešto drugo, pa se prebacila na nešto treće i to završila i često radila van struke, (a ko u Srbiji još i radi u struci, svašta) nije bilo opravdanje za nedostatak moje empatije. Moj prijemni bio je pre više od deset godina i volela bih da je meni neko tada rekao da te godine nisu ključne za usmerenje mog života, ali nekom sigurno jesu. Možda ovom ćosavom izgužvanom klincu, koji mi objašnjava kako je cela porodica navijala da on ostvari svoj san da ih sve leči dok ulaze preko reda na pregled u dom zdravlja, a on ceo dan nije otišao kući i ne javlja se na mobilni, možda se njemu srušio svet. Ili je možda u Srbiji definitivno ta godina posle punoletstva u životu prelomna ako upisuješ fakultet.

Pošto sama nisam imala iz prve ruke to iskustvo, pitala sam ljude koji su se baš, baš ložili da upišu neki fakultet, sanjali da se time bave, pali na prijemnom ispitu i završili u nečemu drugom, koliko ih je to tada sjebalo i šta su naučili iz tog iskustva.

Marija Stamenković

Polagala sam prijemni za psihologiju na filozofskom fakultetu. Od kad znam za sebe htela sam da radim kao psiho-tarapeut i jedva sam čekala momenat da krenem da učim o svemu tome. Moji nisu baš podržavali odluku da upišem psihologiju, pa sam, valjda, zbog nedostatka tog pritiska podnela bolje nego što sam očekivala. Nekih pola sata je bio prisutan osećaj da se ceo svet srušio, ali posle uvida da mogu da se prebacim na neki drugi smer na Filozofskom fakultetu, krenula sam da razmisljam šta bih drugo i zašto to. Upisala sam arheologiju, trenutno sam apsolvent, a planiram da nastavim školovanje na FON-u sa masterom za odnose sa javnošću.

Reklame

Sve što sam želela da znam o psihologiji mogla sam da istražujem i mimo faksa samo bez onih dosadnih delova. Iz svega se može izvući nešto dobro, i uvek se pojave nove opcije čak i kad to ne izgleda tako – to je ono što mi je ostalo kao pouka iz ovog mog iskustva neupisivanja prve željene opcije.

Ivana Pećanac

Fotografija iz lične arhive

Prijemni sam polagala za FON, sada mi deluje tako davno, 2009. godine. Već tada je FON bio dosta popularan fakultet, mnogo njih je želelo da ga upiše i čula sam sve pozitivne stvari u vezi sa njim. Želela sam da radim u nekoj IT ili marketinškoj firmi, tada mi nije bilo od tolike važnosti na koji smer ću upasti, i bila sam ubeđena da je FON savršen izbor za mene. To veče kada sam saznala da nemam dovoljno bodova za prolaz trudila sam se da budem pozitivna i sećam se da sam bila kod drugarice koja je pokušavala da me oraspoloži na sve načine. I bila sam uglavnom okej. Ali onda sam se jutro posle probudila u šest ujutru i krenula da kukam, jer sam stvarno mislila da nijedan drugi fakultet tada neću ni upisati.

Otišla sam na prvu prozivku i još jednom potvrdila da nisam upala. Organizovana je i druga (možda čak i treća) prozivka, ali ja nisam htela da se pojavim, jer sam smatrala da je možda u tom trenutku i bolje da se ne trudim oko toga. Troje mojih prijatelja koji su bili ispod mene i došli na te kasnije prozivke, uspeli su da se upišu na FON, ali nije mi bilo krivo što ja nisam.

Reklame

Dva dana kasnije otišla sam na Univerzitet Singidunum, upisala informatiku i, kako se kasnije ispostavilo, to je bila odlična odluka. Sećam se da me je tada dosta ljudi osuđivalo kada su čuli da sam na privatnom fakultetu, ali sam se uvek trudila da razbijem te predrasude.

Trenutno sam zaposlena u marketinškoj agenciji, što je i bio moj san još od srednje škole i stvarno sam prezadovoljna jer radim ono što volim. Kao što kažu "da se sve dešava sa nekim razlogom", tako sam se i ja trudila da posmatram celu tu situaciju. Naravno, bilo je teških momenata tog leta zbog toga što nisam upala na FON, ali kako sam posle fakulteta upisala i završila master (i to sve u roku), i upoznala neke sjajne ljude, ali i profesore koji se stvarno trude da pomognu svim studentima, ti teški momenti postali su vremenom potpuno nebitni.

Matija Jovanović

Matija na radnom mestu - fotografija iz lične arhive

Iste godine kada sam završio srednju polagao sam tri prijemna ispita - na Fakultetu bezbednosti, Poljoprivrednom fakultetu i "prijemni" za kontrolora avio-saobraćaja (nije fakultet nego je školovanje u okviru državne agencije).

Konkurs za školovanje kontrolora avio-saobraćaja video sam u Politici, znao sam da je kinta dobra, ali je posao stresan. Rešio sam da probam. Na bezbednosti sam hteo da idem na smer vezan za zaštitu životne sredine pošto je tada bila priča da će to biti traženo. Išao sam na pripreme i spremao sociologiju i ekologiju. Pošto nisam imao mnogo bodova iz škole, rešio sam da za svaki slučaj polažem još negde, zato sam polagao prijemni i na poljoprivrednom.

Reklame

Sa konkursa za kontrolora sam ispao u pretposlednjem krugu (od ukupno šest) - pregledi na VMA su pokazali da imam short attention span. Smorio sam se jer sam znao koji je test bio i gde sam pogrešio, ali posle dva dana kompletnih pregleda na VMA koncentracija popusti zbog umora i gladi i tad daju psiho-testove. To je da bi videli kakvi smo pod stresom.

Kada su rezultati na bezbednosti izašli, bio sam ispod crte, malo bodova iz srednje me zajebalo. Na kraju sam upisao ono što sam najmanje želeo - voćarstvo i vinogradarstvo na poljoprivrednom. I brzo sam shvatio da to nije za mene. Smaralo me je blejanje u laboratorijama i učenje silnih hemija, geodezije koju je predavala dileja i botanike na kojoj je razlika izmedju šestice i desetke bila utvrđivana time koliko dobro crtaš ono što vidiš pod mikroskopom (ako nisi imenovao to što vidis i obeležio sve relevantne delove biljke, ni ne možeš da položiš).

Ispisao sam se i rešio da upišem sociologiju, em je bio jedini predmet u srednjoj koji sam gotivio, em sam je spremao za bezbednost pa je već manje više znam. Upisao sam na budžet, diplomirao i masterirao. Znao sam da će traženje posla biti teško još kad sam upisao. Ni sad ne radim u struci. Radim u pozorištu, bavim se fotografijom i radim još nekoliko poslova sa strane. I iskreno, zadovoljan sam, nema love kao kod kontrolora avio-saobraćaja, ali mi je drago što je ispalo tako kako jeste.

Reklame

Naučio sam da sam se zajebao što sam razmišljao u smeru šta će biti traženo, šta je perspektivno. Da sam odmah upisao ono što sam voleo, ne bih izgubio godinu dana igrajući Soni i duvajući.

Ivana Milošević

Moj san bio je upis na Medicinski fakultet. Nisam bila zainteresovana za ono što ljudi uobičajeno podrazumevaju pod medicinom. Moje polje specijalizacije bila bi genetika - oduvek sam bila istraživački nastrojena i bila sam sigurna da ću moći da ostvarim sav svoj potencijal u toj grani medicine. Bar sam tako zamišljala svoju budućnost.

Prijemni ispit sam pala zbog jednog poena. Bukvalno jednog! Kako sam se osećala? Pa, kao prva ispod crte, haha. Nisam ostvarila osnovni uslov da imam iz oba predmeta 50 odsto plus jedan poen. Prosto nije bilo fer! Ljudi sa manje poena su upisali studije na fakultetu, a mene je taj jedan poen delio od životnog sna. Bila sam u potpunoj neverici. Iskreno, osećala sam se skroz bespomoćno. Onako kako bi se osećao svaki čovek koji uloži svu svoju snagu, energiju, snove i ambicije u jedan cilj, a on izmakne za jedan poen.

Kad sam prihvatila realnost, da moj san u medicini neće biti ostvaren, upisala sam studije na Fakultetu za kulturu i medije i tome se posvetila. Počela sam na drugoj godini da radim u Agenciji za praćenje medija „Kliping Beograd" i mediji su mi obeležili ostatak života. Kasnije sam upisala master studije na Fakultetu političkih nauka, napredovala na poslu i počela da se bavim analizama medija. 2013. sam upisala i doktorske studije i svoje istraživačke potencijale (za koje sam maštala da će biti ostvareni na polju genetike) preusmerila na medije. Uporedo sa studiranjem sam uspela da steknem i osam godina radnog iskustva.

Sada kad se osvrnem na taj prijemni koji sam pala, mislim da je to sigurno jedna rana koja će se me pratiti i sigurno ću se uvek pitati šta bi bilo da sam prošla. Međutim, moja posvećenost trenutnom zanimanju je stvarno velika i činjenica da imam još mnogo da učim i da napredujem mi život čini uzbudljivim. Iz svega toga sam shvatila da nije kraj sveta ako se željene studije ne upišu kada smo mi to zamislili. I da ona narodna „ko zna zašto je to dobro", ipak ima nekog smisla, samo treba da prođu godine.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu