Žene u politici često vode borbu na dva fronta. Na stereotipnom, patrijarhalnom ambijentu gde „moraju da se dokažu“ i na političkom. Da li si sada, posle ove kampanje i izbora, i sama osetila to?Kako da ne. Ali to ide i dalje od same kampanje. Na primer, kada sam kao arhitektica koja već nekoliko godina radi u svojoj struci, išla pred komisije da branim primedbe u raznim slučajevima od izmena Generalnog plana za potrebe uglavljivanja projekta “Beograd na vodi”, preko primedbi na plan za rušenje najstarije zgrade na Novom Beogradu, bivše upravne zgrade fabrike aviona “Ikarus” pa nadalje, dobijala sam snishodljive poglede od strane zastupnika institucija. Jednostavno, kao da postoje kalupi koje je teško probiti i koji su prisutni u mnogim sferama. Oni govore da se arhitekturom mogu baviti samo sedi sredovečni muškarci. I to važi i za politiku.S druge strane, na listi Aleksandra Šapića žene su zastupljene u većem procentu nego na našoj. Formalno, on je dao ženama više prostora, ali šta smo mi od njih tokom kampanje čule? Ništa. Ove žene ostale su uskraćene za pravo pojavljivanja, iskorišćene su kao senka jednog jakog muškarca, a nama ostaje samo da se nadamo da će kao gradske odbornice imati više glasa.
To nije mesto za “obične građane” i nije mesto za „devojčice“, a pogotovu „mlade devojčice“. Ovakav pristup mora da se promeni i verujem da inicijativa Ne davimo Beograd svojim delovanjem, svojom strukturom i načinom organizovanja upravo pokazuje da su građani i građanke više nego sposobni, odnosno sposobne, da učestvuju u oblikovanju svog grada.
Žene bi uvek otvarale svoja vrata drugima jer se ne lože na jednoumlje, na to ko je glasniji i na to neko muško nadmetanje i „obaranje ruku“. Nama nije teško da uložimo dodatni napor i dodatno vreme u definisanje rešenja koja su najbolja za sve.Dakle, verujem da su žene odlučivale, da definitivno ne bi bilo vezivanja građana i rušenja čitavih ulica. Takođe, ne bi nas budio zvuk testere koja bez najave i obrazloženja masakrira platane na Bulevaru, niti bismo odobrile ideju Komunalne policije koja zavrće ruke sugrađankama i sugrađanima po javnom prevozu. Ipak, nasilje koje doživljavamo je produkt pogrešno postavljenog sistema koji namerno isključuje građane, i žene i muškarce, iz procesa odlučivanja, a poslednji događaji su samo kulminacija ovog procesa. Dok god kvalitet razvoja zavisi od ličnosti onog ko odluke donosi, nećemo imati srećan grad.Kako ženski glasovi mogu promeniti političku scenu u Srbiji?Ono čemu bi žene mogle da doprinesu je istinska otvorenost, spremnost za horizontalnost u organizaciji i uključivanja različitih glasova i potreba. Ženski princip ne dozvoljava podele na “mi Srbi” i “mi Beograđani” već neguje “mi” kao zajednicu u kojoj smo i mi-samohrani roditelji i mi-lgbt zajednica, i mi muškarci i mi i žene, i zaista svi mi.Ženski princip je taj koji uključuje druge ljude.
Te “mi” smo solidarne, a to znači da ne osuđujemo ljude koji su glasali za litru ulja i kilo brašna, već pronalazimo načine da odvojimo od onoga što mi imamo, za one koji nemaju ništa ili imaju jako malo. Naša hrabrost se nalazi u zajedništvu, a ne mišićima.
Zbog toga boli kada Zaštitnik građana kaže da, u slučaju kada su dvojica mladića, naočigled i pod direktnom zaštitom policije, pokušala da me uteraju u nepoznati auto, ja “nisam pretrpela naročito štetne posledice” zbog čega neće uputiti ni formalnu opomenu MUP-u. A ja sam tri meseca skupljala hrabrost da se noću zateknem sama na ulici.Ovo sve podgrevaju tabloidi kao što je Informer koji su nas tokom 2016. godine kontinuirano optuživali da smo izdajnici, strani plaćenici… U junu 2016. godine ja sam istaknuta imenom i prezimenom kao prva na listi “formalnih predvodnika protesta”. U avgustu je moja poseta Dokufestu u Prizrenu iskorišćena za optužbu da sam prodala Kosovo. Ovaj put se pored mog imena našla i moja slika, a pored moje slike i slika gole žene u izazovnoj pozi sa natpisom “treba joj patka”. Uvrede i pretnje se zatim prenose na društvene mreže gde su za žene, kao po nekom uputstvu, rezervisana karakterizacija da smo narkomanke koje treba silovati.U slučajevima u kojima sam ja bila izložena pretnjama, ja verujem da nije stvar u tome da su se obuzdali, već je u pitanju perfidiniji način nasilja koji ima za cilj da mi odustanemo od svojih borbi. Radi se više o psihičkom nasilju i usađivanju ideje da ovaj grad nije bezbedno mesto za nas.
Koje žene te motivišu na borbu?Imala sam sreću i privilegiju da odrastem sa roditeljima koji nikada nisu dovodili u pitanje pravo nas tri sestre da se u životu hvatamo u koštac i bavimo aktivnostima i temama koje se tradicionalno smatraju muškim. Naprotiv, ohrabrivali su nas. Promena dolazi kada ne pristajemo na ustaljene norme i kalupe. Ako je moja pra-pra-prababa Ilinka ušla u narodno predanje i čitavoj jednoj crnogorskoj porodici dala svoje ime zato što je prekinula lanac krvne osvete i odbila da pogubi Turčina koji je ubio njenog sina, ko smo mi da svoje srce zaustavljamo na manjem. Moja porodica me je naučila i hrabrosti i solidarnosti sa onima kojima je naša snaga potrebna, a kao jedna od žena inicijative Ne davimo Beograd, svakog dana učim kako se ta solidarnost pretvara u aktivnu borbu za jednaka prava za nas sve.Rečenice “Nisam ti ja birao čime ćeš da se baviš” i “Treba uvek da vodiš dečka ili tatu sa sobom” dokazuju u kojoj meri su institucije nezaineresovane da se bave iskorenjavanjem nasilja u našem društvu. Nažalost, koliko smo svi normalizovali ovo stanje, govori i najčešća reakcija koju dobijamo od prijatelja, sadržana u rečenici “Pa, sada će vam se takve stvari dešavati”.
Da li se vidimo na ženskom maršu?Naravno!Ksenija, hvala ti.Zar nije normalno verovati da postoji nešto veće i važnije od svakog od nas pojedinačno?