Ljudi pričaju kako su dali otkaz na poslu koji im je isisavao dušu
Fotografija: pixabay

FYI.

This story is over 5 years old.

poslovi

Ljudi pričaju kako su dali otkaz na poslu koji im je isisavao dušu

Pitali smo ih kako je sve ispalo nakon što su počinili "samoubistvo u karijeri".

Ko jebe kapitalizam. Spalite ga. Zašto ne mogu samo da dremam popodne, a da leže plata?

To su autentične misli koje mi se motaju po glavi tokom dana svaka tri do sedam sati. Veći deo odraslog života uzimala sam zdravo za gotovo da svi imaju istu sklonost ka fantaziranju o različitim načinima davanja otkaza na poslu. I sudeći po kratkoj anketi koju sam sprovela među prijateljima, uglavnom sam bila u pravu. (Novinari, ispostavlja se, imaju posebno živu maštu kad je u pitanju način "samoubistva karijere".)

Reklame

Ali nema svako petlju da povuče obarač — potencijalno zauvek okončavši karijeru koju ste možda gradili čitavu deceniju ili duže. Potrebna je posebna vrsta hejtera koji će u potpunosti napustiti mašinu što vas melje od devet do pet, možda čak započeti novi život lišen svake vrste tehnologije, radeći kao barmen, šetač pasa ili muzač koza.

U redu, ne rade svi za kancelarijskim stolom tokom dnevnih sati, "mašina koja melje" može da znači različite stvari za različite ljude. Ali imajući u vidu moju sopstvenu opsesiju bežanjem iz krajnje konkurentske poslove oblasti, želela sam da saznam koje su nekonkurentske nekancelarijske alternative zapravo funkcionisale kod ljudi. Da li uzgajanje koza zaista deluje kao bekstvo od kapitalizma? Ili su samo zamenili jednu mašinu drugom? Imaju li novca da se prehrane i/ili su zažalili zbog svoje odluke?

Da bih to otkrila, sakupila sam životne priče ljudi koji tvrde da su 100 posto uspešno pobegli iz takozvane mašine. Slobodni ste da planirate sopstveno oslobađanje iz lanaca kapitalizma u skladu s tim. (Napomena: ako vas bilo koji od ovih primera na kraju inspiriše da date otkaz, molim vas da me ne zatrpavate pretećim porukama ukoliko se vaš plan posle izjalovi.)

Nadja, 35 - novinarka koja je postala povrtar

Posao koji sam odabrala bio je novinarski. Počela sam da radim još u studentskoj štampi, koja je bila mnogo zabavna. Sećam se da sam u Karltonu jurila na biciklu za Džekom Lejtonom, pojavljujući se u skupštinskoj sali za novinare u ludoj odeći — nisam imala pravog šefa, sve sam odluke donosila sama.

Kad sam diplomirala, vratila sam se u Njufaundlend, gde sam počela da radim u Telegramu kao novinar potrčko, a to je bila potpuno drugačija priča. Bila sam na samom dnu lanca ishrane, radeći u pravom pravcatom okruženju muške svlačionice. Radila sam naizmenične smene — dve nedelje dnevne, dve nedelje noćne. Dobijala sam sve zadatke tipa "neko i to mora", kao što su odlasci na predstavljanje novog policijskog konja.

Reklame

Pisala sam silne članke o zdravstvu, jedan čovek kog sam intervjuisala morao je hitno da bude prebačen u Novu Škotsku radi tretmana epilepsije… Rečeno mi je da odustanem od te priče, a on je potom zapretio da će se ubiti. Pozvao me je i rekao da moram da napišem tekst o njemu, a oni su mi rekli da mu spustim slušalicu. To mi je sve veoma teško palo. Shvatila sam da moram da odem negde drugde gde moj rad može da ostavi nekog traga i da se povežem s ljudima na humaniji način — a ne da radim ropski posao hranjenja gladne internet mašine.

Počela sam da radim kao farmer zato što su me roditelji pomalo učili povrtarstvu i dobila sam priliku da pomognem pri preuzimanju organske farme od prethodnog vlasnika koji je želeo da se povuče. Zaista sam sklonila sve svoje spisateljske veštine na stranu i počela da koristim druge delove tela, umesto da sve vreme koristim samo mozak. Kad me je dva ili tri meseca kasnije pozvao moj šef iz Telegrama, rekla sam mu da blaženo okopavam korov oko karfiola.

Plata u novinarstvu iskreno je bolja od rada na farmi. Ali je makar rad na farmi zanimljiviji — želela sam da radim nešto što bi od mene iziskivalo fizički napor. Posle nekoliko godina rada na farmi, znala sam da ne mogu da izdržavam porodicu od tih prihoda, pa sam se vratila u školu za masažnu terapiju.

Nisam se vratila na posao koji se radi od devet do pet, a mislim da nikad i neću. Naučila sam da sve što radite troši vreme i energiju, tako da vam je bolje da radite nešto što volite, nešto što vam pomaže da se razvijete duhovno, a ne samo nešto od čega ćete imati kuću i kola.

Reklame

Ešli, 34 - finansijska administratorka koja je postala profesionalni zanatlija

Radila sam 13 godina u korisničkoj službi finansijskog sektora. Početkom godine radila sam na hartijama od vrednosti i investicijama, i lično sam svakog dana ulagala na hiljade i hiljade dolara. Bilo je veoma stresno — mnogo pritisaka od ljudi za koje sam radila i izuzetno duga satnica. Odlazila bih na posao u sedam izjutra i ne bih znala kad ću da se vratim. Praktično nije bilo nikakve ravnoteže između posla i života van posla, što je uobičajeno za takvu vrstu korporacije, koja inače tvrdi da joj je najvažnije mentalno zdravlje i dobrobit zaposlenih, ali to prosto nije tako.

Mučim se sa mentalnom bolešću, dobila sam pre četiri godine dijagnozu graničnog poremećaja ličnosti i patim od depresije i anksioznosti uzrokovanih time. Došla sam do tačke kada mi je stvarno dobro išlo, a onda prosto više nisam mogla da izdržim tempo. Počela sam sve češće da uzimam bolovanje. Postalo je nepodnošljivo u martu — nekoliko nedelja nisam mogla da izađem iz kuće. Ukočila bi me sama pomisao na odlazak u to okruženje. Bukvalno nisam mogla da napustim kuću.

Imala sam novca, ali nisam imala vremena da ga trošim na ono u čemu uživam. Nisam se osećala kao da nekom pomažem, nisam se osećala kao da je to moje putovanje. Oduvek sam bila kreativna osoba. Obično sam imala nešto sa strane što je ublažavalo monotoniju rada od devet do pet. Pre tri godine započela sam sa kukičanjem — uglavnom kapa, rukavica i šalova — a radim i sitoštampu.

Reklame

Ovo radim puno radno vreme već četiri meseca i to je nešto najbolje što sam ikad uradila. Ludački sam srećna. Imam novu emociju koju sada zovem stres-buđena. Sve vreme sam stres-buđena. Ne smeta mi što sam pod stresom kad je igra moja.

Moj dnevni raspored je relativno fluidan. Ustanem otprilike u isto vreme, promuvam se, možda sednem i sprovedem nekoliko neupotrebljivih ideja u delo. Potom možda odem na ručak sa prijateljima, vratim se i pokušam ponovo. Obično se ništa ne desi sve dok se ostatak sveta ne utiša i svi moji drugari ne završe na netu pričajući o svojim mukama, a ja onda počnem da budem stvarno kreativna.

Kad se osvrnem iz današnje perspektive možda mi je žao što nisam uzela više meseci da isplaniram otkaz na poslu i uštedim malo više. Sve se desilo u nekih mesec dana. Finansijski imam dovoljno da ako želim da izađem s nekim na večeru, mogu. Mogu li da odem na skupo letovanje? Ne. Ali nikad nisam ni želela takve stvari. Ne sastavljam prosto samo kraj s krajem, sve je sa mnom u redu, ali kad stignu računi, pomislim: 'Hmmm, kako ću ovo da preživim?' Ali uvek preživim.

Ako zaista zagusti, da li ću morati da se vratim i nađem neki drugi posrani posao? Dobro, to je u redu, ionako sam to radila čitavog svog života. To je samo novac. Ako budem morala da konobarišem, uradiću to, ali raditi posao koji ti ubija dušu — život je prekratak za tako nešto.

Kad su sve tvoje kolege dobri dečaci. Foto via Flickr korisnik Kristine Paulus

Reklame

Šenon, 32 - novinarka koja je postala šetačica pasa

Počela sam da radim odmah posle studija žurnalistike i bilo je to besplatno stažiranje za besplatnim stažiranjem, loše plaćen posao za loše plaćenim poslom. Radila sam za muzički časopis, svadbeni magazin, stažirala za CTV. Radila sam za još jedno mesto u fazonu Groupon-a. Izbacivala sam smeće dan za danom i mrzela sam to.

Na poslednjem poslu potrošila sam 1.400 dolara na nov desktrop kompjuter kad je firma bankrotirala. Svima su dali otkaz. To je kap koja je prelila čašu, morala sam nešto da zaradim a nisam išla nikud s novinarstvom.

Dok sam pohađala školu, honorarno sam šetala pse, tako da sam se vratila tome. To je odmah promenilo sve. Sve je odmah postalo bolje. Radila sam sa još jednom ženom koja je bila vlasnica firme. Radno vreme je obično bilo od 10 do 3, a zarađivala sam isto kao kad sam radila kao novinar. Isplata je bila praktično momentalna. Bila sam plaćena po psu, tako da jednom kad sam ovladala većom grupom pasa, mogla sam da ih šetam više tokom dana.

Više nije bilo pritiska, što je bilo zaista lepo. Nisam želela pritisak i moji dani su postali prilično opušteniji. Na kraju dana bih se osećala kao da sam nešto postigla. I ostavilo mi je vremena za druge stvari, mogla sam i dalje u slobodno vreme da pišem. Nije me iscrpljivalo kao čitav dan posvećen pisanju, kada sam od jutra do mraka buljila u kompjuter da bih na kraju shvatila kako ništa nisam postigla.

Reklame

Aziza, 33 - PR konsultantkinja koja je postala muzačica koza

Bila sam osuđena na skučeni kancelarijski prostor osam i više sati dnevno osećajući se kao da radim beskrajne sate čitave nedelje samo da bih jedva dočekala dva slobodna dana. Uvek sam bila bez kinte, uvek sam se mučila da ne budem u minusu.

Radila sam mnogo na sakupljanju medijskih izveštaja, razgovorima sa klijentima, kao i administratorske poslove, da bi kompanija mogla da nastavlja s radom i da bi klijenti bili srećni. Bilo je mnogo "izmišljanja posla", tako da moja titula na održava nužno ono što sam radila. Dobijala sam tuđe ostatke i sve što drugi ljudi nisu želeli da rade.

Onda sam se stvarno razbolela. Zapatila sam nešto hronično što mi se stalno vraćalo i nisam mogla da provalim šta je. Shvatila sam da je uzročnik delom kako sam se osećala psihološki. Shvatila sam koliko sam nesrećna — povodom čitave svoje životne situacije, ali posebno povodom svog posla. I to je imalo direktne veze s tim što sam se razboljevala. Razmišljala sam o tome nekih mesec dana i konačno shvatila da moram nešto da promenim.

Imala sam sreće da se ubacim na biro i isprva sam samo putovala. Kad sam se vratila, znala sam da ne želim da ostanem u gradu, tako da sam završila na ostrvu Solt Spring. Nisam bila sigurna šta tačno želim da radim, znala sam da volim farmerski posao i tome slično, i nekako sam naletela na farmu koza.

Slučajno sam upala u taj posao i ispalo je prilično dobro. Počela sam tamo da živim i radim WWOOFing i osećala sam se strašno ispunjenom. Bila sam potrebna tim životinjama, da ih hranim i muzem, uvek su me željno iščekivale. Najviše sam bila zadovoljna time što sam mogla odmah da vidim plodove svog rada. Bilo je jako prosto, za razliku od pređašnjeg kancelarijskog posla.

Reklame

Život van grada u maloj zajednici potpuno je drugačije iskustvo. Nisam uvek imala novca, ali zato što sam živela u zajednici mogla sam da trgujem svojom robom ili kozjim mlekom u zamenu za nešto drugo. Osećala sam se bogatijom nego pre. Pretpostavljam da je jedna od loših strana ta što se nije radilo o mojoj farmi. Živela sam u tuđoj kući, po tuđim pravilima, i to je počelo da me umara. Želela sam i dalje to da radim, ali da imam svoj lični prostor koji je odvojen od posla.

Definitivno mislim da ako imaš neke sumnje u vezi s onim što radiš, treba da napraviš taj korak u nepoznato. Čak i ako nije idealno ili savršeno, to me je naučilo mnogo o sebi i šta cenim, šta ne cenim i koje su mi granice.

Bred, 40 - filmski tehničar koji je postao barmen

Kad sam radio kao tehničar u filmskoj industriji, radio sam 80 do 90 sati nedeljno. Tako prosto funkcioniše filmska industrija — radi se o minimalno dvanaestočasovnom radnom danu, kad se snima to bude i preko 15-16 sati, a radite nedeljama u cugu. Jednom sam radio 32 dana bez odmora.

Navučete se na lovu — što više sati radite, to je vaša nadnica veća, to više zaradite. U filmskom poslu, kad god vam se neko izvini, učini to novcem.

Mislim da je to bilo negde u vreme trećeg rođendana moje ćerke, kad sam došao kući sa gomile vezanih poslova pod ugovorom. Nakon što me nije videla nekoliko nedelja, ponašala se čudno. Ne bi mi više pritrčala vičući: "Tata!", niti radila bilo šta zabavno što rade roditelji i deca. Mrzeo sam to i želeo sam nekakvu promenu.

Reklame

Znali smo da želimo da imamo zemlju — moja žena voli konje. Odlučili smo da se preselimo negde gde bismo mogli da izvučemo više iz svojih ulaganja i prihoda, te smo se preselili iz Vankuvera u Miford, u Ontario. Mesto od oko 4.000 stanovnika. Kad smo stigli u ruralni Ontario, troškovi života nisu mogli da se porede. Hipoteka, namirnice, sve je bilo jeftinije.

I dalje pokušavamo da provalimo kako sve funkcioniše. Mora mnogo da se kosi trava i mnogo da se obrađuje zemlja. Imamo koze, piliće i zečeve, ali je zabavno. Prodajem nešto malo jaja, ali to nam nisu glavni prihodi. Radim u šanku dve večeri nedeljno u lokalnom pabu i uglavnom opušteno pristupam svemu. Moja žena je osnovala sopstvenu pozorišnu trupu, podučava glumu i performans, tako da je i ona našla nišu za sebe.

Kad bih morao nečemu da se vratim ili zaradim nešto na brzaka, vratio bih se filmu. Trenutno ne prolazim kroz isti stres ili pritiske – to konstantno razmišljanje o poslu koji te čeka narednog dana. Čitav taj deo mozga više ne koristim. Za sada mi se dopada to što radimo, sviđa mi se posao u pabu. To je praktično jedina kafana u gradu, najbolji posao koji možete da dobijete.

Intervjui su doterani zbog jasnosti i stila.

Pratite Saru Berman na Tviteru.

Još na VICE.com:

Kako izaći na kraj sa svakim tipom govnara na poslu

Srbi o svojim šefovima u šest reči

Kako je to kada odustaneš od svog sna