Ko jebe kapitalizam. Spalite ga. Zašto ne mogu samo da dremam popodne, a da leže plata?To su autentične misli koje mi se motaju po glavi tokom dana svaka tri do sedam sati. Veći deo odraslog života uzimala sam zdravo za gotovo da svi imaju istu sklonost ka fantaziranju o različitim načinima davanja otkaza na poslu. I sudeći po kratkoj anketi koju sam sprovela među prijateljima, uglavnom sam bila u pravu. (Novinari, ispostavlja se, imaju posebno živu maštu kad je u pitanju način "samoubistva karijere".)
Reklame
Ali nema svako petlju da povuče obarač — potencijalno zauvek okončavši karijeru koju ste možda gradili čitavu deceniju ili duže. Potrebna je posebna vrsta hejtera koji će u potpunosti napustiti mašinu što vas melje od devet do pet, možda čak započeti novi život lišen svake vrste tehnologije, radeći kao barmen, šetač pasa ili muzač koza.U redu, ne rade svi za kancelarijskim stolom tokom dnevnih sati, "mašina koja melje" može da znači različite stvari za različite ljude. Ali imajući u vidu moju sopstvenu opsesiju bežanjem iz krajnje konkurentske poslove oblasti, želela sam da saznam koje su nekonkurentske nekancelarijske alternative zapravo funkcionisale kod ljudi. Da li uzgajanje koza zaista deluje kao bekstvo od kapitalizma? Ili su samo zamenili jednu mašinu drugom? Imaju li novca da se prehrane i/ili su zažalili zbog svoje odluke?Da bih to otkrila, sakupila sam životne priče ljudi koji tvrde da su 100 posto uspešno pobegli iz takozvane mašine. Slobodni ste da planirate sopstveno oslobađanje iz lanaca kapitalizma u skladu s tim. (Napomena: ako vas bilo koji od ovih primera na kraju inspiriše da date otkaz, molim vas da me ne zatrpavate pretećim porukama ukoliko se vaš plan posle izjalovi.)Posao koji sam odabrala bio je novinarski. Počela sam da radim još u studentskoj štampi, koja je bila mnogo zabavna. Sećam se da sam u Karltonu jurila na biciklu za Džekom Lejtonom, pojavljujući se u skupštinskoj sali za novinare u ludoj odeći — nisam imala pravog šefa, sve sam odluke donosila sama.Kad sam diplomirala, vratila sam se u Njufaundlend, gde sam počela da radim u Telegramu kao novinar potrčko, a to je bila potpuno drugačija priča. Bila sam na samom dnu lanca ishrane, radeći u pravom pravcatom okruženju muške svlačionice. Radila sam naizmenične smene — dve nedelje dnevne, dve nedelje noćne. Dobijala sam sve zadatke tipa "neko i to mora", kao što su odlasci na predstavljanje novog policijskog konja.
Nadja, 35 - novinarka koja je postala povrtar
Reklame
Pisala sam silne članke o zdravstvu, jedan čovek kog sam intervjuisala morao je hitno da bude prebačen u Novu Škotsku radi tretmana epilepsije… Rečeno mi je da odustanem od te priče, a on je potom zapretio da će se ubiti. Pozvao me je i rekao da moram da napišem tekst o njemu, a oni su mi rekli da mu spustim slušalicu. To mi je sve veoma teško palo. Shvatila sam da moram da odem negde drugde gde moj rad može da ostavi nekog traga i da se povežem s ljudima na humaniji način — a ne da radim ropski posao hranjenja gladne internet mašine.Počela sam da radim kao farmer zato što su me roditelji pomalo učili povrtarstvu i dobila sam priliku da pomognem pri preuzimanju organske farme od prethodnog vlasnika koji je želeo da se povuče. Zaista sam sklonila sve svoje spisateljske veštine na stranu i počela da koristim druge delove tela, umesto da sve vreme koristim samo mozak. Kad me je dva ili tri meseca kasnije pozvao moj šef iz Telegrama, rekla sam mu da blaženo okopavam korov oko karfiola.Plata u novinarstvu iskreno je bolja od rada na farmi. Ali je makar rad na farmi zanimljiviji — želela sam da radim nešto što bi od mene iziskivalo fizički napor. Posle nekoliko godina rada na farmi, znala sam da ne mogu da izdržavam porodicu od tih prihoda, pa sam se vratila u školu za masažnu terapiju.Nisam se vratila na posao koji se radi od devet do pet, a mislim da nikad i neću. Naučila sam da sve što radite troši vreme i energiju, tako da vam je bolje da radite nešto što volite, nešto što vam pomaže da se razvijete duhovno, a ne samo nešto od čega ćete imati kuću i kola.
Reklame
Ešli, 34 - finansijska administratorka koja je postala profesionalni zanatlija
Reklame
Ovo radim puno radno vreme već četiri meseca i to je nešto najbolje što sam ikad uradila. Ludački sam srećna. Imam novu emociju koju sada zovem stres-buđena. Sve vreme sam stres-buđena. Ne smeta mi što sam pod stresom kad je igra moja.Moj dnevni raspored je relativno fluidan. Ustanem otprilike u isto vreme, promuvam se, možda sednem i sprovedem nekoliko neupotrebljivih ideja u delo. Potom možda odem na ručak sa prijateljima, vratim se i pokušam ponovo. Obično se ništa ne desi sve dok se ostatak sveta ne utiša i svi moji drugari ne završe na netu pričajući o svojim mukama, a ja onda počnem da budem stvarno kreativna.Kad se osvrnem iz današnje perspektive možda mi je žao što nisam uzela više meseci da isplaniram otkaz na poslu i uštedim malo više. Sve se desilo u nekih mesec dana. Finansijski imam dovoljno da ako želim da izađem s nekim na večeru, mogu. Mogu li da odem na skupo letovanje? Ne. Ali nikad nisam ni želela takve stvari. Ne sastavljam prosto samo kraj s krajem, sve je sa mnom u redu, ali kad stignu računi, pomislim: 'Hmmm, kako ću ovo da preživim?' Ali uvek preživim.Ako zaista zagusti, da li ću morati da se vratim i nađem neki drugi posrani posao? Dobro, to je u redu, ionako sam to radila čitavog svog života. To je samo novac. Ako budem morala da konobarišem, uradiću to, ali raditi posao koji ti ubija dušu — život je prekratak za tako nešto.
Kad su sve tvoje kolege dobri dečaci. Foto via Flickr korisnik Kristine Paulus
Reklame
Šenon, 32 - novinarka koja je postala šetačica pasa
Reklame
Aziza, 33 - PR konsultantkinja koja je postala muzačica koza
Reklame
Život van grada u maloj zajednici potpuno je drugačije iskustvo. Nisam uvek imala novca, ali zato što sam živela u zajednici mogla sam da trgujem svojom robom ili kozjim mlekom u zamenu za nešto drugo. Osećala sam se bogatijom nego pre. Pretpostavljam da je jedna od loših strana ta što se nije radilo o mojoj farmi. Živela sam u tuđoj kući, po tuđim pravilima, i to je počelo da me umara. Želela sam i dalje to da radim, ali da imam svoj lični prostor koji je odvojen od posla.Definitivno mislim da ako imaš neke sumnje u vezi s onim što radiš, treba da napraviš taj korak u nepoznato. Čak i ako nije idealno ili savršeno, to me je naučilo mnogo o sebi i šta cenim, šta ne cenim i koje su mi granice.Kad sam radio kao tehničar u filmskoj industriji, radio sam 80 do 90 sati nedeljno. Tako prosto funkcioniše filmska industrija — radi se o minimalno dvanaestočasovnom radnom danu, kad se snima to bude i preko 15-16 sati, a radite nedeljama u cugu. Jednom sam radio 32 dana bez odmora.Navučete se na lovu — što više sati radite, to je vaša nadnica veća, to više zaradite. U filmskom poslu, kad god vam se neko izvini, učini to novcem.Mislim da je to bilo negde u vreme trećeg rođendana moje ćerke, kad sam došao kući sa gomile vezanih poslova pod ugovorom. Nakon što me nije videla nekoliko nedelja, ponašala se čudno. Ne bi mi više pritrčala vičući: "Tata!", niti radila bilo šta zabavno što rade roditelji i deca. Mrzeo sam to i želeo sam nekakvu promenu.
Bred, 40 - filmski tehničar koji je postao barmen
Reklame
Znali smo da želimo da imamo zemlju — moja žena voli konje. Odlučili smo da se preselimo negde gde bismo mogli da izvučemo više iz svojih ulaganja i prihoda, te smo se preselili iz Vankuvera u Miford, u Ontario. Mesto od oko 4.000 stanovnika. Kad smo stigli u ruralni Ontario, troškovi života nisu mogli da se porede. Hipoteka, namirnice, sve je bilo jeftinije.I dalje pokušavamo da provalimo kako sve funkcioniše. Mora mnogo da se kosi trava i mnogo da se obrađuje zemlja. Imamo koze, piliće i zečeve, ali je zabavno. Prodajem nešto malo jaja, ali to nam nisu glavni prihodi. Radim u šanku dve večeri nedeljno u lokalnom pabu i uglavnom opušteno pristupam svemu. Moja žena je osnovala sopstvenu pozorišnu trupu, podučava glumu i performans, tako da je i ona našla nišu za sebe.Kad bih morao nečemu da se vratim ili zaradim nešto na brzaka, vratio bih se filmu. Trenutno ne prolazim kroz isti stres ili pritiske – to konstantno razmišljanje o poslu koji te čeka narednog dana. Čitav taj deo mozga više ne koristim. Za sada mi se dopada to što radimo, sviđa mi se posao u pabu. To je praktično jedina kafana u gradu, najbolji posao koji možete da dobijete.Intervjui su doterani zbog jasnosti i stila.Pratite Saru Berman na Tviteru.Još na VICE.com:Kako izaći na kraj sa svakim tipom govnara na posluSrbi o svojim šefovima u šest rečiKako je to kada odustaneš od svog sna