Sapunice su pomogle mom uklapanju u britansko društvo
Ilustracija: Ana Jaks.

FYI.

This story is over 5 years old.

Nove komšije

Sapunice su pomogle mom uklapanju u britansko društvo

Jedan od najvećih izazova po dolasku u Veliku Britaniju bila je jezička barijera – Bogu hvala na mojim nastavnicima, hraniteljskoj porodici i sapunskim operama.

Ovaj tekst je deo našeg serijala Nove komšije, u kojem mlade izbeglice širom Evrope gostuju kao urednici VICE.com. Pročitajte poruku urednice ovde.

-----

Farid ima 21 godinu i dolazi iz Avganistana. Danas živi u Islingtonu, u Londonu, i studira socijalni rad na Univerzitetu Goldsmits.

Kad vidim koliko energično i strastveno poslanici, dobrotvorne organizacije i mnogi ljudi protestuju i bune se protiv gašenja programa za zaštitu dece izbeglica u Britaniji, zaista imam vere u budućnost. Posle amandmana Dabs, porasle su nade da će britanska vlada omogućiti dolazak 3,000 dece izbeglica, ali je u februaru Ministarstvo unutrašnjih poslova objavilo da se ovaj projekat neće ostvariti. Ono tvrdi da lokalne zajednice nemaju mogućnosti da pomognu više od 350 dece kojima je Britanija već obećala da će doći. Napredak je ionako do sada bio suviše spor - prvo je krajem aprila, broj porastao samo do 480 mladih ljudi, a u maju se saznalo da su opštine širom Britanije u stvari ponudile bezbednu podršku za stotine dece izbeglica. Vlasti su ignorisale te ponude.

Reklame

Pre osam godina sam i sam bio izbegličko dete. Imao sam 13 godina kada sam krenuo iz Avganistana za Velike Britanije. Putovanje je potrajalo četiri meseca i bilo je veoma naporno. U jednom trenutku sam mislio da će se naš brod prevrnuti dok smo prelazili Mediteran između Turske i Grčke i da ćemo se svi podaviti. Srećom pa je motor broda ponovo proradio, ali bio je to veoma zastrašujući trenutak.

Proveo sam neko vreme živeći u "Džungli" u Kaleu pre nego što sam stigao u Englesku – niko ne bi smeo da živi tako.

Tokom čitavog tog putovanja bio sam šokiran time kako su se meštani ophodili prema nama. Proveo sam neko vreme živeći u "Džungli" u Kaleu pre nego što sam stigao u Englesku – niko ne bi smeo da živi tako. Pobegao sam iz Avganistana i život tamo bio je neizdrživo težak, ali kvalitet života bio je bolji od onoga sa čim sam se susreo u "Džungli".

Na putu do Evrope, moji saputnici i ja sanjarili smo o tome koliko će napredno da bude u njoj i koliko ćemo biti dobrodošli, koliko Evropljani žive udobnim životima i u sigurnosti. To je možda i dalje istina, ali zašto onda dopuštaju da izbeglice žive tako kako žive? "Džungla" je možda sada srušena, ali mnoge izbeglice i dalje žive na ulici i spavaju u lošim uslovima.

Upoznao sam mnogo mladih ljudi čije su priče slične mojoj, i znam koliko im je bilo teško. Kad je britanska vlada 2016. godine objavila da će dovesti izbegličku decu bez pratnje preko Kalea i drugih delova Evrope, isprva sam bio srećan – bio sam ponosan što živim ovde. Ali činjenica da je Britanija odlučila da primi samo ograničen broj dece veoma je razočaravajuća. Nadam se da će britanska vlada saslušati ljude, promeniti mišljenje i dozvoliti da više dece dođe i živi ovde.

Reklame

Toliko je mnogo sukoba i opasnosti u svetu, a mladi ljudi poput mene prisiljeni su da svakog dana ostave za sobom svoje porodice i pođu na zastrašujuća putovanja. Moj otac je ubijen u Avganistanu zbog svojih političkih uverenja – on je bio veoma otvoren u iskazivanju svojih stavova. Moja porodica nije želela da ostanem zato što je kod kuće bilo isuviše opasno, te su moja majka i moj ujak prodali našu radnju i zemlju kako bi mogli da plate moje putovanje. Nije bilo lako ostaviti porodicu za sobom i doseliti se ovde u Englesku kao tinejdžer. Ali govorim sebi da je sve to deo života i da moram da izvučem nešto iz svega onoga što sam žrtvovao.

Nisam uopšte govorio engleski i bar godinu dana nisam mogao da komuniciram sa ljudima oko sebe.

Sada studiram socijalni rad na univerzitetu i idem na praksu u službi za dečji socijalni rad pri londonskoj lokalnoj vlasti. To podrazumeva i rad sa izbegličkom decom bez pratnje i mladim Britancima koji takođe nemaju porodicu koja bi ih izdržavala.

Jedan od najvećih izazova sa kojima sam se susreo kad sam stigao u Veliku Britaniju bila je jezička barijera. Nisam uopšte govorio engleski i bar godinu dana nisam mogao da komuniciram sa ljudima oko sebe. Za razumevanje kulture takođe mi je trebalo vremena. U školi su me maltretirali zbog mog akcenta.

Na kraju sam počeo da se osećam više kao kod kuće u Londonu i tu sam stekao prijatelje, ali ništa se od toga se ne bi desilo da nije bilo mojih nastavnika i moje hraniteljske porodice, kojima sam mnogo zahvalan. Tokom praznika bi moja hraniteljka pronalazila letnje škole kako bih mogao da nastavim s učenjem i pomagala mi oko čitanja.

Reklame

Stavljala bi titlove dok gledamo Istendere ili druge televizijske drame kako bi mi pomogla u učenju. Bio sam veoma mlad kad sam pobegao od kuće i započeo život u drugoj zemlji, ali to mi je pomoglo da mi Britanija lakše postane novi dom.

Zato podržavam dobrotvornu organizaciju Refugee Action koja se zalaže za to da sve izbeglice imaju potpun i ravnopravan pristup engleskim časovima preko kampanje Let Refugees Learn.

Potpišite UNHCR peticiju koja poziva vlade da obezbede sigurnu budućnost za sve izbeglice ovde .

Ovde možete da uplatite donaciju za Refugee Action, dobrotvornu organizaciju koja pomaže izbeglicama u Velikoj Britaniji.

Ilustracija Ana Jaks