FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Bokserska karijera bivšeg naciste i SS regruta, Erika Plezantsa

Za Erika Plezantsa ne bi se reklo da je tipičan član fašističke organizacije Britanski dobrovoljački korpus, ali on je služio u Hitlerovim elitnim političkim snagama. Takođe je boksovao za njih, koristeći sve ono što je kod kuće naučio

Tekst je objavljen na VICE Sports

Deceniju pre nego što će Drugi svetski rat baciti senku preko Evrope, Erik Plezants bio je otresiti školarac iz snenog Noriča. Već je počeo da stiče reputaciju kao amaterski bokser, bodi-bilder, i rvač zahvaljujući visini i telesnoj snazi. Novinar Nikolas But u svojoj knjizi pod naslovom „Cik-cak: Neverovatne ratne avanture dvostrukog agenta Edija Čepmena" – o Ediju ćemo nešto kasnije – opisuje Plezantsa: „Tihi džin od čoveka (…) tragično priprost, vrhunske fizičke spreme." Karakterno je zapamćen „po tvrdoglavosti koliko i po snazi, posebno protiv autoriteta". Ove osobine sigurno su ga sprečile da se uklopi među ostale mladiće u ruralnoj Britaniji dvadesetih godina prošlog veka.

Reklame

Plezants može jeste a možda i nije delovao priprosto na prvi pogled, ali svakako nije bio ni glup ni nepromišljen. Kad je 1939. izbio rat, ozbiljno je razmišljao o tome da se pozove na prigovor savesti, ali je umesto toga našao posao u poljoprivredi i tako pomogao da prehrani zaraćenu naciju. Otputovao je do ostrva Džersi u potrazi za poslom, ali evakuacija ga je sprečila u tome. Pošto je povratak onemogućio manjak brodova, zarobili su ga Nemci kada su 1940 okupirali ostrva na zapadu Lamanša. Ovako je počeo niz događaja koji je Plezantsa, uprkos temperamentu, odveo do Britanskog dobrovoljačkog korpusa, dobrovoljne vojne formacije u sklopu jedne od najomraženijih organizacija u istoriji ljudskog roda, Vafen-SS

Da bi se objasnilo kako je do ovoga došlo, mora se poći od metoda okupacionih vlasti na Džersiju. Nemci su se prema lokalnoj populaciji ponašali izuzetno korektno jer im je namera bila da okupaciju iskoriste u propagandne svrhe protiv Britanije. Kad je Plezants bio uhvaćen pljačkajući nemačku pekaru (izdržavao se krijumčarenjem i krađom od kako je izgubio posao berača krompira zbog tuče sa nadzornikom) nisu ga streljali kako je bio običaj drugde. Poslali su ga u zatvor, a pošto je pokušao da pobegne i vrati se u Englesku, zatim i u radni logor, pa u Dižon u Francuskoj, pa u drugi logor nedaleko od Krojcberga u Nemačkoj.

U Nemačkoj je Plezants po prvi put sreo regrutere Britanskog dobrovoljačkog korpusa. Te 1944. više nije bilo dovoljno zaliha za logoraše, pa su Plezants i njegov prijatelj Džon Lester navodno bili zavrbovani hranom, duvanom, alkoholom, i mogućnošću ženskog društva. Adrijan Vil u knjizi „Odmetnici: Hitlerovi Englezi" opisuje kako je Plezants rekao regruterima da će teško ikoga ubediti pričom o krstaškom ratu protiv boljševika – on im se pridružio da bi udobnije živeo. Tako je prešao put od berača krompira do SS saveznika; pristupio je nacistima iz pragmatičnih a ne ideoloških pobuda.

Reklame

Luftvafe oficir sa britanskim policajcem tokom okupacije Džersija // PA Images

U prologu za posthumno objavljenu autobiografiju „Hitlerovo đubre: kroz pakao nacističke Nemačke i Staljinove Rusije", Plezants je sam objasnio zašto je pristupio SS. „Za mene nije bilo nikakvog političkog ili moralnog značaja u pristupanju Hitlerovoj vojsci. Zašto bi i bilo? Rat mi je bio nametnut, ja tu nisam bio ni na čijoj strani osim na svojoj, nisam bio ni izdajnik ni partizan, a uvek sam se borio samo za sebe." Svakako zvuči kao da mu je savest bila mirna; na nama je samo da nagađamo koliko su verodostojni motivi izneti posle okončanja rata. Nisam bio protiv Britanaca, ni protiv Nemaca, ni protiv Jevreja ni Rusa", nastavlja on. „Kroz rat sam prošao na samo svoj način. Ni za šta neću da se izvinjavam; ni za čim ne žalim".

U istom prologu Plezants s prezirom gleda na „pobožno moraliziranje" istoričara koji su pisali o Britanskom dobrovoljačkom korpusu osudivši njega i njegove saborce. Jeste u skladu sa prkosno tvrdoglavim karakterom, ali reklo bi se da preteruje ako tvrdi da nije očekivao posleratne moralne osude. Sebe tu doživljava kao odmetnika koji se sticajem okolnosti našao u nezgodnim okolnostima i bio prinuđen na ekstremne odluke, što je sušta suprotnost u odnosu na šačicu iskrenih fašista koji su iz drugih pobuda postali dobrovoljci. Ipak, Plezants jeste bio član Hitlerovih ideoloških jurišnika i zauvek će snositi svoj deo odgovornosti za najteže ratne zločine. Možda je bio motivisan samo sopstvenim interesom, ali to ga ne čini ništa manje zaslužnim najdubljeg gnušanja.

Reklame

Da je još živ, Plezants bi sigurno istakao da ne mog da mu sude oni koji nisu robijali u logoru kad i on, kao i da njegova jedinica nikad nije učestvovala u borbenim dejstvima; Britanski dobrovoljački korpus, uprkos prisustvu nekolicine ideologa, činili su mahom mladi hedonisti plemenitog roda i oportunisti sumnjivog morala. Plezants se ipak borio za SS, mada u ringu umesto na frontu. Vratimo se na njegova atletska dostignuća u predratnom periodu.

Plezants nije rođen kao aristokrata – bio je sin lovočuvara iz Norfoka. Kao tinejdžer, izašao je na glas kao talentovan rvač i bokser-amater. Dali su mu nadimak Panter kad je počeo profesionalno da boksuje sa umerenim uspehom. Ipak, jednog dana se probudio sa vrtoglavicom pa ga je otac odveo kod lekara. „Oko petnaeste, kad sam počeo sa boksom, nisam imao nikakve planove za karijeru van ringa. Sledećih nekoliko godina to me je čvrsto držalo", piše u uvodu biografije objavljene 2003. Doktori su mu rekli da ne sme više da boksuje zbog povreda glave. „Bio sam zapanjen. Kao da sam u zemlju propao."

Ove potresne vesti za mladog Plezantsa možda objašnjavaju zašto je delovao priprosto. „Hitlerovo đubre" navodi neke mudre i promišljene stavove o povredama mozga koje prate borilačke sportove iz kojih se jasno vidi koliko je u stvari bio oštrouman. Pošto više nije mogao da boksuje okrenuo se rvanju. „Trenirao sam sve dok me nisu uhapsili. Bio sam fanatično posvećen fiskulturi svih vrsta, čak sam vežbao koliko je to bilo moguće i u logoru, što mi je bez sumnje pomoglo da preživim."

Reklame

Nikolas But piše o Plezantsovog rvačkoj karijeri, koju je pratio posao telohranitelja i izbacivača tokom tridesetih godina. Takođe se misli da je bio rezerva britanske gimnastičke selekcije za Olimpijadu u Berlinu 1936. Boksu se vratio u logoru gde su zarobljeni mornari sa raznih strana sveta – Australijanci, Kanađani, Britanci – organizovali mečeve iz razonode. Plezants kaže da zaradio dosta novca nokautiravši crnog boksera koji se izdavao za Kid Silvera, jamajčanskog borca i pretendenta na evropsku krunu u poluteškoj kategoriji. Iako se ovo možda i desilo ali Plezantsov opis deluje prilično nakićeno, što važi i za ostatak autobiografije.

Britanski RVZ 1944. godine // Via Wikicommons

Kasnije, dok je uživao u amoralnim beneficijama članstva u Dobrovoljačkom korpusu, Plezantsa je bokserska reputacija dovela do učešća u bokserskoj selekciji SS. Krajem 1944. situacija istoku bila je očajna, pa mu je delovalo da će zabavljanjem SS trupa najlakše izbeći da ga pošalju na front. Navodno je trenirao nekoliko meseci pre meča u Pragu protiv SS policajca, koji je dobio. The Scotsman tekst iz 2002. na temu ozloglašene „legije izdajica" navodi da ovo Plezantsa čini šampionom u poluteškoj kategoriji u SS takmičenjima; nezvaničnu titulu je držao je do smrti 1997. godine.

Što je možda i najluđe, Plezants je navodno održao seriju egzibicionih borbi protiv Maksa Šmelinga pred nemačkim oficirima. Šmeling, legendarni teškaš i šampion sveta od 1930. do 1932., imao je komplikovan odnos sa nacističkim režimom. Iako se danas smatra da mu se pasivno protivio, svakako su ga koristili. Prisilno regrutovan, prošao je obuku za padobranca a zatim bio ranjen na Kritu 1941. posle čega su ga penzionisali i koristili samo za održavanje morala. Tako se Šmeling borio protiv Plezantsa pred oficirima, a Plezants dostigao vrhunac karijere u borbama protiv velike zvezde dugo pošto je odustao od profesionalne karijere.

Reklame

ČITAJ JOŠ: Dan kada su engleski fudbaleri "salutirali" naci Nemačkoj

Rat se bližio kraju, a čak i najzagriženiji britanski dobrovoljci pokušavali su da se distanciraju od SS, pa je tako i Plezants okačio rukavice o klin. Pred kraj rata oženio je Nemicu, prisustvovao strašnom bombardovanu Drezdena, i navodno ubio dva ruska vojnika golim rukama. Na kraju su ga Sovjeti našli u putujućem cirkusu, osudili za špijunažu i poslali u Vorkutu, gulag iznad severnog polarnog kruga.

U Plezantsovu priču teško je poverovati – neki delovi su gotovo sigurno izmišljeni – ali nekad je teško poverovati u sam Drugi svetski rat, apsurdni period ljudske istorije. Plezants je oslobođen iz gulaga negde oko Staljinove smrti 1953. Pošto je tamo radio u podzemnom rudniku uglja, teško se adaptirao na normalan život. Jednog od njegovih kolega iz Dobrovoljačkog korpusa Britanci su obesili zbog izdaje, nekoliko njih poslali u zatvor, ali početkom pedesetih godina delovalo im je da je Plezants dovoljno propatio. Vratio se u rodni Norfok, zaposlio kao nastavnik fizičkog i džudo instruktor, i živeo relativno mirno.

Edi Čepmen, takođe jedan neverovatan lik, bio je koautor Plezantsove autobiografije iz pedesetih godina koja se danas ređe citira nego „Hitlerovo đubre". Njih dvojica su se upoznali u okupiranom Džersiju, a Čepmen – srodna duša, večiti nitkov, bivši dvostruki agent – je popularizovao Plezantsove moralno mutne ratne avanture. Plezants je ipak hteo da priču sam ispriča. Dugo je radio na svojim memoarima ali nije doživeo konačno izdanje – „Hitlerovo đubre" objavljeno je posthumno.

Reklame

Pogledajte film Goloruko pesničenje u Velikoj Britaniji


U pokušaju da proniknemo u Plezantsovo pristupanje Britanskom dobrovoljačkom korpusu i SS-u, možemo ili da prihvatimo njegove navode ili da ostanemo skeptični. Možda je lakše poverovati da je sve radio zbog ića, pića, i boksa, ali ipak duboko uznemirava ideja da je čovek bio spreman da stane uz ideologiju nacizma iz čiste lične koristi u vreme dok su mnogi njegovi sunarodnici gladovali. Možda u čitavoj priči nešto još uvek nedostaje, posebno ako se uzme u obzir da je u predratnoj mladosti nakratko bio član Britanskog saveza fašista; opet, u to vreme je flertovao i sa komunizmom. Ideja da je SS-u prišao bezvoljno uklapa se sa onim što je poznato o Britanskom dobrovoljačkom korpusu, ali takođe mu je vrlo dobro legla kad se vratio u domovinu da bi izbegao zatvor ili vešala.

Šta god Plezants stvarno mislio o oružanim odredima Nacional-socijalističke stranke, ostaće upisano da se tokom rata borio na njihovoj, a ne na strani svoje zemlje. Možda nikad nije ispalio metak, ali svakako je ispalio nekoliko krošea za zabavu SS trupa. Možda bi se moglo reći da je delovao subverzivno, trošio ograničene resurse i pride tukao naciste u ringu. Ipak, možda je dovoljno izgovora izrečeno u korist enigmatične ličnosti pod imenom Erik Plezants.

@W_F_Magee