Siniša Pavić za stolom u restoranu Borina Česma
Sve fotografije autor

FYI.

This story is over 5 years old.

Intervju

Legendarni Siniša Pavić za VICE o malim, velikim i Srećnim ljudima

„Kad bi sve propalo, a ostale samo njegove serije, pre svega Bolji život, to bi bilo dovoljno da se rekonstruišu naši životi"

Citat iz podnaslova se u originalu odnosi na Balzaka i njegove romane. Ali, u našoj specifičnoj lokalnoj varijanti to sto odsto važi i za Sinišu Pavića, čoveka na čijoj vizitki bi opušteno moglo da piše „ko-scenarista novije srpske stvarnosti“.

Siniša Pavić je oblikovao jedan izuzetno značajan deo našeg kolektivno doživljenog - sve te sate i sate koje smo proveli i koje i dalje provodimo ispred televizora. I još važnije, stvorio je sve te silne likove koje smo gledali kao naše rođene, podsvesno kapirali kao stvarno bliske, jer tako nas i laže magična kutija, pretvarajući lica koja viđamo na njoj u poznate. U svačije prve komšije.

Reklame

„Vruć Vetar“ i „Bolji život“ su obeležili period od smrti Tita do raspada Jugoslavije; „Srećni ljudi“ su pop-kulturni bekdrop Srbije devedesetih bar koliko i er maks dvojka ili Prodidži. „Porodično blago“ je riznica mimova i referenci koju razumeju svi srpski milenijalci. „Belu lađu“ nisam gledao, ali znam da je bila popularna toliko da Lane Gutović i Srećko Šojić više teško mogu da se razdvoje u „očima naroda“.

Nervozan sam, pomalo jer treba da upoznam lika koji je obrnuo igricu pre nego što se većina vas što ovo čitate rodila, ali i pomalo jer kasnim dvadesetak minuta. Ipak, Siniša Pavić zvuči nekako predratno ozbiljno i fino kada me zove da proveri dokle sam stigao i daje mi precizna uputstva kako da dođem u Manastirište iza Vlasotinaca, do njegove kuće, u dnu uličice koja će jednog dana biti nazvana po njemu.

Njegovo imanje je sve što treba čoveku u zasluženoj penziji: ogromno dvorište, bazen, gostinska kuća i mermerna spomen-ploča u zadnjem delu dvorišta. Za tri psa koja su mu otrovale komšije. Srpska Florida, samo sa Bugarskom umesto okeana.

Spomen ploča psima Siniše Pavića

Dok me Siniša Pavić vodi da vidim gde živi i radi, primećujem da nema domaćice. Nadao sam se da ću o opusu Pavića moći malo da porazgovaram i sa Ljiljanom, jer ona je navedena kao saradnica na scenariju na skoro svim serijama. Ali ona je, nažalost, opravdano odsutna, pa me moj sagovornik poziva da odemo do obližnje gostionice po imenu Borina česma, gde ću ubrzo otkriti koja je razlika između prave dunjevače i svih ostalih koje sam pio.

Reklame

Domaćini nas dočekuju kao rođene, i u ovakvoj atmosferi, na terasi restorana iznad šušteće i nepravedno prljave Vlasine, čovek preda mnom deluje opušteno i zadovoljno, primetno mlađe nego što jeste. Siniša Pavić ima 85 godina i dominira našom TV dramom brat bratu jedno 50. A ja bih želeo da u sledeća dva-tri sata saznam kako.

Dok sam dolazio ovde, razmišljao sam o svim vašim serijama koje sam gledao i shvatio sam da se uvek vraćam pre svega na likove. Giga Moravac, Emilija, Aranđel, Tika Špic, Šojić… Ti likovi su makar u našem društvu postali arhetipski, primeri nekog našeg mentaliteta. Pitam se jeste li vi na neki način učestvovali u internalizovanju tog mentaliteta, pa samim tim i u njegovom kreiranju? Ili ste ga prosto dobro oslikali?
Ako je mentalitet skup nekih naših genetskih osobina ili neiskorenjivih navika koji se mogu podvesti pod zajednički imenitelj, onda bi za taj naš mentalitet moglo da se kaže mnogo toga lošeg. Mi smo neracionalni, umesto dogovora više volimo rasprave - u kojima su uvrede gotovo neizbežne, nismo u stanju da se organizujemo, nismo istrajni u dobrim pokušajima, trujemo pse, svi sve znamo, niko nikom ne priznaje nikakvu vrednost, zavidljivi smo i ne trudimo se da budemo bolji od drugog, jer to je veliki trud, lakše je da ga nekako srozamo.

Oštar start. Ovde ste naveli samo negativne karakteristike.
Pa i to je naš mentalitet. Jer ipak je tu reč o narodu koji 27. marta jedini u Evropi masovno izađe na ulice protiv Hitlera, obori dogovor sa njim, narodu koji ima toliko jakih i plemenitih ljudi koji će da pređu Albaniju, prebole tifus, vrate se na front i izbore slobodu svojim porodicama i zemlji. To su ljudi koji skupljuju novac za bolesno dete koje nikad u životu nisu videli, dok je možda i njihovo sopstveno bolesno. Ti ljudi će te opsovati u saobraćaju zbog male greške, a sutra će ti možda pomoći kada vide da si u nevolji.

Reklame

Znači, ima on i dobrih strana?
Taj mentalitet je mešavina svega i svačega, a mi u njemu vidimo ono što volimo da vidimo. Ako volimo svoj narod, mi ćemo gledati onu bolju stranu njegovog mentaliteta, jer nijedan narod nije bolji od drugog. Stvar je u tome - koliko među nama ima onih koji u sebi nose one bolje osobine, a koliko onih sa suprotnog pola? Pa se jedan zove Mihajlo Pupin, a drugi Svetozar Vujković. Jedan se zove Živojin Mišić, a drugi Boško Bećarević.

A šta vi uzimate od tog mentaliteta?
Autor bira, već prema tome što piše, o komediji koju živimo ili o tragediji koja nas snalazi svakih 20-30 godina. Radio sam i jedno i drugo. To su sve delovi jedne priče, o našoj prošlosti i sadašnjosti.

Čuo sam više puta prezrive stavove ili sprdnje na račun toga kako Siniša Pavić šablonski gradi dijaloge, daje predvidljive šlagvorte, koristi stereotipne likove i vrti se oko istih tema. Ono malo što znam o dramaturgiji mi ruje, što bi rekao drug Tito, po malom mozgu, šapuće mi da ima nešto u tim kritikama. Imate li neki odgovor na njih?
U principu autor ne treba da odgovara kritičarima. Posebno onim anonimnim. Ali pošto je pitanje već postavljeno, zaslužuje odgovor. Da ne bude da ja o sebi pričam, evo odgovora koji su drugi dali, potpisani. Na primer, Vera Mirosavljević, novinarka novosadskog „Dnevnika“, povodom emitovanja prve epizode TV serije „Banjica“ kaže: „Ne javlja se retko, ni suviše, podneli bismo i više, ali sve što ponudi, stani pa gledaj. Pogodi ko je?“

Reklame

Pogađam: Siniša Pavić.
„Pisac koji ne zna za promašaj“, da završim citat. Ili evo malo svežije, šta je rekao hrvatski analitičar Boris Postnikov, povodom ponovnog prikazivanja „Boljeg života“ u Hrvatskoj, posle 30 godina:

Serija „Bolji život više govori o našoj socijalističkoj prošlosti i kapitalističkoj sadašnjosti nego sva druga savremena kulturna i javna dešavanja. „Bolji život“ zahvata neuporedivo šire nego savremeni filmovi i serije, medijske vesti i komentari, kolumne i političke analize, otkriva isto što i oni, pa onda još dosta više. Upravo u tome je poenta i zato ga, u iščekivanju novih repriza treba ponovo potražiti preko torenta. Ako je doista bio kvalitetniji od vremena u kojem je nastao, onda je neuporedivo bolji od vremena u kojem ga danas gledamo.

Naravno, uvek ste osim kritičara imali i branioce. Ili branitelje. Čak i kada ste se bavili kontroverznim temama za tadašnje jugoslovensko i današnje srpsko društvo, kao što su četnici i partizani.
Eto, toliko o „stalno istim temama“. I gde su videli da je tema „Banjice“ slična temi „Boljeg života“ ili „Poslednji čin“ temi „Porodičnog blaga“? I kome je uopšte palo na pamet da piše o logoru na Banjici, osim meni? Tu je reč o ljudima koji nikada nisu napisali dobar dijalog i koji ga nikad neće napisati, jer ne umeju da ga prepoznaju ni kada je napisan. A bez dobrog dijaloga nema ni zanimljivih likova koje ste pomenuli, i nema dobre serije.

Reklame

Sve kritike na stranu, ja znam da kada na jutjubu pustim prvu epizodu „Porodičnog blaga“, odgledam je do kraja čak i ako je dva ujutro. I želim odmah da kliknem na sledeću. Kao što bih pre trideset godina, da sam mogao da kliknem na sledeću epizodu „Boljeg života“ kliknuo na to kao da je besplatan eurokrem. Te serije su u stvari i dalje validna konkurencija svemu što se danas proizvodi, rekao bih. Možda otuda kritike i danas?
To je borba za prazan prozor. Priroda i život ne tolerišu prazninu, popunjavaju je. Ovde nema dovoljno praznine da bi je popunili oni kojima su „Bolji život“ ili „Srećni ljudi“ prejaka konkurencija i posle 30 godina. Upravo je jedan od takvih koji su vam šaputali na uvo objavio u novinama srećnu vest za gledaoce, da je vreme „da klasici kao što su „Bolji život“, „Srećni ljudi“, „Porodično blago“, ta naša srebrnina, ode u zasluženi trezor.“

Da bi se otvorio prostor za nešto novo?
Zato što su se pojavile nove serije koje bi trebalo da ispune taj prostor. Pa kao što smo mi, kao klinci, ulazili na mufte u bioskop tako što na ulazu stavimo odozgo jednu pravu ulaznicu, a ispod nje tri lažne, tako i ovaj što bi da šalje moje serije u trezor, uz seriju „Koreni“, koja je zaista odlična, navodi i neke dve-tri koje bi uz nju da prošvercuje.

Koje to serije navodi?
Ne bih u to ulazio. Očigledno, dok god su tu „Bolji život“, „Bela lađa“, „Srećni ljudi“, prostor nije dovoljno prazan da bi se moglo uz dobru seriju nešto i prošvercovati. Dela stvorena u prošlosti, ukoliko su visokog kvaliteta, nisu za njih poželjni uzori, a ni takmičari koje treba dostići. Dakle, nije više dovoljno samo prigovarati, zakerati, neophodno je skloniti to u trezor.

Reklame

Svako danas glumi nešto i svako lako može da izrazi svoje mišljenje, javni život se izmenio. Ali vas skoro ni da nema u njemu. Zašto?
Ja nikad nisam naročito učestvovao u javnom životu, ali šta to danas znači? Nije to milje u kome se ja osećam dobro, ja to mogu da gledam, da se tome podsmevam ili ignorišem, ali ne i da u tome učestvujem. U javnom životu danas možete učestvovati tako što ćete učestvovati u raspravama u kojima ništa ne možete da raspravite. Ovde niko ne učestvuje u raspravama iz drugog razloga osim da bi drugom dokazao da je glup i da ne zna ništa.

Zvuči kao moji komentari na društvenim mrežama.
Ko sam ja da dajem mišljenje o svemu i svačemu. O onome što sam radio, o tome mogu da govorim.

Siniša Pavić u svom radnom okruženju

Da li ste nešto menjali u svom načinu rada za sve ovo vreme?
Kako sam počeo, tako i sada pišem. Rukom. Mislim da je taj metod naporan, ali ispravan. Suviše vodim računa o tekstu, kao da će ići u Akademiju nauka. A ja ga pišem za televiziju, gde ga procenjivati i onaj ko je polupismen.

Ali ja ne pišem za masu. Velika je zabluda da je televizija masovni medij, jer nju u stvari gleda pojedinac, sam. Kada gleda masa, to je pozorište, tu su gledaoci u atmosferi gde jedni na drugog vrše uticaj. Dovoljno je da se petoro nasmeje i prenosi se kao zarazna bolest. Ja pišem za jednog gledaoca. I to pišem za ljude koji poznajem. Ako vidim da su oni zadovoljni - i ja sam.

Kojom ste od vaših serija najzadovoljniji?
Ima ljudi koji smatraju da je „Porodično blago“ najbolje napisano. Ja imam tu neke likove koji su stvarno izuzetno uspeli i postali popularni, Đoša, Tika Špic, cela porodica Stojković.

Reklame

Recite mi kako ste se vi uopšte obreli u tom pisanju za televiziju?
Kada se televizija pojavila, 1958. godine, ja sam već završio Pravni fakultet, odslužio vojsku i na odsustvu otišao da vidim izložbu televizora u Ruskom domu. Ugledao sam svoje lice na dvadesetak ekrana, jer je na ulazu kamera snimala svakog. Bilo je to fascinantno za mladog čoveka čija je porodica prvi radio-aparat kupila tek godinu dana ranije.

Niste ni imali televizor kada ste počeli da pišete za televizor?
Televizora je tada bilo malo, a postojao je i vic da je TV Zagreb svoj eksperimentalni program u 6 uveče počinjala sa: „Dobro veče, druže Bakariću.“ Ljudi su to uglavnom gledali pred izlozima, bilo je uvek gužve ako se puštala neka serija Lole Đukića.

Ova šezdeseta godišnjica koja je sada proslavljena… Jeste to tada bio početak, ali je trebalo punih deset godina da prođe da televizija počne da proizvodi relevantan kulturni, dramski i serijski program. Tih deset godina se uglavnom eksperimentisalo, učilo, kopiralo nešto iz inostranstva, a neki su se i školovali. Jedan od njih bio je Sava Mrmak, koji je proveo šest meseci na obuci u BBC-u.

On je bio prvi režiser s kojim ste radili?
Moja saradnja sa njim bila je presudna da shvatim svoj rad na televiziji kao nešto čemu ću posvetiti svoj život. Zašto ovo kažem? Meni je 1966. godine objavljen roman „Višnja na Tašmajdanu“ koji je predstavljao za javnost izvesno iznenađenje. Roman potpuno anonimnog pisca postao je bestseler i nije bilo dnevnog ili književnog lista ni u Beogradu ni u Zagrebu koji nije pozdravio ovo delo. Bile su to za mene izuzetne, vrlo pohvalne kritike koje su mi praktično otvorile vrata za ulazak u književni svet. Roman je preveden za godinu dana na pet jezika: češki, poljski, nemački, rumunski i bugarski. Nisam imao nikakvog razloga da pišem za televiziju, gde su se ljudi tek učili osvajanju nove vrste pismenosti.

Reklame

I kako ste onda ipak prešli na televiziju? Tada ste bili i sudija i uspešan romanopisac…
U međuvremenu se u mom životu desio događaj značajniji od mog prvog romana. To je moj brak sa Ljiljanom. A suprugu valja ponekad poslušati.

Oko kojih konkretno stvari? Pitam za druga.
Oko bitnih stvari u životu. Ona, koja je bila oduševljena mojim romanom i koja ga je najpre pročitala kao studentkinja, pa je poželela da upozna pisca, rekla mi je: „Mi ćemo ubuduće više živeti sa televizijom nego sa knjigom“, misleći na nas kao narod. To mi je rekla osoba koja je odrasla na knjigama i svoj ukus razvila na velikim piscima.

Vidite, ja sam takođe dete odraslo sa knjigama, sa njima sam zavoleo pisanu reč i bez knjige ne mogu ni dan-danas. Ali, televizor je ušao u svaku kuću, a knjiga samo u poneku, a najčešće je bila samo dekor uz nameštaj. Ipak smo mi poznati kao narod koji mnogo gleda televiziju, a malo čita.

Je li to bio i početak vaše saradnje sa Ljiljanom?
Donekle jeste. Zapravo, malo je to duža priča. Tih sledećih godina, od mene se očekivalo da napišem drugu knjigu. A ona je uvek teža od prve. Vava Hristić, koga sam na ulici pitao kada će štampati drugo izdanje „Višnje“ , rekao mi je: „odmah čim nam doneseš drugi roman“. Dok smo svi čekali taj drugi roman, ja i čitaoci koji su „Višnju“ zavoleli, ja sam probao da pišem i za televiziju, na Ljiljaninu sugestiju. Tada su za televiziju već počeli da pišu i vrlo poznati pisci - Aleksandar Popović, Danilo Kiš, Mirko Kovač… Vredelo je oprobati se.

Reklame

Tako je nastala vaša prva serija za televiziju?
Napisao sam TV seriju „Diplomci“ koja je kod urednika televizije izazvala gotovo istu reakciju kao i moj prvi roman na književnom terenu. Međutim, realizacija je kod mene izazvala šok. Bila je to, kako se tada zvalo, vrlo uspešna serija, koja je stvorila jedan lik koji je postao prvi moj takozvani „opštenacionalni junak“, Bubuleja.

Ali moj nepogrešivi utisak je bio da je realizacija iskoristila otprilike samo 20 odsto mogućnosti i vrednosti teksta. I onda sam ja jako postao oprezan, ako pogledate, od 1971. do 1979. kada sam napisao „Vruć vetar“, nisam izlazio sa mnogo toga.

Samo „Pozorište u kući“ i „Otpisani“, ništa naročito…
Jeste, ali tu sam ja, radeći „Pozorište u kući“ u stvari sebe školovao po pitanju dramaturgije. Upravo u toj mojoj saradnji sa Novakom Novakom, došlo je i do saradnje moje supruge sa mnom.

Kako tačno?
To je Novakova serija, on je to postavio kao format, on je to video na engleskoj televiziji. I uzeo je to sam da uradi, da izađe malo iz senke Lole Đukića. Seriju je zamislio kao sitkom sa četiri glavna porodična lika, gde se za svaku emisiju pravila posebna priča, kao neka mala novela. Napisao je prvih deset epizoda, ali mu je zbog stalne potrebe za novim idejama i pričama, dragocen bio saradnik. Zvao je sve tada poznate pisce, ali stvarno sam mu pomogao samo ja. I to na insistiranje moje supruge. Nisam se pokajao, iako ne volim društvo u pisanju i veliki sam protivnik timskog rada.

Reklame

Novak Novak je bio, u modernoj terminologiji, šouraner, a vi scenarista?
Tu sam ja ipak imao svoju autonomiju, potpunu slobodu da formiram i napišem sopstvenu priču. Tako sam napisao 23 epizode, gde mi je Ljiljana zapravo dala ideju za temu i zaplet 14 ili 15 epizoda, što je za tu vrstu serije najvažnije.

Ja sam u toj seriji učio dramaturgiju na maloj formi, gde priča mora da počne i da se završi u 30 minuta. U tom okviru pisac mora da ima ekspoziciju, zaplet, rasplet i poentu. Pišući te 23 epizode izvežbao sam ekonomiju pisanja: odnos prema minutaži, strukturu teksta, funkcionalnost dijaloga koji ne sme da govori o onome što gledalac vidi, gde ne sme biti prepričavanja onoga što se desilo i što je gledalac već zapamtio.

U to vreme ste radili i „Otpisane“. I tu ste bili saradnik?
Ja sam uzeo scenario koji je napisao Dragan Marković i praktično ponovo sve napisao. Rekli su mi da ću da budem potpisan kao ko-autor, ali on to nije dao. Rekoh: „Potpišite me kao pisca dijaloga.“ Ni to ne da.

Zašto?
Hteo je da bude pisac. Bio je član CK Srbije i glavni urednik NIN-a, pa su me odgovarali da se ne svađam s njima, kao bio bi to skandal i šta ja znam. On je i sledeće cikluse potpisivan, a znaš ko je pisao? Gordan Mihić i Zoran Đorđević. A oni se čak nisu ni potpisivali. E, to su ti moji rani radovi koji su me vremenski koštali, ali nisam ja tu izgubio vreme. Ali poziv Save Mrmka da radimo istorijske drame me je zaista vratio na televizijski put.

Reklame

Po čemu je ta saradnja bila posebna?
On je bio obrazovan čovek, izvanredan reditelj. I u načinu mog pisanja, bez obzira na to što je „Pozorište u kući“ bilo jedna vrsta vodvilja, on je video pisca pravog funkcionalnog dijaloga.

U suštini, dobra komedija mora da počiva na dobroj priči i može se reći da je komedija zapravo vrsta drame koja je ispričana na duhovit način. Kurčubić u „Boljem životu“ je lik u takozvanoj ljudskoj komediji. Ali, u priči gde je težište na drami, on je zapravo Vujković, upravnik Banjičkog logora. Okolnosti čine čoveka prihvatljivim, simpatičnim ili u njemu bude neke druge pritajene mogućnosti.

Ono što ja potpisujem kao tekst ne može niko drugi da menja. To je pitanje odgovornosti za ono što uradiš.

Sava Mrmak je bio izuzetan gospodin, tako je i radio svoj posao. Nikad nije pokušavao da nešto doda ili oduzme mom tekstu. A glumcima je govorio: „Čitajte didaskalije pisca. One su veoma značajne za vas. Ne izostavljajte ni jednu reč iz dijaloga, svaka ima svoje mesto, kao cigla u zidu.“ Dakle, razumeo je sve što reditelj treba da razume i ponašao se onako kako je meni kao piscu veoma odgovaralo.

Vi ste se borili za to da, što se kaže, vaša bude poslednja?
Veliki deo svoje energije tokom karijere sam utrošio boreći se za ono što sam, u saradnji sa Savom Mrmkom dobio na tacni: mesto scenarija u stvaranju televizijskog programa. To je bila borba za vidljivost mog posla i za shvatanje da ono što ja potpisujem kao tekst ne može niko drugi da menja. To je pitanje odgovornosti za ono što uradiš. U složenoj strukturi dela kakvo je televizijsko, veoma je važno da se zna ko za šta odgovara.

Reklame

I kada ste uspeli u tome?
Nije to bila laka borba, jer nisu svi reditelji bili Sava Mrmak. Ali, posle izvesnog vremena, svi su usvojili moje stanovište kao ispravno i tako je došlo do dobrih rezultata, potpuno suprotnih od onoga što smo dobili sa „Diplomcima“.

Tako se desilo da ja svoj drugi, dugoočekivani roman, napišem zapravo za televiziju. A to je „Vruć vetar“. I da sledećih sedam-osam romana ispišem kroz „Bolji život“, pa još sedam-osam u „Srećnim ljudima“ i nekoliko u „Porodičnom blagu“. To su bile serije sa ogromnim brojem likova, sa mnoštvom sudbina, od kojih bi svaka mogla da bude tema za poseban roman, sa epizodnim likovima koji su ostali zapamćeni kao glavni, ili kako pomenuti Boris Postnikov kaže: „stotinak scenarističkih bravura sa briljantnim glumcima u epizodnim ulogama“.

Da se vratim samo još malo na vašu saradnju s Ljiljanom, jer ona je potpisana i na svim kasnijim serijama. Kako je vaša saradnja izgledala na tim kasnijim, i najpopularnijim serijama?
Ona je napisala sve pesme za najavne špice, a u svakoj od njih je unapred naznačena tema serije. Iako je zamajac „Boljeg života“ testament i trka za šargarepom, uvodna pesma kao moto jasno kaže: „život traži bolje ljude“. Tema te serije jeste da život postaje bolji onda kada ljudi u borbi i kroz borbu za sebe i druge, jer život je borba, postaju bolji. A neko, naravno, postane gori.

Macola, Aranđel, Emilija, Popara, Špic i Đoša… Oni su svačiji poznanici. To je za mene dovoljno opravdanje što sam pisao za televiziju.

Reklame

U „Srećnim ljudima“ uvodna pesma kaže da je napolju „vučije vreme“ i da vlada strah od „tamnih noći“. To su devedesete, raspad društva, velike pretnje nestajanja instucija i stabilnosti, rađanje mafijaša, tajkuna i opšte paranoje, strah od svega i svačega. Srećni su oni koji to prežive, to su srećni ljudi.

Srećom, većina je preživela. Ipak je to bila komedija.
Drama jednog vremena ispričana je kroz smeh, na način prihvatljiv narodu, ali u tom smehu bilo je svega što smo nabrojali, i jezičkog odeljenja gde se može slobodno govoriti jer je šef nagluv, što je metafora, kao što je i odeljenje deviznih štediša u bolnici, kao i ranč prokletih na kome žive dobri ljudi.

U „Porodičnom blagu“ pesma govori da „čekamo zoru da nam svane, a da dotle maštom bojimo sive dane, kap ljubavi da nam kane“.

Vrlo je jasno određena tema, posle katastrofe u „Srećnim ljudima“, želimo to porodično blago koje zapravo jeste jedna kap ljubavi i snaga naše mašte da život učinimo da ne bude siv.

Dakle, Ljiljana je bila vaš saradnik pre svega na, da tako kažem, definisanju tematskog okvira za svaku seriju?
Saradnja Ljiljanina sa mnom je bila i jedna vrsta oplemenjivanja serija, ne samo u toj sentimentalnoj, poetskoj sferi, već naročito kod gradnje ženskih likova i emotivnih veza. Ona je u tome bila moj zaista dragocen pomoćnik. Nije da sam ja manje emotivan, ali njoj je ta komponenta bila uvek važnija i insisitirala je da se to pojača. Njen je veliki deo zasluge za taj kompleksni odnos Emilije Popadić i Terminatora u kojem je majka troje dece postala preljubnica, kao i za ljubavnu vezu Čupke i Branda u „Porodičnom blagu“.

Reklame

Da li ste se vi nekad pokajali što niste nastavili tamo gde ste stali s Višnjom, što su svi romani otišli u serije?
Pokajao sam se mnogo puta, jer nešto čovek gubi svakako, čak i od svog talenta, jer u knjizi može da kaže više i potpunije nego na televiziji. Ali da nisam pisao na televiziji nikad ne bih napisao sve to što sam napisao.

Serije Siniše Pavića uramljene na zidu

Televizija je veliki gonič i izvlači iz čoveka maksimum. U krajnjoj liniji ne bismo imali sve te likove koji su postali deo kulturnog nacionalnog pamćenja - Macola, Aranđel, Emilija, Popara, Špic i Đoša… Hteo to neko da prizna ili ne. Dovoljno je da kažete ime i da ljudi znaju o kome se radi. Oni su svačiji poznanici. To je za mene dovoljno opravdanje što sam pisao za televiziju.

Koliko je taj uspeh stvar talenta, a koliko rada?
Kada kažem da sebe smatram talentovanim, ne mislim time da se hvalim, talenat nije moja zasluga, to mi je poklonjeno, to je u genima, poklon od boga, od roditelja i tako dalje. Ali to nije poklon prema kome čovek treba da se odnosi nemarno. Ja mislim da talentovan čovek, s obzirom na to da je tako darivan od prirode, treba da to vrati onim ljudima koji nisu imalu tu sreću da dobiju takav poklon - tako što će stvoriti nešto što će njihov život učiniti lepšim i zanimljivijim. I to je razlog zašto sam ja toliko radio.

Kod nas se to gleda sa sumnjom, da li je moguće da se toliko radi, a da bude kvalitetno, to je odmah sumnjivo. Ali može. Ako se odnosite prema tom poslu krajnje odgovorno i ne smatrate taj rad tezgom, sredstvom da se ostvare neki lakši ili manje vredni ciljevi.

Reklame

Danas se puno snima, sve je više TV produkcije u Srbiji i regionu. Mislite li da s time onda dolazi i kvalitet?
Nama su uvek govorili da će pojava više televizijskih kanala stvoriti konkurenciju i podići kvalitet produkcije. Ja sam tu konkurenciju osetio pre svega tako što su mi kidnapovali glumca, Nikolu Simića, kada je već sve bilo napisano i spremljeno za snimanje „Bele lađe“. To se u praksi zove drugačije, pa je glumac koji me je deset godina jurio da napišem tu ulogu i seriju za njega, smatrajući je svojom životnom, izjavio da ne može da je igra, to jest da može na filmu, ali u seriji ne može. Kako god to drugi zvali, ja to smatram kidnapovanjem.

U suštini, talentovani ljudi se ne boje konkurencije. Ja se čak i obradujem kada vidim da je neko mlad, a želi da stvori nešto i da ima talenta za to. Pravu konkurenciju ometaju mediokriteti. Oni u talentovanim ljudima vide svoje protivnike i neretko se interesno udružuju i koče ih.

Gde vidite danas takve talentovane ljude na TVu?
Meni se čini da je Đorđe Milosavljević dragocen pisac i da ume da adaptira i dobro piše dijalog. Sve što je uradio, urađeno je s merom i talentom. „Koreni“ su sjajni, a gledao sam i „Čizmaše“, i „Cvat lipe na Balkanu“, to je sve ozbiljno i lepo rađeno. Ja bih voleo da vidim i neko njegovo originalno delo.

A šta gledate od strane produkcije?
Mnogo gledam i stranu produkciju. Neke serije sam napustio, jer i tamo se tematski isprazne. Evo gledao sam „Outlander“, to me privuklo, zanimljiva tema, rađeno je ozbiljno, dobra produkcija i glumci, ali ti očekuješ neku filozofsku misao, a sve se svodi samo na događanje. Mogao je da se snimi ceo taj škotski ustanak bez putovanja kroz vreme. Od stranih mi se dopao i „Dostojevski“, to je vrhunska serija. I serija o Getiju, gde Donald Saterlend igra, pogledajte obavezno, sjajna je.

Pored silnih serija, vi ste stigli i da radite na filmovima.
Ja sam sa filma pobegao. Taj nered koji vlada kod nas na snimanju filma, to je nepodnošljivo. Bogdan Tirnanić, koji je u stvari bio jedan od najvećih analitičara filma kod nas, jednom je napisao da ne možemo da napravimo dobar film u Srbiji, zato što dobar film može da napravi samo pošten čovek.

I zato ipak prvo televizija?
To što je mene privuklo na televiziju je pre svega činjenica da sam osetio veliki prostor, i drugo, da neću imati reditelja kao neprijatelja, nego kao saradnika, jer je zainteresovan da dobije dobar tekst. I zato što TV režija nema mogućnost atrakcije kao film, nema mogućnost te ekspresije, nego se vraća priči, ljudskom licu i čoveku. Na televiziji je bitna priča i duh koji izlazi iz teksta i glume.

Šta je onda važnije, od čega počinjete? Od priče ili od likova?
Nikad me nisu zanimali takozvani likovi bez svojstava. Jedno vreme bilo je moderno, naročito u našem filmu, da junaci budu ljudi bez svojstava.

Kakvi su to junaci bez svojstava?
Takvi da na njima ne može da počiva priča. Netemperamentni, bez karaktera i kičme, takvi likovi ne mogu da budu nosioci bilo kakve zanimljive priče. Ja pre svega nastojim da stvorim lik koji na neki način nosi probleme savremenog čoveka. Svi moji tekstovi na televiziji su pisani o našem savremenom životu. A to znači o stvarnim problemima „malog“ čoveka, koji upravo ima ogromne probleme, najveće probleme ovog društva, koji u sebi nosi potencijal da bude žrtva, da bude pobunjenik ili da bude teret drugima oko sebe.

Takav je bio Giga Moravac, takav je bio Šurda, koji traži neko zrno talenta u sebi. On traži da radi posao koji će voleti - to je nešto što se izgubilo danas, kada ljudi prihvataju bilo kakav posao samo da mogu da žive. On je bio neka vrsta romantične lutalice koja traži neki smisao. Da bude čovek, da se ispravi, da ga niko više ne potcenjuje.

I kako ga onda postavite u neku priču?
Kada dobijem takav lik, počinjem da razgovaram s njim, vodim neki dijalog. I onda kada počnem da pišem, lik me vodi, utoliko što on sada svojom logikom, pameću, svime onim što sam ja stavio u njega, on bira. Donoseći svoje odluke, on vodi priču i usmerava druge likove – a svi sporedni likovi treba da utiču i na njegovu sudbinu, da ta priča bude naizgled spontana, logična i neizbežna.

Kada obradiš probleme "malog" čoveka tako da se on prepozna tu, to je recept za trajni uspeh.

To je moguće ako dozvolite svojim likovima da budu živi, upečatljivi i da vam šapnu na uvo šta je njihova želja. Kada stvorite takav svet, vi se nalazite među ljudima s kojima možete da radite svašta, ali ne možete uvek ono što hoćete. To je živ lik, iza kojega postoje neki postupci u prethodnim epizodama, i to vas obavezuje da njega na određeni način dalje gradite. Ja nikad nisam preslikavao likove iz života. To mora da prođe kroz piščev um, da bi se došlo do suštine onoga što je jedna savremena priča. Moje iskustvo govori da je to pravi pristup.

Sada radite na novoj seriji. Šta možete da nam kažete o tome?
Biće to opet priča o malim ljudima sa ogromnim teretom, a nastojaću i da dijalog ne bude loš.

Šta mislite, dokle će vaše serije biti emitovane – i gledane?
Problemi malog čoveka su večni. Menjaju se imperije, sistemi, ideologije, ali u svakoj od tih promena najviše tereta podnosi taj takozvani „mali“ čovek. Ali on nije „mali“ jer njegovi problemi su univerzalni. I kada ih obradiš tako da se on prepozna tu, to je recept za trajni uspeh. Te serije koje smo snimili gledaće se i dalje, za 20-30 godina od danas.

Možda i duže. Klipovi „Aranđela udarila struja“ i „Kad sam u krizi potrebno mi je malo luksuza“ sigurno i duže.