Jesu li "Otpisani" bili istorijska laž

FYI.

This story is over 5 years old.

Drugi svetski rat

Jesu li "Otpisani" bili istorijska laž

Koliko je Nemaca ubijeno tokom rata u Beogradu - jedan ili trojica?

Sve fotografije iz privatne kolekcije Dušana Napijala i Baneta Gajića, sem ako nije drugačije naglašeno.

 Kad pogledam koliko je vremena prošlo i kako su se stvari menjale tokom proteklih dvadesetak godina, imam iskrenu dilemu da li veći deo stanovništva u Srbiji danas uopšte zna kako je izgledala jugoslovenska kinematografija 1970-ih i 1980-ih. Doduše, pre toga stoji i veća dilema koliko njih više uopšte zna šta je to bila "Jugoslavija", i kakav se to rat jednom vodio, i protiv koga, tamo negde nepojamno dalekih 1940-ih, ali dobro. Generacije se smenjuju, dolaze mladi naraštaji koji više nemaju gde i od koga da puno čuju o herojskoj borbi protiv mrskih nacista, o masovnim pogibijama okupatorske sile pod kišom metaka naše ljute, ali pravedne mladosti tog doba, niti da vide te scene, osim prilikom sve ređih repriza nekadašnjih socijalističkih "blokbastera", nekada ključnim filmovima i serijama iščezle epohe.

Reklame

Kroz te filmove i TV serije, nekadašnji Jugosloveni su poverovali, izloženi obrascu koji se neprestano ponavljao jer se na budžetima za patriotske filmove nije štedelo, da su Titovi partizani i njihove kolege – "ilegalci" po okupiranim gradovima, Beogradu i Zagrebu, uglavnom - satrli toliko Nemaca da realno staju rame uz rame sa sovjetskom Crvenom armijom i ostalim Saveznicima. O tome kako je izgledao otpor u Beogradu ili bitka na Sutjesci bili su pozvaniji da kažu režiseri, scenaristi, kostimografi i rekviziteri pre nego istoričari.

Međutim, jugoslovenska se priča okončala, klima u društvu promenila i došlo je vreme za druge teme. Novi istoričari su počeli da kopaju po arhivama, a novopronađena dokumenta su govorila nešto drugo od serija i filmova. Ispostavilo se da nije bilo mnogo mrtvih Nemaca u borbama u Jugoslaviji. Posebno ne u vremenima sa početka ustanka, tamo negde 1941. ili 1942. godine. A još ih je manje bilo u gradovima, gde su ilegalci u serijama Otpisani televizije Beograd i Nepokoreni grad televizije Zagreb pravili masakr među nacistima. Slika koja se odjednom prikazala, otkrila je nešto sasvim suprotno od jugoslovenske televizijske verzije rata: u Beogradu je, tokom tri godine okupacije, od 1941. do 1944. godine, ubijen tek jedan nemački vojnik, u organizovanom atentatu.

Pored njega, bio je još jedan koji je ubijen slučajno jer se zatekao u pogrešno vreme na pogrešnom mestu. I jedan "folksdojčer", pripadnik nemačke nacionalne manjine koja je pre rata živela u Banatu, delu Vojvodine tada masovno naseljenom Nemcima još od 18. veka. Zbog zločina dela njihovih sunarodnika u ratu, posle 1945. godine, folksdojčeri su masovno proterani iz Banata u Nemačku, bar oni koji su preživeli surove logore za internaciju. I to je bilo to.

Reklame

„Otpisani" su bili ćorak. TV ćorak. Ili, tačnije rečeno – istorijska laž.

Možda su bili dramaturški odlični, sa fantastičnom muzičkom temom na špici, vrhunski snimljeni i sa odličnim glumcima ali nisu imali veze sa istinom, bar u onom delu koji se ticao vojnika Vermahta koji spektakularno padaju - uglavnom u izvođenju legendarnog kaskadera Bate Kamenog - pogođeni hicima Prleta i Tihog, otprilike desetak njih po epizodi.

Rade Ristanović, istoričar mlađe generacije koji je izabrao da se bavi temom otpora u Beogradu tokom nemačke okupacije u Drugom svetskom ratu, napisao je knjigu Akcije komunističkih ilegalaca u Beogradu 1941 – 1942, celovito sažet pregled dešavanja na beogradskim ulicama u to vreme.

- Prema podacima koje sam uspeo da sakupim iz građe nemačke i kolaboracionističke provenijencije u periodu od izbijanja ustanka u Srbiji u julu 1941. do septembra 1942. godine kada je registrovana poslednja akcija komunistickih ilegalaca u Beogradu pred nišanom pištolja pripadnici nemačke nacionalnosti obreli su se devet puta. U tim akcijama trojica 'nosilaca novog svetskog poretka' izgubilo je život -  kaže Ristanović za VICE.

Zahvaljujući podacima koje je obradio Ristanović, može se precizno rekonstruisati kako su izgledale smrti okupatorskih vojnika na beogradskim ulicama, koliko ih je tačno bilo i o kakvim se događajima radi, po nameri i izvođenju.

Slučajnost

Prvi nemački vojnik ubijen je 29. jula 1941. prilikom spašavanja iz bolnice Aleksandra  Rankovića, tada poznatog po konspirativnom nadimku "drug Crni", a posle rata, kao Leka. Pošavši ka Pančevačkom mostu u pratnji nekog srpskog železničara koji mu je bio dodeljen kao tumač kako bi se lakše snašao na „crnoj berzi" - u pregovorima sa srpskim seljacima oko kupovine masti, kobasica i slanine u unutrašnosti - ovaj nemački vojnik nabasao je na deo ekipe koja je na prepad izvodila zarobljenog i ranjenog Rankovića iz beogradske bolnice pod stražom domaće specijalne policije u današnjoj ulici Džordža Vašingtona. Prema sećanjima komunističkih ilegalaca koji su preživeli rat, na Nemca koji je neplanirano izašao pred grupu naoružanih skojevaca koji su u trku iznosili Leku Rankovića iz bolnice, obarač je povukao Milić Rakić „Mirko" (poginuo 1943. godine, posle rata proglašen za Narodnog heroja).

Reklame

Nemački vojnik u Beogradu.

Atentat

Druga žrtva je pala kao plod organizovane akcije Vojislava Nanovića, kasnije legendarnog režisera, Momčila Mitrovića Moče, Mome Stefanovića i Radovana Ćosića. Ova grupa skojevaca je, po nalogu Marka Nikezića, u to vreme rukovodioca komunističkog „srednjoškolskog aktiva", dobila zadatak da likvidira nekog Nemca, po slobodnom izboru. Dakle, da ubiju gde i kad im se ukaže prilika. Četvorka je danima lutala tadašnjom periferijom grada gde nije bilo agenata Specijalne policije niti većih nemačkih patrola, ne bi li naišla na metu. Prilika im se ukazala 3. septembra 1941. u blizini osnovne škole Vojislav Ilić. Nanović i Mitrović su u obližnjoj kafani uočili nemačkog vojnika kako sedi sam za stolom i pije. Sačekali su da izađe i u polumraku periferijske ulice u njega sasuli više metaka, ubivši ga na licu mesta.

Nemac, ali ne baš vojnik

Treći uspešni atentat izvršen je 7. oktobra 1941. Na meti se našao folksdojčer Anton Parte, zadužen da stražari ispred magacina namirnica nemačke nacionalne grupe na Vračaru. Magacin je bio napunjen stvarima koje su folksdojčeri pljačkali iz jevrejskih radnji čije je vlasnike okupaciona vlast Trećeg rajha odvodila u logor Topovske šupe.  Čitavi konvoji folksdojčerskih zaprežnih kola prelazili bi Dunav dolazeći iz Banata i išli redom po jevrejskim radnjama. Višak opljačkane robe koju nisu mogli da ponesu sa sobom skladištili su po magacinima poput onog koji je čuvao Parte, civil sa folksdojčerskom trakom oko ruke i puškom na ramenu.  Skojevcu Radovanu Ćosiću, koji je već imao iskustva u prethodnom ubistvu vojnika Vermahta sa Nanovićem i grupom, pridružio se i Ranko Kekić: glumeći prolaznike su prišli Parteu i ubili ga sa dva metka.

Često je i pitanje da li su i pristalice poražene kraljevske jugoslovenske vojske predvođene oficirima koji nisu hteli da prihvate kapitulaciju nasrtali na Nemce.

Reklame

- Jugoslovenska vojska u otadžbini, kako se nazivao pokret otpora odan jugoslovenskom kralju Petru II Karađorđeviću u izbeglištvu, kod Britanaca, poznata pod tadašnjim nazivom 'ravnogorci', u skladu sa svojom strategijom čija je suština bila da se izbegavaju sukobi sa okupatorom i vrše intenzivne pripreme dok se ne steknu uslovi za pokretanje ustanka, nije izvodila oružane akcije šireg karaktera u Beogradu - kaže Ristanović.

Stražari Vermahta ispred zgrade telefonske centrale

U dokumentima su ostale zabeležene dve akcije koje su izvršili beogradski ravnogorci - dva ubistva, ali ne nemačkih vojnika već - domaćih Srba, oficira u okupatorskoj službi. Pukovnika Miloša Masalovića, šefa kabineta predsednika srpske kvislinške vlade Milana Nedića, likvidirale su njegove predratne kolege iz vojske, kapetan Dragutin Milivojević i poručnik Miroslav Nikolić, 8. marta 1944. godine u Braničevskoj ulici na Vračaru. Ista grupa oficira dva meseca kasnije, 18. maja, ponovo ubija jednog od visokih službenika Nedićeve kvislinške vlade, Cvetana Ceku Đorđevića, funkcionera u Ministarstvu unutrašnjih poslova, ispred njegove kuće na Avali.

- I na nišanu komunističkih ilegalaca bili su najpre domaći službenici Odeljenja specijalne policije, zatim obični građani koji su denuncirali, Rusi u sastavu kvislinškog Ruskog zaštitnog korpusa, ljotićevci i bivši članovi koji su promenili tabor i počeli da rade za policiju - kaže Ristanović.

Reklame

Na meti pripadnika komunističkog otpora najviše su bili objekti i postrojenja stavljeni u službu okupacionog sistema. Najveće akcije su bile paljenje garaže 26. jula 1941, na mestu današnjeg tržnog centra Zira u Ruzveltovoj, kada je prema nemačkim izvorima izgorelo 19 kamiona i automobila, i postavljanje dve „paklene mašine" - improvizovane bombe u jednoj stolarskoj radionici 1. avgusta i fabrici „Beometal" dve nedelje kasnije.

Vešanje na Terazijama. Fotografija iz albuma o zločinima Vermahta

Prema podacima dnevnih i mesečnih izveštaja policijskih okupacionih i kolaboracionističkih struktura pohranjenih u arhivama, u julu i avgustu 1941. godine, komunisti su izvršili ukupno 62 akcije, od presecanja telefonskih i telegrafskih linija, paljenja štampe, napada na objekte i vozila, do atentata. Većinom se radilo o akcijama skromnog dometa, jer su ih vršili mladi ljudi, u proseku dvadesetogodišnjaci, bez bilo kakve vojne ili diverzantske obuke. Ono malo obučenog kadra u sastavu komunističke organizacije je do jeseni 1941 napustilo Beograd ili su bili uhapšeni, pa i ubijeni. Već u jesen 1941. godine, domaća Specijalna policija, čiji su rukovodioci uglavnom dobro poznavali pripadnike i simpatizere Komunističke partije još od pre rata, razotkriva mrežu otpora i započinje strahovitu represiju koja je primorala ilegalce da promene oblik otpora.

Nova formula ilegalaca pronađena je u taktici likvidiranja onih koja nanose najveću štetu pokretu – ali iz domaćih redova. Obrazovane su udarne grupe i otpočeo je lov na službenike Specijalne policije, i to one koji su najbolje poznavali kadrove, organizacionu strukturu i oblik delovanja Komunističke partije Jugoslavije, kao i na policijske agente koji su po rezultatima na polju suzbijanja komunističkog pokreta otpora zasenili i nemačku policiju Gestapo.

Reklame

Ubistvo podnadzornika Đorđa Kosmajca 6. marta 1942. na Dorćolu predstavlja naveći domet te taktike. Nakon toga, policija povećava napor na uništenju svih ćelija otpora i već od marta 1942.  komunistička organizacija u Beogradu više nije uspela da ponovo pokrene bilo kakve oružane akcije.

Izlet nemačkih vojnika na Avalu

Sa druge strane, organizacija Draže Mihailovića imala je za to vreme razgranatu i u okupacioni aparat duboko infiltriranu mrežu obaveštajaca koji su u štab gerilskog pokreta na Ravnoj gori slali najrazličitije podatke. Saveznici su mogli da čitaju poverljive izveštaje Ministarstva unutrašnjih poslova vlade Milana Nedića, da prate izgradnju fortifikacijskih utvrđenja u Beogradu, da saznaju u kom pravcu idu i šta sve nose  kompozicije nemačkih vozova koje prolaze kroz beogradsku železničku stanicu.

Veliku tamnu rupu ovog perioda, još uvek malo istraženu, predstavljaju akcije običnih građana koji su, pored pripadnika organizovanih grupa pokreta otpora, rizikovali živote suprotstavljajući se okupatoru. Uprkos svim zabranama, Beograđani su pokazivali neposlušnost i masovno slušali zabranjene radio stanice. Iz sadašnje perspektive nam taj čin možda ne deluje kao posebno opasna vrsta otpora, ali kada se u obzir uzme kazna za slušanje engleskog radio Londona - slanje u logor na Banjici - sve poprima opasniju dimenziju. Okupatorske novine i radio često su upozoravali i na još jednu vrstu buntovništva, posebno omiljenu kod mlađih Beograđana u to vreme: drsko ponašanje onih koji se šetajući ulicama ne sklanjaju nemačkim vojnicima nego idu direktno na njih, udarajući ih ramenima u prolazu. Čitajući policijske dosijee, možemo da upoznamo Beograđane koji su pod pretnjom smrtnom kaznom ipak sakrivali komšije Jevreje ili članove pokreta otpora.

Reklame

- Okupator koji je zauzeo Beograd i čitavu zemlju u svojoj rasnoj lestvici nije srpski narod držao visoko, i u poretku 'Nove Evrope' koji je gradio nije mu predvideo ni malo sjajnu ulogu. Zato je od početka okupacije vladao čeličnom rukom, odnosno, sprovodeći brutalnu odmazdu i za najmanju stvar - kaže Ristanović.

Kolona nemačkih vojnih muzičara u Knez Mihajlovoj ulici

Nacisti su nastojali da neutrališu sve koji su procenjivani kao "neprijatelji novog poretka i mogli da ugroze red mir i bezbednost na okupiranom prostoru", objašnjava on.

- Zato je svaka akcija komunističkih ilegalaca pokretala opsežnu reakciju Specijalne policije. Samo u 1941. po antikomunističkoj liniji uhapšeno je u Beogradu oko 2,000 ljudi. Nakon pojedinih akcija, okupator je kao meru odmazde streljao veliki broj uhapšenih. Uporedo sa komunistima koje je uglavnom jurila domaća policija, Gestapo je hapsio ravnogorce, te nisu bile retke situacije da pripadnici ova dva suprotstavljena pokreta otpora budu zajedno ubijani u Jajincima ili u nekom od koncentracionih logora okupirane Evrope - dodaje Ristanović.

Oslobođenje Beograda 20. oktobra 1944. godine donosi nove poteze - neki od ključnih ljudi među beogradskim ravnogorcima, poput Aleksandra Mihajlovića, odmah su ubile nove vlasti, drugima je suđeno i život su nastavili u Sremskoj Mitrovici i ostalim jugoslovenskim zatvorima. Nije zanemarljiv ni broj onih koji su nekako uspeli da emigriraju.

Reklame

- Isto tako, zaslužen tretman nisu dobili ni mnogi komunistički urbani ilegalci. Partija je većinu onih iza kojih je ostao policijski dosije ili koji su rat proveli samo u gradu umesto u šumi smatrala izdajnicima i gledala sa podozrenjem, sto odražavalo na kasnije karijere i život ovih ljudi - kaže Ristanović.

Tragovi komunističkih ilegalaca ostali su do danas na Gardošu.

Ukoliko se nekom učini da broj od jednog namerno i jednog slučajno ubijenog nemačkog vojnika za tri godine okupacije deluje kao pokazatelj neozbiljnog pokreta otpora nacistima, treba reći da opšta evropska istoriografija i dalje nije postigla konsenzus oko uloge i mesta pokreta otpora u slamanju nacizma u Evropi. Problem predstavlja nedostatak metoda uz pomoć kojih bi se kvantifikovali određeni segmenti delovanja pokreta otpora ali i uopšte šta se sve može podrazumevati pod terminom „otpor".

Kada izuzmemo otvorene ustanke kao što je bio onaj u poljskoj prestonici Varšavi u leto 1944. godine, ili u Napulju u Italiji pred dolazak američkih snaga, nijedan okupirani grad u Evropi ne može da se "pohvali" stotinama ubijenih nemačkih vojnika za vreme okupacije. U Beogradu je tokom rata bila velika koncentracija okupacione oružane sile, od prvog dana su čuvani najvažniji objekti i lica i okupator je zaveo strog režim i mere kolektivne odgovornosti protivne međunarnodnom pravu. Veliki broj vojnika je zarobljen u aprilskom ratu, te su pokreti otpora redove popunjavali radnicima, đacima i studentima bez najosnovnije vojne obuke i uz ozbiljan manjak bilo kakve raspoložive vojne opreme i oružja.

Jedini pouzdan podatak koji, na kraju, daje dostojno svedočanstvo o razmerama borbe protiv nacizma u Beogradu je broj domaćih žrtava palih na teritoriji grada od prvih nacističkih bombi bačenih na grad u zoru 6. aprila 1941. godine, preko ubijenih u logorima Banjica, Topovske šupe i Sajmište, u zloglasnoj Glavnjači i drugim zatvorima Gestapoa i same Specijalne policije, sve do poginulih građana u borbama poslednjeg dana bitke za oslobođenje 20. oktobra 1944. godine. Iako nikada nije precizno izračunat, najpreciznija pretpostavka je da se taj broj kreće blizu 50,000 poginulih.

Još na VICE.com

Partizani, četnici i svi oni između u mojoj porodici

Mračne tajne Savamale: Smrt beogradskih Jevreja u kamionu gasnoj komori u Drugom svetskom ratu

Šta su sve izgradili nacisti u Beogradu

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu