FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Sve što sam naučio obilazeći komune po svetu godinu dana

Drugim komunama bolje uspeva da izbalansiraju egalitarizam sa napretkom očuvanja životne sredine, ali one su izgubile nešto od privlačnosti, mistike i otvorenosti koji privlače mlađe ljude.

Meditacija u zoru u kamenom krugu u ekološkom selu Tamera, u Portugalu

Kada sam rešio da provedem godinu dana obilazeći komune po svetu, očekivao sam anarhično, sirotinjsko lutanje. Želeo sam da spalim svoje „er maks" patike, da se skinem sa Fejsbuka i da batalim higijenu. Zamišljao sam da ću plesati oko druidske lomače i piti losovu krv. Ali zatekli su me birokratski lavirint plaćanja kreditnom karticom, formulara za popunjavanje, i grupe sredovečnih ljudi koji se staraju za to da se uvek kupaju u vodi od 30 stepeni.

Reklame

Komune su sazrele. Prošli su oni dani kada si mogao da ukradeš roditeljima kola, prodaš ih i daš novac nekom vrhovnom vođi, pre nego što ti organizuju orgiju dobrodošlice u oboru za koze. Sada u komunama strpljivo objašnjavaju posetiocima da mogu da dolaze samo vikednom određenim za posete, i da ne prave buku posle deset sati uveče.

Prave komune su gotovo iščezle. Komuna je komuna samo kada njeni pripadnici dele sav svoj imetak. Da bismo razumeli današnje komune, moramo da ih nazovemo odgovarajućim imenom: komune s namerom.

Komune s namerom su mesta na koja ljudi dolaze da žive zajedno, sa nekim određenim ciljem. Taj cilj bi mogao da bude odricanje od noktiju da bi se postigao vrhunac fizičke spreme, ali češće je u pitanju nešto mnogo manje iracionalno ili okultno, na primer, želja da se živi u ekološki svesnijem okruženju, da se brine održivosti životne sredine, ili da bi se jela samo veganska hrana.

Za razliku od tradicionalnih komuna, komune s namerom su voljne da koriste sredstva privatizovanog sveta da bi postigle svoje ciljeve održivog života. Ali nekada moć tih ekonomskih sredstava prevlada, i u takvoj komuni njene sopstvene vrednosti bivaju uništene u procesu.

Zalazak sunca iznad bazena u Institutu Esalen, u Kaliforniji

Institut Esalen u Big Suru, u Kaliforniji, je arhetipska priča kako se mladalački socijalizam izvitoperio u sredovečni konzervatizam. Osnovan je 1962, kao radikalno alternativno utočište za život, gde su mislioci poput Oldosa Hakslija i Frica Perlsa eksperimentisali sa teorijama bihevioralne psihologije i ljudske komunikacije. Sada on funkcioniše kao spa centar sa pet zvezdica, u kojem krevet u zajedničkoj spavaonici naplaćuju 100 dolara, a možeš da ga posetiš samo uz uslov da se prijaviš za preskupu radionicu meditacije/isceljenja/promišljanja.

Reklame

U Esalenu su otkrili da ono što su stvorili može da se proda, i da će im biti mnogo lakše da „žive drugačije" ako dopuste bogatima da se igraju s njima.

Grou Hitrou, protestni skvot u napuštenom kompleksu staklenika u blizini aerodroma Hitrou je komuna koja je otišla u suprotni organizacijski ekstrem. Zaštitnici životne sredine su zauzeli to zemljište 2010, u znak protivljenja izgradnji treće piste, i od tada je ova komuna istinski anarhična: nema fiksnih radnih mesta, rasporeda kuvanja i nema ustaljene procedure primanja novih članova.

Zvuči sjajno, dok ne vidite kako nedostatak uprave dozvoljava jakima da izrabljuju slabe, i nedostatak pozitivne svrhe postojanja – osim negativnog stava protiv aerodroma – je doveo do bujanja mikro-politike. Najharizmatičniji članovi zajednice koriste prostor kao igralište za svoje lične projekte; dizajniraju geodezijske eko-kuće, ili di džej kabine na točkovima, dok se oni sa manje samopouzdanja i preduzetničke vizije staraju za to da svi imaju dovoljno drva za ogrev i da ih ne smaraju pacovi. Uži krug nema osećaj lojalnosti prema skvotu, jer znaju da je samo pitanje vremena kada će ih oterati sa tog poseda. Oni koji cepaju drva i ubijaju pacove bi želeli da Grou Hitrou bude dom za njih i njihove porodice, i spremni su da rade prljave poslove. Niko nikoga svesno ne eksploatiše, ali bez zajedničkog cilja za budućnost, u ovom kolektivu ne postoji poštena podela posla, i „radnička klasa" zbog toga biva ogorčena i otuđena.

Reklame

Drugim komunama bolje uspeva da izbalansiraju egalitarizam sa napretkom očuvanja životne sredine, ali one su izgubile nešto od privlačnosti, mistike i otvorenosti koji privlače mlađe ljude.

Ziben Linden je ekološko selo u centralnoj Nemačkoj koje je dom za 100 odraslih, 40 dece, i gotovo da nema ljudi od dvadeset i nešto godina. Žive u udobnim kućama, i koriste 33% struje koje koristi prosečni nemački građanin: oni menjaju svet, ali to ne miriše kao tinejdžerski duh.

Kada su došli na ovo zemljište, svi su zamišljali svoje buduće idealne kuće: tornjeve, padine, balkone, kupole; sve je prštalo od kreativnosti. Ali kada su eko-klinci shvatili da je najodrživiji način da kuće budu pravougaone, na dva sprata i prekrivene solarnim pločama, povinovali su se svojoj široj viziji i odbacili romantični dizajn. Sada imaju uniformnu estetiku u stilu Sovjetskog Saveza, askete su, i ne gledaju blagonaklono na umetnost radi umetnosti.

Osamljeno „mesto za ljubav" u ekološkom selu Tamera u Portugalu

Tamera je zgodnija, razmetljivija sestra Ziben Linden. Osnovala ju je jedna grupa Nemaca na jugu Portugala sredinom devedesetih. Tamera sebe naziva „Istraživački centar za realističnu utopiju". Baš kao i mnogi drugi napredni eksperimenti načina života, oni veruju da put do te utopije vodi preko ohrabrivanja otvorene i iskrene komunikacije o ličnim strahovima i željama. Imaju i malo otkačenije običaje, kao što je taj da razgovaraju sa životinjama da bi ih ubedili da prestanu da im jedu useve, koriste kamene krugove da komuniciraju sa braćom i sestrama u Palestini, i veruju da je poligamija najsigurniji način da se izbegne ljubomora.

Reklame

Ali nisu ove ekscentričnosti to što uništava Tamerin san o utopiji, već njihovo ironično odsustvo želje da preispituju sopstveni sistem. Bio sam tamo, zajedno sa još 200 radoznalaca, i pohađao dvanaestodnevni kurs upoznavanja sa njihovim načelima. Poslednje večeri, nama žutokljuncima je bilo dopušteno da kreativno izrazimo svoje utiske o komuni. Jedna odvažna grupa glumaca – amatera je napravila satirični komad i ismevala nemačku strogost u „logoru", neprijatnu složenost pozivanja potencijalnog ljubavnog partnera na „mesto za ljubav", i opšte pompeznosti ovog ekološkog sela. Ovo šaljivo ismevanje je pogodilo žicu. Umesto da razmisle o ovom iskrenom ali kritičnom utisku, Tameranci su odbacili ovu satiru kao uvredljivu i neučtivu. Ova zajednica – koja propoveda značaj sadržajne i inteligentne komunikacije – je sebi dozvolila da je ponos i licemerje zaslepe i da ne shvate pouku ovog umetničkog čina. Za leto 2015. nisu planirali kurs.

Tamerina samozaštićenost bi mogla da odbije ljubopitljive istomišljenike, ali odustajanje od radikalnih verovanja izgleda kao siguran put do entropije. Utočište Sanbrst u južnoj Kaliforniji je (jedva) živi dokaz za to.

Los Anđeles, 1968. Tri stotine ljudi slobodnog duha otišlo je sa guruom krija meditacije Normanom Polsenom u brda Santa Barbare. Čuvali su ovce, pleli korpe i živeli u celibatu. Deset godina kasnije, dobili su decu, kupili kuću i započinjali poslove. Sada su zajednica od dvadesetak ljupkih ljudi od šezdeset i nešto godina, a njihova deca – kojima je meditacija odavno dozlogrdila – pridružila su se savremenom svetu. Bez naslednika i novih sledbenika, ova komuna nema nikoga ko bi se starao o centru za meditaciju ili radio na kolektivnoj farmi. Razvodnivši svoje zilotsko siromaštvo udobnostima modernog života, ne nude nikakvu nadahnutu ideologiju kojom bi privukli mlade koji traže sebe.

Reklame

Ali ako je sveža krv ono što je neophodno da bi se neka komuna održala, gde početi, ako ne u gradu? Lois Arkin je 1993. osnovala ekološko selo u Los Anđelesu, i od tada vodi projekat urbanog zajedničkog života. Namere su joj iste kao i u mnogim drugim ekološkim selima: voziti se biciklima, ponovo iskorišćavati prljavu vodu, imati solarne ćelije, i jesti zajedno barem jednom nedeljno. Razlika je u tome što stanovnici smeju da imaju normalne poslove – da budu advokati, električari, novinari – jer nisu zaglavljeni u nekoj divljini. Ekološko selo u Los Anđelesu je savršeno razuman način za hvatanje u koštac sa troškovima i usamljenošću života u urbanoj džungli, i sjajan primer kako se može živeti na održiviji način u savremenom svetu. Ali je malo preblizu normalnom životu za ovako radikalnog romantičara kao što sam ja.

Zora na festivalu Brning men u Nevadi

Ironično, najekspresivnije mesto koje sam posetio tokom svog obilaska komuna u stvari uopšte nije bila komuna. Brning men je muzički i umetnički festival za koji ste verovatno već čuli. Ako niste, to u suštini izgleda ovako: na hiljade ljudi se okupi u pustinji u Nevadi, gde je novac zabranjen, i gde ljude ohrabruju da dele. Ljudi su neobično ljubazni, neobično pijani, i potrošili su toliko para da bi pripremili žurku, da im deljenje ne pada toliko teško.

Kada 60 hiljada ljudi svih profila dođe u pustinju na nedelju dana, lako je doći do ludila. Ali kada pokušavaš da osmisliš održivi plan o novom načinu upravljanja ljudima i Zemljom, potrebni su strpljenje, disciplina i trezvenost.

Reklame

Ručno podignuta zemunica u komuni Smaragdna Zemlja u Kaliforniji

Smaragdna Zemlja, sićušna komuna okružena sekvojama koja se nalazi na severu Kalifornije, za prijem novih članova ima proceduru koja bi mogla da se meri sa onom koju imaju Iluminati. Jedan od četiri stalna člana (još dva su na jednogodišnjem probnom periodu) dao mi je spisak neophodnih zahteva koje treba ispunjavati za članstvo: da si već živeo u prirodi, da si imao poslovni projekat koji je ostvarivao zaradu koristeći zajedničko zemljište, da ti je fizički rad blizak, da si već živeo u nekoj komuni s namerom, da si pismen po pitanju elektronske pošte, i da imaš dobre administrativne veštine. Ovo možda deluje paranoično, elitistički i poslovno, ali to je jednostavno način da se postaraju za to da njihova komuna ostane dovoljno snažna da bi bila samoodrživa.

Evo šta sam naučio obilazeći komune: to nisu hipi igrališta za decu koja mrze svoje roditelje. To su ozbiljni poduhvati predanih aktivista koji žele da eksperimentišu sa održivim načinima zajedničkog života ljudi i brige za planetu. I da bi postigli taj cilj unutar našeg globalističkog, kapitalističkog društva, morali su da otvore račune u banci.

Postoji ćorsokak između praktičnih aspekata zajedničkog života i imidža pobunjenika koji očekujemo u komuni. Ako više želite da se osećate kao da kršite pravila nego da stvarno menjate stvari, idite na žurku „Tajna bašta", čoknite esid, i popnite se na statuu lisice visoku devet metara, kao ovaj tip.

Sve komune koje sam posetio osnovali su i održavali promišljeni, inteligentni i osetljivi ljudi koji su bili posvećeni određenom cilju. To ne znači da su obavezno gostoljubivi, skromni, nestašni i srećni: oni nisu šoumeni, nisu zabavljači, i uopšte nisu toliko divlji. To su normalni ljudi koji žive malo drugačije nego mi, trude se da žive svesnije i jednostavnije u ovom sve više mehaničkom svetu.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu