Intervju sa Andresom Seranom, fotografom koji estetizuje nasilje

FYI.

This story is over 5 years old.

galerija

Intervju sa Andresom Seranom, fotografom koji estetizuje nasilje

Patnja može da bude lepa. Ili može da postane lepa, bar.

"Položaj psa" Andres Serano - sve fotografije ustupio Andres Serano

Patnja može da bude lepa. Ili može da postane lepa, bar. Američki fotograf Andres Serano, dugo je eksperimentisao na mučnoj teritoriji estetizovanog nasilja. Njegova poslednja serija Tortura, prikazana je ovog meseca na festivalu francuske fotografije Rencontres d'Arles. Prolazeći kroz srednjevekovne sprave za mučenje i beležeći savreme žrtve zloupotrebe ljudskih prava, Seranove četiri gomile fotografija formalno veličaju sistemsku svirepost, zahtevajući da zadržimo pogled malo duže na odbojnom prizoru.

Reklame

Izložba je u pariskoj galeriji Collection Lambert i društveno odgvorna organizacija a/political, pronalazi prave žrtve koje su preživele mučenje oživljavajući scene horora koji su preživeli i prihvatili da scenario bude smešten u mračni srednji vek.

Serija uključuje portret žene, pod pseudonimom Fetima, koja je bila zatočena, mučena i silovana više puta od sudanskih bezbednosnih snaga dok je živela u Kartoumu. Njena patnja je bilo još veća kada je uspela da pobegne u Veliku Britaniju, i tamo je bila zadržana u Yarl's Wood Immigration Removal centru. Serano je fotografisao "Hooded Men," optužene pripadnike IRA-e koji su bili izloženi mučenju "pet tehnika" – stajanje uz zid, držanje kapuljače, izalaganje buci, onemogućavanje spavanja, i uskraćivanje hrane i pića – od Britanske vojske 1970. godine. Na drugim fotografijama su dobrovoljci koji predstavljaju kažnjavanje iz starog sveta. Na jednoj slici, žena sa tetovažom na donjem delu leđa sedi na drvenom konju koji napravljen tako da grozno razdvaja telo na dva dela, sa tegovima oko njenih članaka.

"Kevin Hanavej - The Hooded Men" - Andres Serano

Tokom 2013. VICE ga je pratio dok je bio na Kubi dok je slikao ljude na ostrvu. Ove godine u to vreme, uhvatili smo Serana prako telefona dok priča o mučenju, moći i nasleđu kontraverze.

"Drveni konj" Andres Serano

VICE: Kako pristupaš fotografisanju ljudi kao što su ozloglašeni Hooded Men?

Andres Serano: The Hooded men su oni Irci koje su zadržale britnaske vlasti – praktično držale u zatočeništvu – i imali su kapuljače sve vreme tokom svog zarobljeništva. Sada je podignuta optužnica protiv britanske vlade zahvaljujući Amal Kluni, advokatici koja se bavi ljudskim pravima. Ona briljira u ovom postupku.

Reklame

Kad je trebalo da ih fotografišem, odlučio sam da ih ne fotografišem standardno – da ne radim konvencionalne portrete, nego da ih fotografišem kao "Ljude sa kapuljačom" sa crnim kapuljačama preko glave. Mislim da sam ih baš iznenadio ovim zahtevom. Mislim da to nisu očekivali. Plašili su se da će iskusiti déjà vu, i ne samo strah od vraćanja u to vreme i na to mesto in a činjenicu da će to da bude okidač za njihova sećanja. Ali rekao bih da je na kraju, bilo sve u redu sa njima. Morali su prvo duboko da udahnu. Bio sam vrlo zahvalan i srećan što su to uradili.

Na mnogim od ovih slika, koriste se rekvizit i lokacije koji deluju vanistroijski – kao vrsta generičkih starovremenskih rekvizita. Deluju kao da mogu biti iz bolo kog perioda. Da li postoje implikacije da je neizbežno da nanosimo patnju i mučimo jedni druge?

Mučenje deluje kao da je skoro pa deo ljudskog stanja. Pričamo o vremenima iz srednjeg veka, pričamo o progonu veštica, o inkviziciji, o krstaškim ratovima. I, osim torture, imamo i ekspolataciju i ponižavanje. Na tako mnogo načina, ljudi su podvrgnuti mučenju, ako ne bukvalno, ipak sun a neki drugi način bili mučeni.

Ali trenutno ljudi žele da ukinu opresiju i siromaštvo. Širom sveta dešava se revolucija protiv statusa kvo, zato što taj status nas sve čini zatočenicima. Mučenje je specifična stvar. Može da bude fizička stvar, ili mentalna. Ali postoji neki razdor koji će uvek biti među nama, posebno kada imamo vladajuću klasu naspram svih ostalih.

Reklame

"Soba krvi" - Andres Serano

Da li su modeli trpeli bol tokom fotografisanja?

Iako je ovo bila rekonstrukcija događaja, postojala je soza fizičke nelagodnosti tokom poziranja u ovim položajima. Iako su bili iscenirani, postojao je određeni nivo mučenja.

Dok sam radio ovaj projekat, shvatio sam da ljudi muče druge ljude kada su u poziciji veće moći. Modeli si radili tačno ono šta sam zahtevao od njih. Zamislite samo da oni nisu dobrovoljci, već da zapravo nemaju izbora nego da rade ono što mučitelj od njih zahteva? Tortura ide dalje od fizičkog bola. Ona je takođe i ponižavanje u tome što će žrtva da uradi sve šta se od nje zahteva.

"Nenaslovljeni XXIII" Andres Serano

Znam da si hrišćanin, i da je u centru mnogih tvojih projekata patnja bližnjih.

Jedam hriščanin. Nekad sam pogršno shvaćen hrišćanin, ali jesam to. Takođe sam i umetnik. To nije isključujuće kao "on je dobar momak" i "on je loš momak". Možda ste pomalo od svega toga. Ali bih rekao da se u mom radu naslućuje humanist. Zabrinut sam za one iste stvari za koje je i papa zabrinut – otvaranje dijaloga sa Kubom, problem beskućništva. San mi je da upoznam papa Franju i da dobijem njegov blagoslov, možda čak i da dobijem zaduženje da uradim nešto za crkvu na način na koji su to umetnici u prošlosti radili.

Pokušavam da napravim vezu sa religioznim umetnicima kao što je u prošlosti bio Hijeronim Boš. Čak i Bunjuela možemo da smatramo religioznim umetnikom. On ima ambivalentna i kontradiktorna osećanja prema katoličanstvu. To pokazuje, jasno, da je crkva još uvek u nama.

Reklame

"Nenaslovljeni II" Andres Serano

Čak i formalno, postoji priznanje za kvalitet u tvom radu, što te više povezuje sa regioznim umetnicima iz prošlosti nego sa savremenim umetnicima današnjice.

Više puta, savremena umetnost trenutno je intelektualna, ali hladna. Nije politička; nije socijalna. To je umetnost ni o čemu. Moja umetnost je o nečemu, i nije hladna, zato što ja nisam hladna osoba. Iskreno, ne razumem mnogo toga u umetnosti, tako da ima smisla što drugi ne razumeju ni moj rad.

"Nenaslovljeni VIII" Andres Serano

Izgleda su neki tvoji rani radovi bili kontroverzni za konzervativne ljude koji se lako uvrede. Ali takođe, tokom godina, izgleda da su se tvoji kritičari promenili. Postoje intelektualci koji imaju problem sa tim kako u svom radu prikazuješ patnju kao lepu. Kada pristupaš radu da li želiš da ga napraviš da izgleda lepo?

Stiče se utisak da je to danas odbačeno u umetnosti. Ljudi ne žele da nešto prikažu lepim. Ali ja verujem da postoji određena estetika koju moram da ostvarim. Biram da pravim lepe predstave, čak i kada su u pitanju stvari zbog kojih nam je neprijatno. Kad u mom radu ne bi bilo tog nagona, te dualnosti, contrast između dobrog i lošeg, lepog i ružnog, onda bi to bilo prosto pravljenje lepih slika. To bi bio dekorativni rad, e niko to ne bi želeo od mene.

Ljudi od mene očekuju provokaciju i kontroverzu, i ako je nema, razočaraću ih, i neće pisati o meni. Jedina stvar zbog koje se osećam loše je to što sam u proteklih dvedeset pet godina, izlagao u preko petnaest velikih muzeja u Evropi, ali sam imao samo jednu veliku izložbu u Americi. U Americi sam poznat kao "Andres Serano, kontroverzni umetnik." Dok sam u Evropi poznat samo kao "Andres Serano, umetnik". U Americi, poznat sam kao Ljuti Hrist.

"Urne iz krematorijuma u Bušenvaldu" Andres Serano

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu