FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Kako mi je telefon promenio život dok sam čekao smrtnu kaznu

Umiranje je lak deo. Dugogodišnje čekanje na egzekuciju bez mogućnosti povezivanja sa bilo kime - to je košmar.

Zatvorenik koristi telefon u ćeliji u San Kventin državnom zatvoru u San Kventinu, Kalifornija. Foto: David Paul Morris/Bloomberg via Getty Images

Ovaj članak je objavljen u saradnji sa Marshall projektom.

Umiranje je lak deo. Dugogodišnje čekanje na egzekuciju bez mogućnosti povezivanja sa bilo kime - to je košmar.

Odeljenje za osuđenike na smrt u Severnoj Karolini je naprečac izgrađena struktura pripojena zadnjem delu Centralnog zatvora u Raleju. Stotine hodnika je ofarbano u nijanse plave i krem, ali u ovom odeljenju, vrata su crvena. Crvene su i ostale površine na ovom mestu: krevetu, gelenderi, rešetke, čak i naša odela - kao implicitna pretnja.

Reklame

Ako bilo ko od nas iz nekog razloga mora da napusti odeljenje, susedni hodnici i tuneli se zatvaraju kako ne bi postojao nikakav kontakt sa zatvorenicima koji nisu osuđeni na smrt.

Ponekad nam dolaze grupe u obilazak. Sabijeni jedni uz druge, često izgledaju iznenađeni ili razočarani našim mirnim životima - i time što smo prilično tihi.

Pre nego što sam osuđen na smrtnu kaznu, uvek sam bio blizak sa ljudima. Čak i kada nisam mogao da fizički budem blizak, imao sam telefon. Toliko sam postao zavistan i naviknut na glasove sa druge strane veze da sam mogao da primetim najmanje promene u raspoloženju samo na osnovu glasa.

Ali kada sam uveden kroz crvena vrata odeljenja za osuđenike na smrt, shvatio sam da nemamo pristup telefonima, osim desetominutnog poziva za Božić. Osetio sam se kao zaboravljeni astronaut u svemiru pokušavajući da se oduprem paničnom ludilu pred sveprožimajućim crnilom.

U isto vreme, nisam mogao ni da se povežem sa ostalim zatvorenicima. Iz onoga što sam čuo u zatvoru (i naravno iz filmova), znao sam da bi moja emotivna potreba samo postala slabost. Kada sam pričao, o sebi nisam puno otkrivao, misleći da bi moglo da se zloupotrebi.

Takođe, svi smo osuđeni na smrt. Zašto bih se sa nekim povezivao kada ću na kraju morati bespomoćno da gledam kako mog prijatelja odvode u smrt.

Tako da sam se pomirio da ću umreti sam.

Pre nego što sam stigao u ovo odeljenje, i samo tri meseca nakon što sam uhapšen, verenica Kim me je napustila. Čučnuo sam u ugao i zagrlio metalnu telefonsku govornicu u trenutku kada mi je isčupala pola duše.

Reklame

Nekoliko nedelja kasnije, molio sam mamu da me ne napusti. Ali me se ona odrekla što sam joj slomio srce i obesčastio porodicu. Većina mojih prijatelja je takođe nestala.

Onda su jedne noći tokom suđenja, moja tri brata došla u posetu. Čim sam ušao u prostoriju za posete i video Majkovo lice, znao sam da nam je otac umro.

Moj otac je imao dijagnozu paranoidne šizofrenije i bio je vrlo iracionalan. Ali sam od njega uvek mogao da očekujem bezuslovno sažaljenje. Mnogo mi je pomagalo što sam znao da neko brine za mene. Sada sam čak i to izgubio.

Pokušao sam svima da šaljem pisma kako se ne bih pretvorio u duha, u sećanje. Nije bilo odgovora osim povremenih "novosti" i obaveznih rođendanskih i novogodišnjih čestitki. Moja braća i prijatelji, većina u 20-im i 30-im su previše brzo živeli za mene - osnivali su porodice, gradili karijere, živeli - prebrzo za dopisivanje koje zahteva vreme.

Ali 2012. sam primio pismo od mlade žene Gigi koja je kretala na fakultet. Rekla mi je da nema stariju braću i želi da nauči iz mojih grešaka. Bilo mi je dosadno, a bio sam i znatiželjan i polaskan - i potpuno očajnički želeo pažnju. Tako da sam joj odgovorio.

Reči su otvorile potpuno novi svet. Mogao sam da fokus prebacim sa sebe i pomognem joj da napravi bolje odluke od mene - pogotovo pred iskušenjima koja se javljaju tokom fakulteta.

Ali u pismima nije moguće čuti devojački smeh ili ton njenog glasa. Pisanje mi ne dozvoljava da budem umirujuće prisustvo tokom nečijih paničnih trenutaka. Ne može da pokaže koliko mi je stalo sve o čemu pričamo.

Reklame

Decenijama su aktivisti, prijatelji, porodice i osuđenici na smrt apelovali da se dozvoli upotreba telefona. Odgovor je uvek bio isti - "ne", "možda sledeće godine" i "uskoro."

I kada su ovog januara opet rekli "uskoro", mislili smo da će opet biti isto.

Ali u martu su, na naše iznenađenje, radnici postavili metalne kutije u sve zajedničke prostorije. Pokušavali smo da glumimo nezainteresovanost, ali su nam oči bile prikovane na telefone.

Neki od nas su počeli da dižu slušalice, ali još nije bilo signala. Bilo je pravo mučenje imati telefon koji nije povezan. Uskoro, nadali smo se.

Neko me je pitao koga ću zvati, i ja sam rekao: "Uh, ne znam. Nisam o tome razmišljao." Ali je istina bila da sam bio uplašen što nemam nikoga da pozovem. Pisao sam svima koje sam znao i tražio im brojeve telefona."

Napokon su u junu, nakon tri meseca isčekivanja, telefoni proradili. Svi smo znali brojeve telefona naših advokata tako da smo njih prvo zvali. Ali nakon nekoliko sati, mogli smo da zovemo i ostale mobilne telefone. I ostavarimo pravi kontakt.

Osetio sam se kao devica prve bračne noći - željan da krenem u akciju, ali uplašen da će boleti.

Nedelju dana nakon što su telefoni postavljeni, po prvi put sam pričao sa Gigi. Postala mi je najbolja prijateljica i mlađa sestra i kada sma joj čuo glas, protresao sam se. Kada je shvatila da sam ja na vezi, skoro se upišala u gaće, rekla je.

Do sada mi je jedan od mlađe braće poslao svoj broj i nekoliko puta smo pričali. Sada smo drugačiji ljudi; ipak, ljubav je i dalje tu.

Od kada sam osuđen na smrt, nisam se osetio ovako živim.

Džordž Vilkerson (35) je osuđen na smrt u Centralnom zatvoru u Raleju, Severnoj Karolini, gde čeka pogubljenje zbog dve stavke prvostepenog ubistva za koje je osuđen 2006. godine.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu