FYI.

This story is over 5 years old.

Gaming

​Zašto nema „prave“ olimpijske igre za 2016. godinu

Mario i Sonik izdanja se prodaju na staru slavu svojih antropomorfnih avatara koje igrači poznaju već nekoliko decenija, a ne zbog popularnosti stvarnog sportskog događaja.

promo za Mario and Sonic at the Rio 2016 Olympic Games, via Nintendo

Olimpijske igre u Riju počinju petog avgusta, pa je razumno očekivati da igre o igrama pune rafove supermarketa širom sveta. Mora da se izuzetno dobro prodaju, tu su negde rame uz rame sa Fifom, Majnkraftom, i aktuelnom pucačinom dana. Sa omota nas sigurno posmatraju ponosni mišićavi sportisti, isklesanih crta lica i nabubrelih butina, na vrhuncu svojih moći, dominantni svako u svom sportu. Viđali smo to i ranije: još od igre po imenu „Olimpijsko zlato" iz 1992. godine, u kojoj se drndalo po dugmićima da bi se sprinter naterao da pomeri levu odnosno desnu nogu, svake četiri godine izlazila je zvanično licencirana igra taman pre početka letnje Olimpijade.

Reklame

Ali ove godine, te igre nema na vidiku. Sve što imamo na tržištu je igra koju je napravila Sega a izdao Nintendo (i dalje mi zvuči čudno); Mario i Sonik kombinacija na Olimpijadi u Riju izašla je za Wii U i 3DS. Zvanična je i licencirana ništa manje od svojih prethodnika, ali umesto pravih živih sportista i sportistkinja, ili njihovih anatomski preciznim digitalnim alternativama, ovde su akteri razni likovi iz Mario odnosno Sonik franšiza – takmiče se u streljaštvu, ragbiju, stoni tenisu, odbojci na plaži, i drugim disciplinama. Probao sam demo za 3DS, gde su u ponudi boks i skok u dalje. Nije loše, radi posao, pretpostavljam da bi konačna verzija mogla da me zabavi na neko vreme ako bih joj dozvolio. Ali nešto mi tu ozbiljno nedostaje.

___________________________________________________________________________

Pogledajte VICE Srbija film Uzeo si trofej, Paspalje

___________________________________________________________________________

Nedostaju mi sportisti. Mario i Sonik igre, doduše, funkcionišu dosta slično kao one „stvarne" i tradicionalno stilizovane, iako izgledaju arkadno. Možda baš i zato ne postoji „prava" Rio 2016. igra: da postoji, i da kontrolišemo neku prikazu Juseina Bolta umesto Bauzera ili Robotnika, igra bi tekla nalik na Nintendo platforme sa animiranim likovima.

Ali opet, tolika frka bude oko lica na omotu FIFA izdanja svake godine – za aktuelnu su navijači izglasali Marka Rojsa – jer šira popularnost van sporta kojim se neko bavi nikad nije naodmet. Ko zna koliko bi pomoglo nekom mladom sprinteru, bacaču koplja, ili plivaču da mu se lice nađe na naslovnoj strani igre o Olimpijadi, umesto Mariovog. Da li znate ko je Fabris Lapjer? Ja nisam znao dok me internet pretraga nije obavestila da je u pitanju Australijanac od koga se ove godine u Brazilu mnogo očekuje kad je u pitanju skok u dalj. Ko je Čed Le Klos, ako ne pratite plivanje? Verovali ili ne, pobednik trka na 100 i 200 metara leptir stilom u Londonu 2012. A Ingliš Gardner? Najbrža Amerikanka na sto metara.

Reklame

Ovo nisu imena poznata u svakom domaćinstvu, kao što jesu Sonik, Mario, Mesi, i (jednog dana možda) Marko. Kada je Sega 2008. Izdala igru posvećenu Olimpijadu u Pekingu, bacač kugle Ris Hofa i plivačica Amanda Bird, oboje Amerikanci, pojavili su se na naslovnoj strani; tako im je skočila popularnost širom sveta. Kad bi igra još izašla u više formata, za Soni i Majkrosoft konzole odnosno PC, a ne samo Wii i DS, dosegla bi do više ljudi nego što će Nintendo ikad moći. Naslovnica za američko tržište u slučaju Londona 2012. prikazala ke četiri američka olimpijca u titanskim pozama iznad obeležja engleske prestonice .

Mnogi učesnici letnjih olimpijskih igara nisu prebogato nagrađeni za svoj trud kao što jesu zvezde engleske Premijer lige u fudbalu, NBA lige u košarci, najbolji golferi ili teniseri. Mnogi se takmiče za ponos i slavu, žele samo da se oprobaju protiv sebi ravnih. Pa ipak, oni koji pobede u manjku publiciteta otkriće da im nije nimalo lakše da nastave da se bave svojom izabranom atletskom disciplinom.

Istraživanja su 2015. pokazala da se u Velikoj Britaniji ljudi sportom sve ređe rekreativno bave , a pad je posebno bio primetan u plivanju, iako je cela nacija pokazala entuzijazam samo tri godine ranije. Timski sportovi kao što su fudbal i košarka nove poklonike privlače nedodirljivim statusom svojih najslavnijih zvezda, ali sa druge strane, individualni sport kao što je plivanje prosto nema takvih centralnih figura koje bi sprečile drastičan pad popularnosti na nacionalnom nivou.

Reklame

Ima tu još faktora, naravno; treba ulagati u lokalnu atletsku infrastrukturu da bi zainteresovani uopšte mogli da se bave sportom. Ali znamo koliki uticaj uspešna video igra može da ostvari putem alternativnih medija, na primer koliko je ljudi po prvi put čulo za neki novi bend kroz igru , ili koliko ih se dalo u čitanje stripova posle odigrane igre . Siguran sam da je negativan uticaj manjka živih sportista na izdanju posvećenom Olimpijadi 2016. primetan, i da manje ljudi nego što bi trebalo uopšte shvata koliko su fenomenalne atlete u pitanju.

Trejler za London 2012

Svi znamo da Sonik brzo trči i Mario ume da skače. Ali prisustvo ovih likova u igri koja se zasniva na stvarnom sportu, uz bustere kakve viđamo u npr. Ultra Smash ili Super Mario Strikers , kao da potkopava napor mladih sportista da dođu do vrha. Ne znam da li ga baš trivijalizuje, ali definitivno udaljava onaj element nadljudskih sposobnosti pravih takmičara. Robot baca koplje a gorila boksuje, kako takvim prevarama nije stao u kraj Olimpijski komitet, ja nemam pojma.

Zašto onda nema igre sa Boltom i društvom ove godine, nego samo sa Mariom i Sonikom? Za mene su takve verzije olimpijskih igara oduvek bile tu, još od samog početka – razvaljivao sam „Olimpijsko zlato" na konzoli, čudo je što me još služe palčevi imajući u vidu koliko je zahtevno bilo plivanje na 200 metara slobodnim stilom. Izuzetno me je razočaralo kad sam shvatio da su žive ljude potpuno zamenili Nintendo crtaći.

Studio Sega Australia koji je radio na igri iz 2012. godine bio je ugašen 2013 . Posao je preuzeo Sega Sports Japan , ubacili Marija i Sonika, a niko se nije ponudio kao alternativa. Nije da se igra za London 2012. loše prodavala – u UK je tri nedelje bila na vrhu top lista, i ukupno prodala 700,000 primeraka te fiskalne godine. Nije loše za sezonsku igru tako kratkog veka. Taj kratak vek takođe ne bi trebalo nikog da odvrati – EA redovno izbacuje igre posvećene fudbalskom prvenstvu uz svoj FIFA serijal, a verzija koja je pratila Brazil 2014. čak je zabeležila uspeh i na američkim top listama .

Ova godina pauze – ili osam godina, pošto će sledeća moći da se pojavi tek 2020. – nije dobra vest kad su u pitanju igre u Tokiju koje slede. Ako se VR sistemi nametnu na tržištu u sledeće četiri godine, to bi bila sjajna prilika da se novom tehnologijom dočara bacanje koplja. Mada realno, sve pokretljivije discipline kao što su trke sa preponama ili gimnastika bi verovatno izazvale mučninu, što nijedna kompanija danas ne ume da spreči.

Ali verovatno tih igara neće ni biti. Mario i Sonik izdanja se prodaju na staru slavu svojih antropomorfnih avatara koje igrači poznaju već nekoliko decenija, a ne zbog popularnosti stvarnog sportskog događaja. Mačevanje, stoni tenis, i bacanje kladiva teško da će nadmašiti NFL po rejtinzima, tako da je sasvim moguće da više niko ne bude ni pokušavao da realistično prikaže ove sportove u interaktivnim igrama. Izuzetak bi eventualno bila Nintendova tvrdoglava posvećenost svojim franšizama. Možda grešim. Nadam se da grešim. Mladog sportistu sigurno izuzetno motiviše da vide stvarnu osobu na naslovnoj strani video igre. Ali kako stvari stoje, mislim da je ta igra ipak završena. Moraću da se vratim klasiku iz 1992, „Olimpijskom zlatu".

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu