Parlamentarni izbori u Hrvatskoj ili sezona političkog cirkusa

Tragikomedija se nastavlja. Tragikomedija o kojoj pričam je politika na Balkanu, a u najnovijoj epizodi, uživali smo u hrvatskim izborima. Predizborne kampanje su bile slabije no inače, ali zato je dan izbora, a pogotovo večer u kojoj su se prebrojavali rezultati, dala čisto zlato u vidu komedije i tragedije, a najveće zvijezde bile su u taboru HDZ-a, gdje su slavljenici pokazali gdje završava građanstvo, a počinje krkanstvo.

Ukratko, građanstva nema, odijela su skupa i cipele također, prisutni su izgledali kao gospoda, ali bacanjem po podu i vođenjem ljubavi – preko robe, doduše – sa hrvatskim zastavama - dokazali su koliko blizu kamenom dobu. Idu na izbore, a trebali bi nazad u pećinu ili na stablo. Ipak, čak su i HDZ-ovci i njihova domoljubna koalicija doživjeli tragediju, odnosno, naglo buđenje nazad u realnost, kad su svega par sati nakon što su zbog rezultata u kojima su bili bok uz bok sa lijevom SDP-ovom koalicijom shvatili da ipak nemaju vodstvo. To je bio znak da sezona cirkusa tek počinje.

Nisam politički tip. Gadljivo mi je to nekako. Mislim da sam kao tinejdžer više pratio domaću politiku nego danas, a znam i zašto: televizija je kriva, a interneta ili nije bilo, ili je bio prespor. Danas se ne moram trovati preko ekrana, ili kroz novine i portale, i biram svoje informacije. Čak sam čitao neko znanstveno istraživanje koje je dokazalo kako je izbjegavanje vijesti, koje su ionako krcate materijalom za paniku, zapravo dobro za mentalno zdravlje. Povremeno se sjetim devedesetih, režimskih vijesti i moje bake, cinične Korčulanke koja mi je često govorila 'Muči, nemoj da te kogod čuje!' svaki put kad bi progovorio o Tuđmanu.

Franjo je po svemu bio diktator, ali o tome se nije smjelo govoriti. Za kritiku, a i za ismijavanje, imali smo Feral Tribune, koji su vrhunac možda doživili objavom fotomontaža Tuđmana i Miloševića u bračnoj postelji. To je bio jedini slobodarski medij kojem je sve bilo dozvoljeno, iako je rizik koji su trpili bio ogroman. I to je jedna od najvećih razlika od devedesetih do danas, jer Ferala nema, ali imamo nešto drugo. Danas imamo Internet, a sa njim i slobodu govora kakvu do sada nismo. Manje je straha, i ljudima češće puca film, pa javno ismijavaju političare. Stvar je u tome da ljudi ovdje još nisu iskusili pravu demokraciju. Parlamentarni izbori i višestranačje, sve je to fino u teoriji i to jest demokracija, ali u praksi je nešto skroz drugo, i do prave demokracije još nismo došli. Ali, nema veze, jer kao i uvijek, kod nas je teško i sve je sranje, ali opet nam je bolje nego u zapadnim zemljama jer naš kaos sa sobom vuče i opuštenost, imamo najbolju hranu i klimu, i naravno, superiorni obrazovni sustav koji nas čini pametnijima od ostalih.

Volimo se rugati Amerikancima, između ostaloga zato što oni imaju samo dvije glavne stranke, republikance i demokrate, a mi imamo mali milijun stranaka na izbor. Činjenicu da se njih milijun spoji na jednu od dvije najjače, HDZ i SDP, ne spominjemo.

Predizborna kampanja je kao da imate dan otvorenih vrata u ludnici. Prvo imamo HDZ, koji su nam već podarili predsjednicu države, Kolindu Grabar-Kitarović. Predsjednik stranke i potencijalni premijer vlade, Tomislav Karamarko, nije bio raspoložen za javne debate, a u svakom intervjuu trudio se dokazati kao nositelj konzervativne patriotske opcije.

Problem je bio u tome što nije znao program stranke i u intervjuima bi blokirao poput neodgovornog učenika koji izađe pred ploču odgovarati, zna da ništa ne zna, i tiho prima jedinicu, trudeći se zadržati kakvo-takvo dostojanstvo. Karamarko pred kamerama nije znao nabrojati sve točke programa vlastite stranke. Bez brige, štete nije bilo, jer birače HDZ-a ne zanima nikakav program, oni vole parole, i glasaju za HDZ jer to rade pravi Hrvati. Ili jesi, ili nisi.

Ako si pravi, zna se, za Franju i HDZ, makar je Franjo odavno mrtav hladan, ali balkanski političari nikad zapravo ne umiru. Umjesto elokvencije i političke informiranosti, za HDZ je bitnije da se koriste narodne poslovice i najvažniji pojmovi: Bog, crkva, domovina, obitelj, svetinja, branitelji, Oluja, Vukovar, mirovine, povlastice. To je na njihovom meniju i glas za HDZ je kao da si naručio miješanu platu svih tih pojmova. Glavno da je desno, nikako lijevo, plavo, a ne crveno. To je vrlo jednostavna ideologija, složena na način kojeg mogu shvatiti klinci u vrtiću ili odrasle osobe upitne inteligencije.

Na drugoj liniji, imamo SDP, koji je jednako kao i HDZ oko sebe uspio skupiti čitavu konstelaciju stranaka da gravitiraju oko njega kao oko Sunca. Da je Rage Against the Machine hrvatski bend, njima bi svirali na skupovima, sto posto, to su crveni, jel tako? SDP je pristojna, građanska stranka; to su zapravo stari pankeri koji totalno kuže omladinu, vole obrazovanje, gradove, intelektualce, kulturu i umjetnost. To im piše na bedževima i kapama, i zato je to istina. Okej, ova zadnja dva pojma zapravo nitko ne voli i u hrvatskoj politici ih je nepristojno spominjati, ali recimo da su ovi lijevi kao više urbani i ne srame se Tita.

Problem je tu što su njihovi birači lijeni da bi izašli na izbore i draže im je iz fotelje komentirati kako država propada jer je previše desničara na vlasti. I onda SDP ide koristiti malo oštriju retoriku, pa su kao i oni veliki patrioti i vole tradicionalne vrijednosti, jer ako se tako predstave, možda osvoje ove birače koji inače vole desnu opciju. Nažalost, to ne funkcionira, jer je stvarnost daleko jednostavnija, a izborni pobjednik je najčešće onaj tko obeća veću penziju ili je bolje obučen. Primjera radi, citat moje tetke, u vezi bivšeg premijera Ive Sanadera, Ćaće koji je i dalje u zatvoru jer je opljačkao skoro sve što je mogao: 'Ma nema veze šta je Hadezeovac, ja bi glasala za njega jer je naš čovik, pametno priča i lipo se oblači, a i zgodan je, markantan'. Eto, to vam je dovoljno za kampanju.

Treći glavni igrač ovih izbora, Joker ili as iz rukava, je koalicija MOST. Oni su sve sjebali, jer su stvorili situaciju u kojoj se HDZ i SDP sada bore za njihove simpatije. Znači, u prvim rezultatima, HDZ i SDP su imali jednaki broj mandata, a MOST je bio treći. Kako stvari sada stoje, HDZ – koji je vrlo brzo proglasio pobjedu, pa su utihnuli jer su zaletili sa slavljem – ima 59, a SDP 62 mandata za Sabor, dok MOST ima 19 i drži obje velike stranke u talačkoj krizi.

Okej, tu je još i mlada stranka Živi zid, borci za pravdu koji imaju jedan mandat, a lideri Ivan Vilibor 'Novi Isus' Sinčić i Ivan 'Che' Pernar valjda će bacati novčić da odluče koji od dvojice ide grijati fotelju tog jednog mandata u Saboru. Uglavnom, dok je predizborno razdoblje bilo relativno dosadno, prava fešta tek slijedi, jer nas očekuju pregovori između vodećih stranaka oko formiranja Sabora i Vlade, narod grize nokte i mnogi broje nove sijede vlasi na glavi dok čekaju finalne rezultate.

Neki su odlučili pokazati buntovništvo šaranjem glasačkih listića. Pisali su svašta trudeći se dokazati kao originalni komedijaši, tako da su nacrtani brojni penisi i brabonjci, pisalo se 'jebite se', neki su dopisivali liste i stavljali Kim Jong-Una među listu kandidata. Bilo ih je i koji su stavljali odvažne poruke u kojima su proricali povratak Tita na vlast, jer je opće poznato kako mrtvi političari mogu ustati iz groba ako ih dovoljno dozivaš, a fašisti se smrtno boje metafora. Neki su lijepili sličice, a ove sezone jako su popularni bili Spužva Bob i Životinjsko carstvo.

To je trodijelni ciklus. Prvo ide šaranje listića, fotografiranje vlastitog prkosa i kačenje tih slika na Facebook. Zatim ide divljenje tom vrhunskom humoru u službi revolucije, jer šaranje glasačkih listića zapravo znači stvarne promjene. Hej, sve su to ista govna, ako ja išaram listić, pokazat ću ja njima da se sa mnom ne mogu zajebavati! Tako se Island izvukao iz krize, šarali su listiće i poslali bankare u zatvor. Treći dio je čuđenje i gađenje, kad stignu prvi izborni rezultati, i desna, nacionalistička opcija dobije većinu ili skoro pa većinu glasova, a uz to idu i obećanja o emigraciji. Ništa od toga. To šaranje je otprilike jednako učinkovito kao pisanje vlastitih političkih uvjerenja na toaletni papir prije brisanja guzice.

Ali, da se vratim na početak, na ono kako je nekad bilo, a kako je sada. Prije nismo bili glasni u vrijeme izbora, pazilo se što tko govori, jer ako kažeš nešto krivo, nisi domoljub, Hrvat, ti si protudržavni element, judeomason, kriptočetnik, Sorošev plaćenik, jugokomunistička utvara. Ljudi su bili tihi, svi koji su glasali za oporbu. Uživali smo u Feral Tribuneu, njihovim parodijama i satiri, ali i istraživačkom novinarstvu, i to je bio medij građanskog neposluha, prave demokracije, slobode govora i dokaz kulture. Toga više nema, i mnogi kukaju. Kao što je običaj na Balkanu, pere ih nostalgija da je prije bilo bolje nego sada, i ignoriraju ono što danas imamo. Ono što danas imamo, a prije nismo, je posve otvoreno ismijavanje političara, bez milosti.

Pogledajmo samo parodije na predizborni spot pokreta Naprijed Hrvatska, kojeg (bezuspješno, jer su gadno popušili ove izbore) vodi bivši predsjednik Ivo Josipović. Imamo originalnu verziju spota:

Zatim, Čavoglave verziju:

Metal verziju:

(Izvor: Di su pare?)

…i 'Velika Srbija' verziju.

I to nije sve, ima još čitava serija ovih parodija, nastavite ih tražiti, isplati se.

Mladež HDZ-a je, skoro po tradiciji, dala dosta materijala za ruganje, počevši sa novom himnom koju im je opjevao popularni domoljubni uhljeb Dražen 'The Madež' Žanko.

Originalna pjesma:

Dražen Žanko ft. N.W.A. - STRAIGHT OUTTA HDZ

(Izvor: News Bar)

HDZ nas je podsjetio i na Željka Keruma, koji je prije nekoliko godina u momentu slavljeničke ekstaze kao svježi splitski gradonačelnik zalijepio sebi pršut na čelo. U ovom slučaju, za sada neindetificirani član HDZ-a, za vrijeme slavlja u izbornoj noći, pljunuo je sebi na dlan i zalijepio stranačku člansku iskaznicu na čelo. Nije se stalo na tome, bilo je tu puno pjesme i plesa, skandiralo se 'Franjo, Franjo', ljudi su padali u ekstazi po podu, zamatali se u zastave, muškarci su se međusobno mazili i ljubili, natjecali su se u javnim ispadima.

Uz muziku Mimi Mercedez, to dobiva jednu posve nove dimenziju. Politika je zamka.

Autor: Aron Pećnik

Možda je najbolji komentar na post-izbornu situaciju ova montaža sa stranice Ja Zmaj, koje prikazuje scenu muškog silovanja iz Tarantinovog Pulp Fictiona, a umjesto Marsellusa Wallacea i Butcha Coolidgea imamo Karamarka i Milanovića, dok je predvodnik MOST-a Božo Petrov u ulozi Zeda ili Maynarda. Moćna simbolika, jer je stvarna situacija zapravo ovakva.

Što zaključiti nakon ovih izbora? Ok, politika je kurva i stvari se ne mijenjaju. Ali, ipak vidim nekakav pozitivan pomak. Mnogo ljudi je izašlo na izbore. Ja sam se u nedjelju vratio u Split nakon koncerta Kiše metaka u Zagrebu, koncert je bio u tri ujutro, a u pet popodne bili smo u Splitu i ravno iz kombija išli na birališta. Ja sam vukao prtljagu sa sobom do biračkog mjesta. Atmosfera na biralištu je bila kulturna, bez urlanja. Umjesto primitivaca, vidio sam svečano obučene penzionere kako dostojanstveno idu glasati. Na kraju, uski rezultat, ni jedna opcija nema snažnu dominaciju.

Možda su se ljudi malo opustili? Vidjet ćemo. Kao što sam rekao, ja nisam politički tip. Najviše cijenim osobnu slobodu i slobodu govora, i najvažnije mi je da mi je frižider pun.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu