FYI.

This story is over 5 years old.

фестивали

Najteže je otići sa filmskog festivala na Paliću

​Samo sam dve godine stariji od ovogodišnjeg dvadesetdrugog festivala Evropskog filma na Paliću. I, nažalost, tek sam prvi put sam ga posetio.

Samo sam dve godine stariji od ovogodišnjeg dvadesetdrugog festivala Evropskog filma na Paliću. I, nažalost, tek sam ga prvi put sam posetio. Zašto "nažalost"?

Palić je idealna lokacija. Univerzalno. Za miran vikend sa porodicom u hladu, za piće na obali jezera, za sport. Za bleju sa ekipom uz džoint na klupi ili cirku do ranog jutra. Tu ćete organizovati romantični piknik za svoju voljenu osobu, ali i kresnuti se na otvorenom u šumici pored jezera. Tu ćete provesti srećne trenutke, ali tu ćete doći i kada ste najsjebaniji da mrzite ceo svet.

Reklame

I upravo zbog svega toga to je pravo mesto za Evropski filmski festival gde ćete, pod vedrim nebom, pogledati neke od najboljih evropskih ostvarenja.

Na otvaranju festivala, velika gužva. Letnja pozornica popunjena do kraja. A i malo preko toga, što mi nije smetalo iz nekoliko razloga - volim letnje noći, volim hladno pivo i volim pun bioskop. A ovde ima svega toga! Zato me uopšte nije smaralo što sam guzicu morao da smestim na betonskom stepeniku pored sedišta i odatle pratim otvaranje.

Borba sa vrućinom vodila se svakodnevno. Lepeze, hladne tečnosti i šok-tuširanja na svaka dva sata nisu pomagala. Ali hladan tuš pod nazivomŽivot posle, švedskog reditelja Magnusa Van Horna spustio je temperaturu. Film prati život dečaka posle izdržavanja kazne zbog ubistva svoje devojke i njegov povratak u besnu zajednicu koja nije zaboravila to što je uradio.

Spora i teška švedska drama obično nije tip filma čiju će projekciju u Srbiji posetiti više od deset ljudi. I sam reditelj je prokomentarisao da "ne može da veruje koliko će ljudi te večeri pogledati njihovo čedo. Pa ipak, više od hiljadu posetilaca je gledalo švedsku pop zvezdu u fantastičnoj ulozi. I to je najveća pobeda Palićkog filmskog festivala. Da u vremenu diktature tržišta, velikom broju ljudi ponudi umetnost. Dobro, neki će otići skenjani jer ih je film baš pogodi, ali hej, to je umetnost.

Ispred letnje pozornice, malo relaksacije

Sutradan uz jutarnju kafu listam Festivalske novine koje izlaze svakog dana. Sveže vesti, fotografije i intervjui sa autorima filmova prikazanih prethodne noći.

Reklame

Pitanje za reditelja Magnusa Van Horna: Šta ste čuli o ovom festivalu pre nego što ste došli?

- Čuo sam da je to najopušteniji festival, i to mi se sviđa.

I meni, pomislio sam. Da smo se obojica fenomenalno proveli potvrdila mi je činjenica da kada god sam ga sreo, jedan od nas dvojice nije bio u stanju za smislen razgovor.

Magnus Von Horn se provodi kao car na svirci benda The Gift

Ovde nema onog VIP momenta koji nas "obične smrtnike" često smara na sličnim događajima. Dobro, postoji crveni tepih, ali svi možemo da prošetamo njime. Dakle, svako ko je tu zbog filma je bitan. Preko tepiha, uz stepenice i pred vama se otvara letnja pozornica, platno ušuškano između dve spoljne kule tvrđave za koju momentalno pomislite da je videla žestoke bitke u svojim najboljim danima.

I pogrešite. Ono što izgleda kao srednjovekovno utvrđenje, izgrađeno je pre 65 godina u Jugoslaviji. Ali bitaka je bilo, kulturnih i umetničkih. Borbi za kvalietan sadržaj, borbi za publiku, borbi za očuvanje. Sa strane su krošnje ukrašene lampionima i bakljama. Nisam video romantičnije mesto za gledanje filma.

Jedan od ljudi koji je najviše zaslužan za stanje pozornice u kojem je danas je čika Dušan, koga sam slučajno upoznao pre večerenje projekcije dok je metlom čistio klupe.

- Da, tu živim, a ovo su moji prijatelji iz parka - rekao mi je misleći na desetak pasa i isto toliko mačaka koje se vrzmaju okolo i žive tu sa njim već desetak godina.

- Evo ovaj crni se plaši da ne odem negde bez njega - objašnjavao mi je skromni Dušan pokazujući na jednu prašnjavu njušku koja trčkara za njim.

Reklame

-Pa kako izdržavaju? pitam.

- Eh, kako? Navikli su na tišinu i prostranstvo, ali svake godine u ovo vreme sa zadovoljstvom osobađamo prostor za festival - ispričao mi je i u naglom okretu zapevao pesmu koja mi nije poznata i nastavio da mete.

Čika Dušan u poslu

Njegovi ljubimci u privremenom pritvoru, odmah do glavne pozornice

Ovde za istim stolom možete videti poznate evropske filmadžije i, na primer, majstora koji koji je došao nešto da popravi. Na Velikoj terasi odmah do vas u naletima vazduha iz ventilatora uživa i velika Mira Banjac, sa kojom uvek možete proćaskati, gotovo komšijski. Ovde ćete poznatog švedskog reditelja i jednog od dobitnika nagrade Aleksandar Lifka za doprinos evropskoj kinematografiji Roja Andersona opušteno sresti u šetnji po palićkom parku. I u dva popodne i u dva ujutru. Njegovo putovanje do Subotice trajalo je 30 sati, vozom.

- Hteo sam da uživam u predelima Evrope - rekao je na specijalnoj projekciji svojih filmova u bioskopu Eurocinema u Subotici.

Tada smo imali prilike da vidimo njegov kontroverzni kratki film Nešto se dogodilo iz 1987. o širenju side u Evropi i Americi. Švedska Vlada, koja je finansirala film, bila je primorana da ga zabrani kada je videla da se ne radi baš o propagandnom materijalu kojem su se nadali, već je sve suprotno od toga.

Roj Anderson (levo) i selektor festivala Petar Mitrić (desno)

- Pa, jednostavno sam mislio da je njihovo objašnjenje da su majmuni u Africi krivi za sve glupo. Svi znamo da se upravo na tim životinjama i danas vrši najveći broj eksperimenata - objasnio je ovaj sedamdesetodvogodišnji car dečačkog osmeha.

Reklame

Veliki je broj sjajnih selekcija tako da nema šanse da stignete da pogledate sve što vas interesuje. U selekciji "Mladi duh Evrope" stigao sam da ukačim Kraj leta Johana Johansona, inače kompozitora. Između ostalog radio je i muziku za Oskarom nagrađeni filmTeorija svega. U prvom rediteljskom poduhvatu snimao je pingvine na Antartiku crno-belom super 8 kamerom, a kadrove prati muzika koju je Johanson komponovao specijalno za ovaj film. Nema potrebe da pričam dalje.

Uspeo sam da pogledam i izložbu Ilije Šoškića. U pitanju su fotografije sa mesta misteriozne smrti čuvenog italijanskog reditelja Pjera Paola Pazolinija, snimljene samo devet sati nakon njegovog ubistva. Doduše, zakasnio sam ceo jedan dan, ali to nije sprečilo momka koji toči pivo da mi otvori galeriju i upali svetlo kako bih mogao da pogledam ono što me interesuje. Carski.

Odgledao sam domaće ostvarenje Panama i islandsko, prema mom skromnom i nebitnom mišljenju, remek-delo Ovnovi. Prvi daje zanimljivu perspektivu na probleme mladih parova kada je u pitanju intimnost usled društvenih mreža koje stoje kao prepreka na tom putu. Drugi opisuje univerzalnu priču o dva brata u ruralnom Islandu koji ne govore četrdeset godina, a koji sada moraju da se udruže kako bi sačuvali ono što im najviše znači - njihove ovce. Posle prvog sam pozvao devojku, posle drugog brata.

hrsk, hrsk

Onog trenutka kada se odraz meseca pojavi u jezeru pale se svetiljke, ozvučenje, otvara šank, pa ko voli nek' izvoli. Ako ste ja, tokom dva filma u takmičarskoj selekciji već ste izuli dva litra piva, pa je sledeća stanica najbliži šank ili hladno jezero. A u jezeru je zabranjeno kupanje.

Reklame

U bioskopu Abazija mogli ste da naletite na svriku mađarskih Pastorza, odnosno Pastira, free jazz benda, koji definitivno nije za svačije uši, ali sigurno jeste za svačije oči.

Pastiri

U Jahting klubu sam slušao kaver bendove Pepretuum Mobile i The Gift. Svi su se dobro proveli. Nije retkost da se neko od viđenijih ljudi festivala popne na binu i obrati okupljenima na svom jeziku. Ali to je ona vrsta zaplitanja jezika koju svi dobro razumemo.

Sergej Trifunović, član žirija, obradovao je sve kada je odlučio da na kraju svirke i sam otpeva koju stvar. Ako se to desi dok ste tamo, nemojte da vam vidi mobilni telefon kojim ga snimate. To mu baš, baš ide na živce, a i neće se libiti da vam slikovito i opiše koliko tačno ga to nervira.

Najteže mi je palo kada sam sutradan morao da krenem nazad za Beograd. Želeo sam još dugo da ostanem u ovom carstvu filmova, muzike, prirode i kulture. Ko bi uopšte želeo da ode?

Čak je i Roj Anderson umesto dva dana ostao ceo festival, rekli su mi iz organizacije. Ali, jebiga, ja ne mogu da se pohvalim filmovima kao što su Švedska ljubavna priča ili Pesme sa drugog sprata, a on nije imao obaveza u užarenoj kugli od prestonice. Srećom ne idem vozom, trebalo bi isto koliko i od Švedske.

ko bi želeo da ode odavde, poslednje živeli