Koliko košta savršena ishrana
Sakarina "Najseksi" salata. Foto: posredstvom Sakare.

FYI.

This story is over 5 years old.

Ishrana

Koliko košta savršena ishrana

Godinama sam brojala kalorije i kilometre, pratila kako mi težina naglo skače i pada. Dešavalo se da mi i po mesec dana nestane iz pamćenja jer sam se izgladnjivala, a dešavalo se i da podlegnem nekontrolisanoj halapljivosti.

Sakarina "Najseksi" salata. Foto: posredstvom Sakare.

Poslednjih 15 godina – od kako sam počela aktivno da razmišljam o tome šta jedem – hrana mi je bila izvor stresa, zadovoljstva, i izlečenja.

Kao i 30 miliona drugih Amerikanaca, odrasla sam uz poremećaj ishrane. Godinama sam brojala kalorije i kilometre, pratila kako mi težina naglo skače i pada. Dešavalo se da mi i po mesec dana nestane iz pamćenja jer sam se izgladnjivala, a dešavalo se i da podlegnem nekontrolisanoj halapljivosti.Idealna ishrana, nutriciono i etički savršena, delovala mi je nedostižno.

Reklame

Pretpostavljala sam da su ovi problemi delom posledica urbanog življenja, udaljenog od lanca ishrane. Čak tamo sredinom 19. veka, Henri Dejvid Tero pisao je: „Teško je spremiti jednostavan i čist obrok koji neće biti uvreda za intelekt." Zato je napustio Konkord u Masačusetsu i preselio se u ruralni Volden, gde je sam odgajao sve što je jeo. Nije Gvinet Patrou izmislila „čistu ishranu".

Sakara porcije; fotografija: Ankita Rao

Ali u gradu kao što je Njujork nemamo vremena za tako nešto – opterećeni smo kačenjem na Instagram najlepše sređenih obroka i najpovoljnije kupljene kinoe. Okružuju me pijace, restorani i izvori informacija, ali nemam ni novca ni vremena da bih izabrala hranu koju preporučuju nutricionisti.

Oni koji mogu da odvoje i vreme i novac su bogati, za koje hranu spremaju privatni kuvari ili skupe službe za organizaciju obroka, što znači da nisu suočeni sa napornim izborima koji mene redovno muče u piljarnici. Dakle, posle više godina seciranja odnosa između svog tanjira, svog tela, i životne sredine, odlučila sam da platim da mi se reši taj interni konflikt, da mi neko obezbedi organski, domaći obrok po meri.

*

Izabrati prehrambenog snabdevača teže je nego izabrati film na Netfliksu. Industrija uporno pronalazi nove načine da uštedi na vremenu i popunjava čitav spektar između brze hrane i privatnog kuvara.

Posle nekoliko dana istraživanja, opredelila sam sa za „Sakaru", službu koju preporučuju Lena Danam, Victoria's Secret modeli, i zaposleni na Vol Stritu. Znači, sve kao ja.

Reklame

Živopisno beli sajt obećao je pet dana obroka na bazi lokalno gajenih biljaka za skromnih 420 dolara, negde četiri puta više od sume koju inače nedeljno trošim na hranu. Očigledno nisam samo birala šta ću da jedem, birala sam novi stil življenja, novu estetiku.

Vitni Tingl i Danijela Diboa, osnivačice „Sakare" koje sam upoznala u njihovom poslovnom centru u Sohou, samo su potvrdile ovu pretpostavku. Energične i trendi, iskusno su pozirale sa poslužavnicima hrane koju nude. Ove dve prijateljice iz Arizone otvorile su firmu 2012. godine. Tingl je bila iscrpljena od nezdravog življenja na Vol Stritu dok je Diboa, nutricionista, manekenka, i glumica, godinama unazad imala psiholoških problema zbog viška kilograma. „Jedan ekstrem je torta u kancelariji pa piće posle posla, a drugi ekstrem je dijeta od vode", kaže Tingl.

Diboa i Tingl u Sakara ofisu; fotografija: Ankita Rao

Veče pre početka moje jednonedeljne Sakara dijete, isporučili su mi brendirano pakovanje mahom veganskih obroka za sledeća dva dana. Takođe sam svakog dana dobijala flašice „noćne vode" i „jutarnje vode" koja je sadržala „superhranu" u vidu algi. Zvanično sam bila, kako oni to zovu, „na Sakari".

Tajming je bio savršen – upravo sam se uselila u novi stan; nisam još kupila ni šerpu, a kamoli viljušku. Prvi obrok, jogurt bez laktoze i kompot od sušenog voća, morala sam da jedem rukama. (Ništa od srebrne kašike.)

Skoro svi Sakara ručkovi i večere bile su razne salate, nekad uz dodatak zatar hleba i humusa. Skoro sve te salate bile su izuzetno ukusne – ona sa kimčijem i soba rezancima bila je da se naježiš, a granule od gorke čokolade su stvarale zavisnost.

Reklame

Za to vreme, proučavala sam promotivni materijal u Kozmo-stilu. Umesto sastojaka, na pakovanjima bile su ispisane reči „seksi", „mladost", i slično. Znala sam da je mladost odavno hobi za bogate , ali asocijacija ishrane i lepote mi je zvučala sumnjivo.

„Seksi u prevodu znači moć," objašnjava Tingl. „Mene je iznenadilo kad sam shvatila da većina ljudi to nikad čak nije ni iskusila."

Ne znam baš da li sam se osetila seksi ili moćno od Sakara obroka, ali jesam osetila olakšanje. Sveže povrće stizalo mi je na vrata savršeno spremljeno; ništa seckanje, ništa pakovanje, ništa nerviranje zbog sparušenog spanaća. Lepota jedna. Takođe, Sakaru snabdevaju lokalni odgajivači pa mi nije smetalo što sve stiže u plastičnim (biorazgradivim) pakovanjima.

Sakara obroci u kutijama i teglama; fotografija: Sakara

Ali bilo je tehničkih problema. Na primer, nisam bila sita. Ja inače dosta grickam između obroka, ali od ovih obroka ništa mi se nije lepilo na kosti. U razgovoru sa Diboom i Tingl, pitala sam da li svi njihovi klijenti – od tanušnih manekenki do krupnih tipova sa berze – dovijaju istu količinu hrane. Tvrdile su da je količina sasvim dovoljna.

„Moj muž i ja jedemo isto a oboje smo siti," rekla je Diboa. „Količina kalorija potrebna ženi razlikuje se od količine potrebne muškarcu, ali tek marginalno." (Zapravo je razlika nekih 130 kalorija na svaka 4-5 kg razlike u težini.)

Takođe mi nije prijalo što je vrsta obroka bila unapred određena. Jeste da sam htela da ovim putem izbegnem svakodnevne odluke oko hrane, ali nije mi se svaki put jelo ono što bi mi bilo isporučeno. Manjak izbora su samo otežali moji raniji problemi sa osećajem krivice oko hrane; sva vrsta ograničenja i nametnutih pravila mi je smetala.

Reklame

Sakara, kao što su mi mnogo puta ponovile, nije dijeta nego stil života. Diboa je imala problema u ishrani duži niz godina, a njoj je ovaj stil pomogao da bolje živi. Ali u mom slučaju, tri obroka u plastičnim kutijama dnevno delovali su kao da kontrolu nad svojim telom predajem nekom strancu. Nisam razumela zašto bi ljudi, ma koliko para imali i ma koliko program bio kvalitetan, želeli da se odreknu kontrole samo da bi uštedeli na vremenu.

*

„Ne postoji superhrana koja te od nečega spašava," kaže Krišnendu Rej, pisac i predavač na katedri za nutricionizam Univerziteta Njujork.

Posle jednonedeljnog Sakara programa, vratila sam se svojoj uobičajenoj rutini (skuvam gomilu hrane u nedelju, da mi se smuči najkasnije do četvrtka) uz nedeljni budžet ispod 100 dolara. Ali ova vrsta ishrane delovala mi je neadekvatno, sad kad sam okusila šta lepi ljudi jedu. Razmišljala sam da li da se opet bacim u potragu za nekim jestivim cvećem.

Rej me je sprečio. Stručnjak za pitanja koje se tiču hrane i kulture, rekao je da su bogati Amerikanci opsednuti dugovečnošću i savršenom ishranom. „To vodi ka ekstremnoj individualizaciji, cela ta apsurdno narcisoidna potraga za zdravim i večnim životom."

Rej, levo, sprema hranu na kursu u Sidneju

Narcisizam tog tipa odražava se na ishranu širom nacije. Rej kaže da suštinski problem sa skupim službama kao što su Sakara ili Provenance Meals, leži u činjenici da potrošače spremne da daju 100 dolara dnevno za svežu zdravu hranu konsekventno ne zanima previše da li je sva hrana sveža i zdrava. Sistemski gledano, i dalje se oslanjamo na uvoznu i prerađenu hranu, koja je rizičnija i manje zdrava. Rej kaže da je to „poremećaj ishrane na nivou društva".

Reklame

„Enormno povišena svest o tome šta ti lično jedeš vodi do gubitka svake svesti i brige o tome šta ostali moraju da jedu," kaže on. Zato se javljaju prehrambene pustinje, siromašni krajevi u kojima je nemoguće nabaviti svežu hranu. Zato su užasne užine u javnim školama.

„Ružna strana te zainteresovanosti višeg staleža za zdravu hranu vodi u opsesiju – jedu se kelj i kinoa kao da je u pitanju neka čarobna hrana koja garantuje zdravlje i štiti od svega redom", kaže Rej.

Tu je i pitanje autsorsinga izbora hrane. Tingl i Diboa su se dugo bavile ishranom i kuvanjem dok nisu ustanovile koji režim njima odgovara. Učile su ajurvedu, drevnu indijsku nauku koja ishranu tretira kao granu medicine, a Diboa je sada diplomirana nutricionistkinja. One danas koriste situaciju koju sam i ja prepoznala kod sebe: nemamo svi vremena da mislimo o tome šta i koliko jedemo.

Ali možda tu ima mesta za kompromis, kaže Rej. Možda bismo mogli, umesto što se nerviramo oko antioksidanata i idealne dijete, da postavimo ljude koji razumeju vrednost zdrave ishrane na odgovorne pozicije. A ima li odgovornije pozicije od javnog obrazovanja?

*

Jedne sunčane srede, početkom jeseni, posetila sam neobično mirisnu učionicu u Harlemu. Dve učiteljice, Leonisa Džonson i Džen Holder, spremale su povrće sa testom od integralnog brašna u Javnoj osnovnoj školi PS7.

Neprofitni program Edible Schoolyard NYC sprovodi se u šest njujorških škola. Bavi se baštovanstvom, pripremom, i prodajom hrane uz pomoć 2,800 đaka od kojih većina živi u siromašnim krajevima grada.

Reklame

„Želimo da deca budu otvorena, da su sve spremna da probaju" , priča Holder dok deli paprike. „Tako će imati više mogućnosti pred sobom kad malo porastu."

Par minuta kasnije, desetak osmaka sjurilo se u učionicu. Devojčica sa dugim konjskim repom smejala se klincu koji se rasplakao na prethodnom času. Dva povučena dečaka u džemperima ćutke su stajala iza pulta.

PS7 bašta; fotografija: Džulijan Hibard/Edible Schoolyard NYC

Džonson i Holder ih danas uče kako da spreme sos od paradajza koristeći sveže letnje povrće. Sledećih pola sata se renda paradajz, secka luk, greje tiganj, i sve se meša, meša, meša.

Na kraju časa, učenici šire stolnjake i služe testo sa sosom. Jedan dečak sređuje cveće na stolu za kojim sede devojčice, a jedna od njih telefonom slika tanjir da bi ga podelila na Snepčetu.

Dok deca jedu, pitam ih šta su naučili i koliko toga mogu da primene kod kuće. "Kod nas samo ja spremam doručak," kaže Zek. Džejlen dodaje da nešto od ovog povrća nije voleo da jede pre nego što ih je u školi sam spremio.

Posle časa šetam kroz dvorište u kom su deca posadila razno bilje i povrće. Kasnije istog dana, trebalo je da prodaju namirnice sa pijačnih tezgi koje će postaviti.

Program „Jestiva škola" upoznaje decu sa veštinama koje bez njega teško da bi naučila u betonskoj džungli Njujorka. Nezavisna analiza prosvetara sa Univerziteta Kolumbija pokazala je da se ovim putem pozitivno utiče na zdraviju ishranu dece. Rej predlaže da se upravo ovako može izaći na kraj sa problemima vezanim za ishranu koji mene muče. Ali i u obrazovanju ima finansijskih ograničenja.

Reklame

Predavači rade sa malim grupama učenika; fotografija: Džulijan Hibard/Edible Schoolyard NYC

„Hrana je u osnovi svake zajednice, ali ljudi nemaju uvek vremena da spremaju jelo i jedu zajedno", objašnjava Aneta Slonim, koordinator programa Edible Schoolyard NYC. Kaže da mnoga deca u PS7 dolaze iz nestabilnih porodičnih okruženja; neka žive u prihvatilištima za beskućnike, a nečiji roditelji rade po dve smene.

Shvatila sam da je manjak slobodnog vremena univerzalna prepreka koja seče kroz sve socioekonomske staleže; svi mi žrtvujemo vreme koje bismo koristili za pripremu obroka.

Razlika je da samo jedna klasa može to da kompenzuje finansijski.

„Gladni smo vremena", slaže se Rej. „A za dobru hranu potrebno ga je dosta."

Rešenje bi bile promene na političkom i kulturnom planu. Sa jedne strane, bolji zakoni o zapošljavanju omogućilo bi ljudima da rade samo određeni broj sati. Na primer u Austriji je zagarantovano 35 slobodnih dana godišnje, a u SAD samo 16.

Ne borimo se samo za pristup zdravoj hrani, već i za dovoljno slobodnog vremena da zdravu hranu sami pripremimo.

*

I tako stižemo do kuvanja.

Posle nedelju dana na Sakari, prvi put sam kuvala u svojoj novoj kuhinji. Nasekla sam paradajz, beli luk, crni luk, đumbir. Potopila sam sušen pasulj, onda ga barila i opet osušila. Dodala sam garam masalu, mlevenu papriku, so, šafran, i korijander iz metalne posude koju mi je tetka poklonila za useljenje. Sve sam to ostavila da se kuva na tihoj vatri preko noći.

Šafran koji mi se uvukao pod nokte i miris rađma pasulja koji je dopirao iz kuhinje učinili su da se u novom stanu osetim kao kod kuće. U domu u kom sam odrasla, jeli smo svi zajedno; imala sam taj luksuz da se svake večeri cela porodica okupi za stolom. Iako sam već deset godina sama i dosta putujem, oduvek sam volela domaću hranu, čak i kad nisam živela u svom domu.

Reklame

moji začini; fotografija: Ankita Rao

Rej ide korak dalje. Za njega je kuvanje bilo transformacija. Kaže da je, u vreme kad se doselio iz Indije, ostavio iza sebe kulturu u kojoj domaćica sprema svaki obrok (zastupljenu u većem delu sveta, pa i u SAD). Kao samohrani otac u Njujorku, skoro svakog dana kuva za svog sina.

„Kuvanje je negovanje", kaže on. „Kad spremaš hranu ti brineš o životu, nečije zdravlje zavisi od tebe."

Ako prepustimo drugima da pripremaju naše obroke, čak ako su ti drugi bolje upućeni u naše nutricione potrebe nego što smo mi, gubimo nešto mnogo važnije od vremena. Gubimo ono što nas spaja sa drugim ljudima. Gubimo vezu sa tlom na kom raste naša hrana. A svoje poremećaje ishrane, na društvenom ili individualnom nivou, i dalje nosimo sa sobom.

Tingl i Diboa, koje su toliko vremena provele spremajući hranu, to dobro znaju. Sakara odražava dubinu njihovog razumevanja situacije. Diboa kaže da ne želi da ljudi zavise od Sakare; radije bi da Sakara bude primer onima koji nisu svesni šta i kako treba jesti.

Ali nisam sigurna kad smo tu svest izgubili. Možda negde između industrijalizacije, beskrajne ambicije, i Snepčet slike avokado tosta koji smo pojeli za branč. A možda smo prosto počeli drugačije da trošimo vreme, svojevoljno ili pod pritiskom poslovnih i civilizacijskih obaveza.

Znam da u mom slučaju nikad neću imati zamenu ili prečicu za biranje i pripremanje hrane koju jedem. Iako eksperti kažu da je moja ishrana daleko od savršene, ona je odraz nesavršenog putovanja na kom se moje telo nalazi. Na pola smo puta još uvek celi.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu