Partizanov evropski san traje, Zvezdina meč lopta u Beogradu

FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Partizanov evropski san traje, Zvezdina meč lopta u Beogradu

Jedan srpski predstavnik je već obezbedio evropsko proleće. Drugi je još uvek na čekanju, ali ne i bez šansi.

Peto kolo grupne faze ovogodišnje Lige Evrope moglo je da reši mnogo toga, barem što se Srba tiče. Partizan je na svojem stadionu JNA čekao Jang Bojse iz Berna, i tri boda značila bi siguran, matematički prolaz. Zvezdina kalkulacija bila je nešto kompleksnija. Njima je trebala pobeda u Belorusiji, kao i sve sem trijumfa Kelna nad Arsenalom. Na kraju večeri, ciljevi naših predstavnika polovično su ispunjeni, s time što ova druga polovina itekako može da se realizuje za dve sedmice. Ali krenimo redom.

Reklame

Crvena Zvezda, ispostaviće se, u ovom kolu nije mogla da overi prolaz ni pored svoje najbolje želje, uzevši u obzir da su Arsenalovi trećepozivci ispalili ćorak na obali Rajne. Svejedno, Zvezda je odigrala još jedan kvalitetan meč, u stilu koji je za njih sada postao gotovo karakterističan – dobro organizovana odbrana, pedantna sredina, i pomalo nesretna završnica. Nešto manje od deset hiljada navijača na Borisov Areni imalo je priliku da pogleda dobru borbu i solidan fudbal. Ali golove – ne.

BATE Borisov, kao što već znate, nije naivna ekipa. U poslednjih devet sezona, ekipa koju vodi Aleksandar Jermakovič samo u jednom pokušaju nije uspela da se domogne grupne faze bilo Lige Šampiona, bilo Lige Evrope. A opet, u okršaju sa Crvenom Zvezdom Belorusi su čitav tok meč bili u podređenom položaju – kako na terenu, tako i na tribinama, na kojima se ponovo obrelo prilično Zvezdaša.

Kontrolisala je Zvezda Vladana Milojevića i tempo, i igru, od prvog pa do poslednjeg sudijskog zvižduka. Nije BATE uspeo da se nametne osim u možda dva navrata, kada su pripretili kroz kontre – Milojevićevi puleni su pozadi agresivno zatvarali, a napred strpljivo pleli mrežu oko gola Denisa Šerbickog. Najbolje prilike propustili su Milan Rodić, koji je u čak tri navrata bio blizu gola – najbliži u poslednjem napadu kada je njegov šut sa gol linije izbacio Dragun – i Ričmond Boaći, čiji je pokušaj glavom za malo završio preko.

Reklame

Polako ali sigurno, kockice crveno-belog mozaika sasvim se sklapaju. U početku sezone videli smo da se ekipa kapira u koraku, bukvalno od jednog do drugog dodavanja. Kada se pas igra posložila, ostao je problem kondicije. Tokom poslednja dva evropska kola, čini se da se i to rešilo, te sada Zvezda punih devedeset minuta fizički parira respektabilnim evropskim ekipama.

Zanimljivo je bilo pecati razlike između ovog meča i onog koji su ove dve ekipe odigrale u septembru na „Marakani“. Zvezda je tu kao domaćin iskazala određenu dozu nervoze, kao i dašak neiskustva igranja na ovom nivou, što ih je na kraju i koštalo celog plena. Ovaj put, ponovo bod, ali uz mnogo zreliju partiju. Ako u Beogradu popularni „troznak“ ne bi iznenadio nikoga, u Borisovu barem remi nikad nije dolazio u pitanje – jedino što je visilo je bila potencijalna pobeda crveno-belih.

Koliko li je samo osvežavajuće gledati zadnju liniju Zvezde, u kojoj štoperi – maestralni Damjan Le Talek i stameni Vujadin Savić – uopšte ne prave greške, dok bekovi Filip Stojković i Rodić rutinski probijaju po bokovima i stižu da ispoštuju i odbrambene zadatke. Vezni „trozubac“ u kojem Gelor Kanga kreira dok Mičel Donald i Nenad Krstičić pokrivaju prostor funkcioniše odlično, a samo je možda napad u ovoj utakmici bio nešto slabiji, lišen bljeskova kreativnog ludila koje povređeni Nemanja Radonjić inače ume da pruži.

Odajmo ovde priznanje i fudbalerima BATE-a, koji su očigledno dobro uradili domaći – kad god bi Kanga i Boaći bili na lopti, momentalno bi se odnekud stvorila tri-četiri žuta dresa da ih opstruiraju. Shodno tome, skroman učinak Zvezdinih Afrikanaca, ali notiramo da ni jedan ni drugi nisu gubili živce i forsirali rešenja koja bi potencijalno naškodila ekipi.

Reklame

Nasuprot Zvezdi, Partizan je pružio daleko od svoje najbolje partije ove sezone – ali je zato uspeo da pobedi, i tako overi mesto u prolećnom kosturu Lige Evrope. Ponovo smo na delu imali prilike da gledam jedan krajnje čudan, neobičan Partizan. Snažan i koncentrisan kada želi da napadne, a opet, toliko konfuzan i smušen kada protivnik stisne da je to neverovatno. Ipak, bolja realizacija kao i malo sreće bili su dovoljni da Srbija posle trinaest godina dočeka evropsko proleće.

Krenulo je kvalitetno. Iz prve ozbiljnije šanse odlični Leandre Tavamba (a ko drugi?) postiže gol. Dobar centaršut je iz prekida uputio Marko Janković, Kamerunac skočio više od ostalih i lopta je ušla u mrežu. Rani gol, živci mirni, rutina do kraja. Možda još jedan-dva?

Eh, ne sa Đukićevim Partizanom. Jang Bojsi se nisu pokolebali, već gotovo odmah uzvratili. Miralem Sulejmani je izveo korner sa desne strane, a Tavamba je sada bio asistent, samo protiv svoje ekipe. Na tacni je poslužio loptu Ngamaleu, ovaj se zahvalio i bilo je 1-1. Sa tim rezultatom se i otišlo na poluvreme.

Drugih četrdeset i pet minuta bili su prilično šizofrena egzibicija zbog koje su verujem i mnogi slučajni gledaoci osedeli, a kamoli navijači Partizana. Švajcarski je tim najednom zaigrao kao Real iz Madrida – Sulejmani je po levom boku pleo bukvalno kao Džaja iz najboljih dana, i šanse za „mlade momke“ nizale su se kao na traci. Srećom, uprkos inicijativi, spasonosni gol za Partizan stiže iz kontre. Vulićević je proigrao Tavambu na desnoj strani, on poslao dijagonalu do Pantića, a ovaj sjajno upošljava Ognjena Ožegovića koji glavom ponovo tera golmana gostiju da loptu vadi iz mreže. Minut – pedeset i treći. Sad će valjda malo mirnije, nadamo se?

Reklame

Odgovor je opet – ne. Do kraja meča gledali smo kako se Sulejmani vija sa Partizanovom odbranom i uporno centrira, ali splet srećnih okolnosti, te izuzetno fokusiranog Vladimira Stojkovića, čini da do izjednačenja ipak ne dođe. Do kraja je i Partizan imao par solidnih šansi iz kontranapada, ali koliko su Jang Bojsi saterali crno-bele „do duvara“ dovoljno govori činjenica da je Partizan kraj meča dočekao bez napadača na terenu, u formaciji 5-5-0.

No to je sada sve prošlo vreme. Sadašnjost kaže tri boda, budućnost kaže evropsko proleće, i nezadovoljstva mogu da pričekaju kraj zimskih priprema. Da problemi postoje ukazali smo više od jednog puta – odbrana je spora i defanzivci crno-belih se jako loše „pokrivaju“, a i nemoguće je svaki meč verovati u sreću i Stojkovića (koji brani u životnoj formi). Sada vremena i zvanično ima dovoljno da se opeglaju sve sitnice. Da li ima i volje, videćemo kad dođe vreme za to.

Partizan je, dakle, svoje probleme rešio, i za dve nedelje ima zacrtan turistički obilazak ukrajinske prestonice. A što se Zvezde tiče…znate kako. Ima ona scena u kultnom vestern filmu Sema Pekinpoa po imenu The Wild Bunch, kada dva ostarela revolveraša, koje tumače Vilijem Holden i Ernest Borgnin, diskutuju o svom poslednjem „velikom poslu“. Holden tu kaže kako „niko nije rekao da će ovo biti lako, ali nije nemoguće“, našta Borgnin replicira, „oni će nas sigurno čekati“. A Holden, u maniru starog ratnika, samo kaže : I wouldn’t have it any other way. Ernest klimne i replicira, I wouldn’t have it any other way either.

Reklame

Jer, budimo iskreni – ima li šta lepše od poslednjeg kola i meč lopte na svom terenu? Kada je Zvezda izvukla Spartu, ljudi su rekli – teško. Kada je onda došao Krasnodar, isti su rekli – nemoguće. Kada je u grupi dobila Arsenal, Keln i Bate, bilo je i teško, i nemoguće. A sada? Šansa da se po prvi put posle dvadeset i šest godina na Marakani igra fudbal koji nije domaća liga, kup ili reprezentacija je tu, i samo je treba uzeti u direktnom okršaju sa protivnikom koji ima iste ambicije. I ta šansa nije pala sa neba, već su se izborili za nju.

Meč za plasman u poslednjem kolu? I wouldn’t have it any other way, either.


Još na Vice.com :

- Kratka istorija kvalifikacionih fejlova za SP u fudbalu

- Penali, "prelaz iz 1 u 2" i ostale zavere srpskog fudbala

- Devet života Dijega Armanda Maradone