Još jedna izjava iz SPC o ženama - korak dalje od stvarnih problema

Možda nam nije dovoljno privuklo pažnju to što se ovih dana dešava Beogradski sajam knjiga, pa postoji mogućnost da se neko iz medija dosetio, videvši koliku pažnju je privuklia izjava mitropolita Amfilohija Radovića da Srpkinje pobiju više dece nego Hitler i Musolini, da proba da jaše na tom talasu da bi doneo klikove. Tako je juče odjeknula vest o tome da je tokom Sajma knjiga, patrijarh Irinej izjavio da su Srpkinje dužne da rađaju.

Kad sam videla tu izjavu, nisam bila sigurna od kada je, jer svako malo tako nešto iskoči, pa sam već i oguglala. Ali izgleda ne i ekipa na Internetu, koja se opet zgražavala i psovala bahate predstavnike crkve. Ne znam zašto, kada čovek samo radi svoj posao, on od toga živi i to se od njega očekuje.

Prvi problem je što se takve stvari ne sankcionišu i što znamo da i mnogi uticajni u vlasti imaju mišljenje o ženama, kao građanima drugog reda – kao u slučaju državnog sekretara za informisanje koji je izjavio da se nada da nijedna žene se neće kandidovati za predsednika. Drugi problem je to što kada žene nešto govore u medijima da imaju neki stav, od njih se uglavnom traži komentar i reakcija na razne stvari, pa i na ovakve besmislice, kao što je Zorana Mihajlović predsednica Koordinacionog tela Vlade Srbije za rodnu ravnopravnost morala da izjavi banalnost kao što je to da "žene same odlučuju kada će da rađaju".

I tako sva ona višegodišnja nastojanja za unapređenje položaja žena su u drugom planu, postignuća koja su žene u Srbiji ostvarile, jer moraju da objašnjavaju ovakve gluposti.

Jelenu Višnjić, medijsku stručnjakinju i osnivačicu BeFema, feminističkog kulturnog centra, često zovu mediji da komentariše ovakve pojave. BeFem je nedavno pokrenuo inicajativu #BiroJednakost čiji je cilj da se napravi baza žena koje su stručnjakinje i koje bi mogle da budu sagovornice za razne oblasti. Mediji više nemaju izgovor da ne poznaju nijednu ženu koja bi govorila o nečemu. Pričali smo sa Jelenom o tome koliko je ovakve stvari nerviraju i koliko treba da obraćamo pažnju.

VICE: Koliko i gde žene dobijaju prostor da govore u medijima?

Jelena Višnjić: Ono što se nalazi u medijima obično ne predstavalja činjenicu - da žene čine polovinu populacije i da su kao njen dio presudno i neopozivo bitne i neophodne za njeno funkcionisanje, opstanak i progres. U skladu sa tim žene imaju pravo i potrebu na odgovarajuću reprezentaciju, što sadržaj medijskog prostora uporno negira. To što imate utisak da po raznim emisijama ili novinskim člancima dominiraju tradicionalne rodne predstave o ženama, u kojima su one u polju zabave ili sve više crne hronike, kao i da su žene iz manjinskih i marginalizovanih grupa nevidljive u medijskom diskursu, to jeste slika današnje medijske realnosti.

Zašto se stalno pravi pritisak da žene iz javnog života komentarišu sve glupe stvari i prozivke koje se tiču položaja žena?

- Evo na primjer ja sam se užasno umorila ne samo od toga da kometarišem, već i da slušam gluposti koju Amfilohije Radović, kao i sadašnji patrijarh srpske pravoslavne crkve Irinej izgovaraju već godinama po pitanju položaja i uloge žena I LGBT zajednice. Pravoslavna skica slike ženske egzistencije je djelovanje isključivo u okviru privatne sfere, sa jedinom mogućnošću realizacije kroz tradicionalnu ulogu majke i supruge, i samo joj te dvije uloge donose društveno priznanje. Koncept koji se odnosi na ulogu žene u društvu (a koji je istovremeno promovisan kao politički koncept od strane desnih partija) jeste povratak žene u prostor privatnog, u kojem je njeno primarno delovanja uloga supruge i majke.

Ne samo da Srpska pravoslavna crkva ne prihvata emancipaciju žena, te ravnopravni status u društvu pripadnika/ca LGBT populacije, nego im se kontinuirano suprotstavlja, u javnom i medijskom prostoru, te aktivno zagovara nepoštovanje i kršenja Ustavom i drugim zakonima zagarantovana prava. U sekularnom društvu kao što je naše, granica između države i crkve bi trebalo da bude jasno po(d)vučena i na taj način se patrijarhalni, tradicionalni, konzervativni diskurs crkve, desnih politika ne bi mogao ni misliti, a ne još da preuzima (simboličke) prostore osvojenih sloboda i prava i u njima da proizvodi govor mržnje i diskriminaciju prema LGBT zajednici i ženama.

Gde je najvažnije da se čuje ženski glas?

- U svijetlu jednakih prava i mogućnosti važno je da i žene i muškarci pod jednakim uslovima osvajaju medijski prostor i da i muška i ženska stvarnost bude jednako važna i „vidljiva". Posebno je važno da vidljive budu različite stvarnosti i različite manjinske i marginalizovane grupe.

Ja sam u jednom periodu arhivirala medijske mizogine izjave naših političara i sjećam se kada je Dragan Đilas u toku svog mandata predsjednika Demokratske stranke jednom izjavio da se nada da jednog dana kada on ne bude predsednik DS da ćemo dobiti i ženu predsednicu DS, ali da nema potrebe da se žuri sa tim. Ko odlučuje o tome kad je vrijeme? Muškarci na vlasti. Zašto da „ne žurimo s tim"? Zato što dolazak jedne žene na čelo partije predstavlja remećenje postojećeg poretka i muške dominacije i dovodi do preraspodjele moći. Žene u politici, žene na mjestima odlučivanja, žene na čelu stranke, žene na čelu države unaprijed se shvataju kao izgubljena bitka patrijarhalne kulture. I zato je nezamislivo za naše političare, ali i većinu građana, bojim se, i misliti o tome, misliti nemislivo. Ne samo na nivou reprezentacije, već na nivou djelovanja.

Koliko se zna o tome za šta se žene, posebno one koje rade na poboljašnju položaja žena, zalažu i na čemu rade, koliko to stigne do medija, pored svih ovih stvari?

- Feministički aktivizam u medijima ostaje ili nevidljiv ili stigmatizovan, što je vidljivo i kroz brisanje feminističkih glasova u medijskom diskursu, kao i kroz minimalizaciju teme rodne ravnopravnosti i ženske emancipacije, marginalizaciju ili negaciju djelovanja ženskih grupa i svih hrabrih žena koje su proizvodile političke promjene zadnjih decenija.

Sa druge strane, primjetan je trend da kada se piše o fenomenologiji nasilja, državnim strategijama, zakonskoj regulativi, preporukama, predstavnice feminističkih grupa su česte sagovornice, jer su jedine relevantne naspram priučenih predstavnika državnih tijela upravo zbog višegodišnje prakse i unapređivanja znanja u oblasti nasilja.

Još na VICE.com

Kako i čime je potpomognuto nasilje nad ženama u Srbiji

Rodno osetljiv jezik nas je sve navukao da pogrešno kliknemo

Državni organi u Srbiji diskriminišu žene jer "ne poznaju propise"