FYI.

This story is over 5 years old.

Seks

Zašto se neke žrtve "zamrznu" tokom seksualnog napada

Odbrana i beg nisu jedine instinktivne reakcije tela na strah. A kada je reč o seksualnom napadu, neki preživeli krive sebe zbog toga što se nisu branili.
Oko koje plače
Fotografija: Joko Prasetyo/EyeEm/Getty Images

Prvobitno objavljeno na Tonic.

Kada sam ja bila mlada i naivna po pitanju seksa, jedno od mojih prvih seksualnih iskustava je bilo neprijatno, što je i inače čest slučaj. Bila sam naduvana i sama u sobi sa momkom koji je bio mnogo veći od mene, i dok smo blejali, on je gurnuo ruku ispod moje majice i počeo da me dodiruje. To se dogodilo iznenada, nisam želela ništa od toga, i sećam se da mi je um bio prazan: osećala sam ono što radi, ali nisam bila u stanju da reagujem.

Reklame

Bila sam ukočena nekoliko minuta, dok je on nastavio da me pipa, a onda sam se prenula iz svog stanja i ustala da odem. Gledao me je kako se penjem na požarne stepenice, svakako razočaran, možda i zbunjen. Ni u jednom trenutku nisam rekla "ne", pa sam pomislila da sam sama kriva zbog toga što me je nekoliko minuta dodirivao.

Moja prijateljica Liza (to joj nije pravo ime) takođe je iskusila tu vrstu smrzavanja. Nakon duge večeri provoda, završila je u sobi dečka svoje cimerke. On je iznenada počeo slatkorečivo da je nagovara na seks. Za nju je to bilo šokantno – on je bio dečko njene cimerke, na kraju krajeva. Ukočila se i osetila kako se on popeo na nju. Otkopčao joj je pantalone.

Do tog trenutka, nju je već krenuo da puca adrenalin. U svojim mislima, ona je urlala na njega, sklonila ga sa sebe i pobegla. Ali umesto toga, nije ni mrdnula. Pretpostavlja da joj je izraz lica tokom svega toga bio prazan, kao kod lutke. On je imao seks s njom, a ona ga nije sprečila, nije rekla ne, nije "ništa učinila". Sve se završilo tako brzo, ali su se posledice osećale godinama. Nju je to iskustvo progonilo, i za to je krivila sebe. Njena cimerka ju je takođe okrivila za napad, zato što nije vikala, nije pobegla, nije se odbranila.

Godinama kasnije, Liza se zatekla na medicinskom fakultetu, gde je učila o reakciji odbrana-beg-smrzavanje. To joj je bilo novo, zato što su nju (kao i mene) učili o veoma starinskog reakciji (čitaj: dvadesete godine prošlog veka) odbrani se ili beži, kroz koju je uvek gledala na svoje iskustvo. Ispričala mi je za svoju smrznutu reakciju, i počele smo da razgovaramo s prijateljima o tome, i shvatili da su mnogi od njih imali slična iskustva.

Reklame

Izgleda da se ljudi često ukoče u neprijatnim ili opasnim seksualnim situacijama. U takvim situacijama – u rasponu od neželjenog dodira do silovanja – ljudi se često ne bore niti beže, i s toga se smatra da su sami krivi. To je jedan od razloga zašto je stari savet "ne znači ne" toliko faličan.

1539114716462-fight-flight-freeze

S toga sam odlučila da o tom smrzavanju porazgovaram sa stručnjakom. Džim Hoper, nezavisni savetnik i vanredni profesor psihologije na Medicinskom fakultetu na Harvardu, naširoko je pisao o reakciji smrzavanja u kontekstu seksualnog napada i zlostavljanja, i takođe leči pacijente u kliničkoj praksi. Prvo što mi je rekao je, da, smrzavanje jeste tipična, automatska reakcija na napad – bilo seksualni, bilo fizički – i da mnoge žrtve napada iskuse neku verziju ovakve reakcije.

Sa naučnog stanovništva, smrzavanje je privremeno obustavljanje kretanja. Nisi paralizovan, niti postaneš nepokretan i izgubiš moć govora (što se događa kod veoma drugačijih reakcija koje se zovu tonična imobilnost i imobilnost usled kolapsa), ali nepokretljivost je automatska reakcija mozga. On mi kaže da je putem istraživanja artikulisao i skovao nazive za nekoliko različitih tipova zamrzavanja. "Smrzavanje usled detekcije" se događa smesta i kratktrajno je, kada u situaciji detektujemo nešto opasno. Mozak zaustavi pokret i govor, da bi primio informacije o napadu i mogućnostima da ga izbegne. Nepokretljivost takođe smanjuje šanse (u originalnom biološkom kontekstu) da vas predator primeti. Um može da vam bude prazan, iako primate informacije o okruženju, zato što mozak još uvek ne generiše opcije za reakciju. Ovu vrstu smrzavanja naučnici su proučavali i kod ljudske, i kod životinjske populacije.

Reklame

"Smrzavanje usled šoka" može da bude nastavak smrzavanja usled detekcije, ali prilikom njega nismo u stanju da razmišljamo. Nemamo nikakve opcije šta da radimo, zato što mozak bukvalno još uvek nije smislio nijednu, i u takvom stanju možemo da ostanemo nekoliko (dugih) sekundi. Ljudi to opisuju kao potpunu prazninu, ili kao "stanje šoka", ili kao što Hoper kaže, "stanje bez procene".

Treći tip smrzavanja, koji on zove "Smrzavanje usled nedostatka dobrih izbora", je kada te veoma ekstremne opcije koje zamišljaš parališu. Ponekad ljudi bivaju napadnuti u sobi u stanu u kome je žurka, i ne mogu da odluče da li je to što će pozvati u pomoć biti vredno toga da se izlože pred drugima u ranjivom položaju (na primer, da vide njihovo nago telo), ili da li treba da se odbrane od te osobe, što bi moglo da dovede do još više nasilja. Ne mogu da se odluče između dve užasne opcije.

Posledice po ljude koji iskuse reakciju smrzavanja tokom seksualnog napada su dramatične. "Ako ne razumeju da su ovo normalne reakcije nastale u mozgu i koje nam je evolucija usadila u njih da bi nam pomogla da preživimo napad većih predatora, veća je verovatnoća da će ih pogrešno razumeti i kriviti sebe", kaže Hoper. Možda će pomisliti, "Oh, to je tako zato što sam slab, zato što sam glup, zato što sam kukavica". Ljudi krive sebe zbog toga što naizgled nisu preduzeli ništa što je "trebalo" ili "što su mogli", kaže on.

Reklame

Ovo nerazumevanje reakcije smrzavanja takođe može da navede i ljude bliske preživelom da pogrešno razumeju nedostatak njihove reakcije. Hoper u okviru svog delovanja ima i zvanje stručnog svedoka u slučajevima ovakvih vrsta napada, i objašnjava da automatske reakcije mozga ne slede logiku.

U ovakvim situacijama, ljudi nemaju vremena niti kapacitet mozga da razmisle o stvarima na sofisticiran način. "Moraš da budeš u stanju da se osloniš na reflekse koje ti je evolucija usadila u mozak, ili možda na navike koje si stekao u ranijim iskustvima sa napadačima, ili kroz obuku u borbi ili samoodbrani“, kaže Hoper.

Evolucija je oblikovala naše veoma stresirane mozgove da se oslone na navike i reflekse, zato što proces racionalnog razmišljanja oduzima previše vremena. Iz ovo razloga, Hoper sugeriše da je jedan od par načina da budemo u stanju da efikasno reagujemo na napadača – barem u teoriji – taj da razvijemo nove reakcije. To je razlog zašto se u vojsci toliko mnogo puta ponavlja obuka za borbu. U svom nedavnom članku za Psihologiju danas, on diskutuje o značaju obuke u samoodbrani koja efikasno podražava situacije iz stvarnog života.

Lizi i meni ovo pomaže da razumemo reakciju smrzavanja, da bismo mogli da stavimo svoje priče u novi kontekst. U pitanju nije bio lični neuspeh: naša tela su reagovala na strah najbolje što su znala i umela. Naši mozgovi su štitili naša tela, i ono što se dogodilo nije bila naša krivica.

Ovih dana, neke države, univerziteti i zemlje razmatraju ili već koriste model saglasnosti "da znači da". To ohrabruje pozitivnu seksualnu potvrdu da su obe strane zainteresovane i žele ono što se događa. To bi moglo da napravi svu neophodnu razliku kada je u pitanju to kako ljudi tumače reakciju smrzavanja. U trencima kada se ukipimo, takođe nismo u stanju ni da govorimo, što je oblik ponašanja koji više ne može da se tumači kao nema saglasnost.