Kako me je igra "Fortnite" iznova ubijala

FYI.

This story is over 5 years old.

Video-igre

Kako me je igra "Fortnite" iznova ubijala

U suštini, neko je pogledao Hunger Games i pomislio – „znaš šta brate, ovo bi bila dobra video igra“.​

Jedina onlajn multipejer igra na koju sam se ikada istinski navukao je World of Warcraft. To je igra kojoj se stalno iznova vraćam. Ali World of Warcraft se desio 2004, a svoj vrhunac je ostvario oktobra 2010. godine kada je Blizzard brojao grubo 12 miliona aktivnih igrača. Od tada bih stalno slušao o novim onlajn senzacijama i „nekim novim klincima“. Kako se bližimo kraju ove decenije MOBA (borbene online igre u kojima su svi igrači u istom prostoru) su se takođe ustalile u ušuškale u nekoj vrsti sopstvenog tradicionalizma. Ali nikada se nisam primio ni na njih. Sada ponovo slušam o „nekim novim klincima“ i kao što sam prošli put guglao od čega je „MOBA“ skraćeno, prošle godine sam morao da tražim šta jedna „Battle Royale“ igra podrazumeva. Danas, gotovo samo o tome slušam.

Reklame

Šta je danas kul? Fortnite. Ok, šta igra mora da bude da bi privukla 50 miliona igrača, postala najpopularnija aplikacija na mobilnim telefonima, zarađivala 100 miliona dolara na mesečnom niovu, izazvala najveću dozu zavisnosti među gejmerima i ne-gejmerima? Drejk igra Fortnite. Ponoviću to opet. Drejk igra Fortnite.

Fortnite je originalno Tower Defense igra. Proslavila se tek sa svojim Battle Royale modom - jedna mapa, 100 ljudi, a poslednji igrač čiji digitalni avatar ostane na nogama pobeđuje. U suštini, neko je pogledao Hunger Games i pomislio – „znaš šta brate, ovo bi bila dobra video igra“.

Nikada nisam bio jedan od „kul klinaca“, ali nešto što sam oduvek bio je strastven i savestan gejmer. Možda onljan naslovi nisu moj primarni žanr, ali bilo bi neodgovorno sa moje strane da nisam u toku. Tako sam tek pre neki dan upalio Fortnite da vidim u čemu je sva ta fama o kojoj toliko slušam.

Meč počinje. Nemam pojma šta radim. Smešten sam u autobus zajedno sa još 99 ljudi. Zvuči mi kao žurka jer iz autobausa trešti EDM muzika. Jesam li pomenuo da autobus leti? Ljudi sporadično iskaču iz autobusa u stilu Itana Hanta.

Monkey see, monkey do. Primamljiva oznaka na sredini ekrana „X To Jump“ me ubeđuje da i ja iskočim. To je bila moja prva greška. Trebalo je da samo ostanem u autobusu. Kasnije sam naučio da ukoliko odbijem da napustim bus za određeno vreme, šofer će me sam šutnuti na bojno polje. Jednom kada sam dospeo na površinu počeo sam da tumaram unaokolo u potrazi za oružjem i resursima. Nije mi trebalo dugo da sretnem drugog igrača, a njemu/njoj nije trebalo dugo da me izrešeta.

Reklame

U suštini, neko je pogledao Hunger Games i pomislio – „znaš šta brate, ovo bi bila dobra video igra“.

Odgledao sam ostatak meča iz perspektive preostalih igača u nadi da će mi to dati neku vrstu očiglednog saveta po pitanju stvari koje treba i stvari koje ne treba da radim. Nisam mnogo naučio. Prva stvar koja me je zatekla je da se, kako meč odmiče, prostor na mapi koji ti je dostupan smanjuje. To znači da čak i da se nekim čudom 100 igrača ne sretnu na mapi na samom početku, doći će trenutak kada će mapa biti toliko mala, da će pokolj biti neizbežan. To je prva činjenica vezana za ovu igru koja je počela da mi nabija tenzije.

Kada se završio, shvatio sam da me je igra rangirala 14-og. Jedini razlog zašto sam preživeo tako dugo je to što niko nije mogao da me nađe. A i to je bilo slučajno, jer nije kao da sam znao kuda idem. Pamtim samo prvi meč. Nakon njega, sve je nekako postalo mutno…

Igram Fortnite tek nekih 24 časa i jedva uđem u prvih 10 igrača u bilo kom meču. Najbolje što sam do sada uspeo je osmo mesto. Da, od 100 ljudi 92. je umrlo pre mene, uglavnom zato što sam se krio i gledao kako da sačuvam živu glavu, čekajući da se svi međusobno poubijaju. „Nisam ja za ovo“, mislim se u sebi, „a i za neki dan izlazi novi God of War, neće mi ova igra zadržati pažnju“. Ipak, dok ćaskam sa ljudima kojima sam se okrenuo u nadi da će mi objasniti u čemu je tolika privlačnost ove igre i zašto biraju da igraju Fortnite, iznova pokrećem novi meč.

Reklame

- Battle Royale igre su popularne zato što gejmerima daju dozu uzbuđenja, čak i onda kada se skoro ništa ne dešava. Sama pomisao da u bilo kom trenutku neko gleda i planira kako da te napadne luči adrenalin – priča mi Ivan Arsekić, strastveni igrač Fortnite.

Objašnjava mi da popularnost Fortnite proističe iz toga što je napravljen da bude privlačan i igračima koji nisu hard-kor i da igra što je duže igraš postaje sve uzbudljivija.

- Što si bolji, to su ti interesantnije partije – priča Ivan.

Ovo definitivno opisuje moje dosadašnje iskustvo sa Fortnite-om. Pitanje je na koji deo mape padam, jer ne znam je napamet, a u međuvremenu histerično tragam za oružijem i drugim đakonijama koji mi trebaju da preživim, znajući da neko možda vreba iza ugla. Element slučajnosti koji određuje na koje ću oružije nabasati dodatno koplikuje stvari.

Najviše mrzim scenario u kome se nalazim unutar višespratnog stambenog objekta i čujem koračanje na spratu iznad. To znači da imam dva izbora, da se uštekam u ćošku i čekam da igrač prođe pored mene ili mogu njemu da krenem u sustret uz stepenice.

Ova igra izgleda kao trejler za nasilni animirani film - nišan uperen na gore, prst na okidaču i neizvesnost dok se penjem uz te proklete stepenice koja ubija.

Više mi se puta desilo da su me samo golorukog izrešetali. Adrenalin me je najviše pucao na samom kraju meča i na samom početku. Jednom sam padao prema nekakvoj kući zajedno sa još jednim igračem. U momentu kada smo dotakli tlo počela je jurnjava po prvo oružije. Bio sam sporiji…

Reklame

Startujem ponovo. Dosta je bilo zajebancije. Puštam Monstercat na Spotify-u jer bez pozadinske napumpane muzike ne mogu da igram multiplejer. Pošto će proći nešto vremena pre nego se upoznam sa celom mapom, možda bi bilo pametnije da gledam gde skačem iz autobusa i izaberem to jedno mesto kao standardnu početnu lokaciju za svog Fortnite heroja/heroinu. Nalazim lokaciju koja mi se dopada, jer sam tu jednom eliminisao ne jednog, već čak čitava dva protivnika. Primećujem da se zove „Lucky Landing“. Dobar znak, mislim se. Oružije koje mi se najviše dopada je „Tactical Shotgun“, ali ono je prakitčno beskorisno ukoliko je razdaljina između mene i protivnika velika. Nakon što sam sebi u bradu progunđao kako nema „stealth“ opcije i da ne mogu da se šunjam, naišao sam na item koji mi daje da se prerušim u žbun.

Ali sve u svemu, šuter ko šuter. Battle Royale ko Battle Royale. Nema mnogo toga novog tu. Ono što Fortnite zaista čini drugačijom i zanimljivijom Battle Royale igrom je mehanika građenja objekata kojima se kriješ, štitiš i šunjaš. Probao sam da budem dobar u primeni iste, ali jednostavno još uvek nisam. Koliko god Fortnite bio „noob-friendly“, čini se da je i on još jedna od onih igara koje se lako uče ali teško master-uju. Za sada relativno efikasno mogu da konstruišem samo kocku od zidova i podova. Ako me neko snajpuje sleđa, naučio sam da se krećem unazad i postavljam zidove po putanji kojoj se krećem da bi se istovremeno zaštitio na otvorenom polju. Povremeno pravim stepenice koje idu u nebesa da bi dospeo na vrh manje pristupačnog uzvišenja, ali i dalje ništa specijalno. A najgora stvar u vezi sa građenjem je kada u igri naletim na igrača koji zna šta radi. Sa druge strane, ono što zaista odskače jeste vizuelni identitet igre. Grafika odaje taj šmek animiranog filma, humorističnog i bezazlenog, jarkih ali prijatnih boja. Nema krvi. Vedra atmosfera, za jednu klaonicu.

Reklame

Ova igra sada broji oko 50 miliona igrača, mnogi od njih su deca ili tinejdžeri. Priče o tome kako je Fortnite „oteo“ decu sve su češće među roditeljima. Novinar Thomas Pace piše o tome kako sa svojom ženom pokušava da urazumi svoja dva dečaka. Ne žele da jedu, ne žele da spavaju, žele samo da igraju, a kada ne igraju, pričaju samo o Fortnite-u. Roditelji, nastavnici i novinari pričaju o zapadnoj deci kao da su postala neka vrsta Fortnite zombija. Izgleda da se Fortnite infiltrirao u sve nivoe društva i socijalizacije. Sa druge strane, kada čujem ili pročitam priče o ovoj igri, ta aproksimacija postaje uverljiva.

Deca koja provode previše vremena igrajući su jedno, pitati nekoga da ti bude pratija za maturu preko igre je skroz novi nivo, i da, to se desilo u Fortnite-u. To nije nešto novo, ali sada postaje mejnstrim. A to jeste novo. S obzirom da je igra dostupna i na mobilnim platformama, ni školska klupa nije sigurna od Fortnite manije. Ludarije na času su toliko izmakle kontroli, da sada sama igra upozorava igrače-učenike da ne igraju u školama za vreme nastave… A onda su učenici i u školama našli način da igraju Fortnite preko VPN-a, prevarivši i svoje nastavnike i razvojni tim Fortnite-a. U ovoj priči skroz saosećam sa učenicima. Proveo sam dosta časova u srednjoj igrajući neke gluposti na telefonu, i svakako vidim Fortnite kao dobru zamenu za šta god da sam igrao pre par godina.
U međuvremenu roditelji ne mogu da izađu na kraj sa kupovinom koju njihovi mališani sprovode unutar same igre. Sveopšta ludnica. Mada cela ta ideja sa kupovanjem item-a, kozmetičkih dodataka i ostalih gluposti unutar igre mi nikada nije bila jasna. Da nisam prošao kroz sve stavke u glavnom meniju, ne bih ni svoj baner promenio.

Reklame

Još uvek me ljudi lako dobijaju u ovim mečevima ali počinjem da prepoznajem pristupačnost ove igre. Pored toga što je vizuelno prijatna, ne maltretira me oko toga da sam izgubio. Meč mogu da napustim onog momenta kada sam eliminisan zarad početka novog. Nije zahtevna u pogledu kontrola i uvek generiša lika koga igram umesto mene. Par momenata me dele od jednog do drugog meča. Ova lakoća i opuštenost koja prožima igru komplementarna je napetosti koju osećam kada meč počne. Ili momente pre nego što me raznesu sa lica Fortnite mape. Bila bi prevelika smaračina da ja sad tu moram previše da se cimam oko menija, odabira nekakvih dodatnih sposobnosti ili podešavanja.

Ta jednostavnost uparena sa specifičnom estetikom je ono što čini igru pristupačnom svima. To, a i besplatna je. Istina je da gotovo svi igraju Fortnite, a naša kultura podražava osećaj pripadnosti i uključenosti najviše onda kada svi imamo oko čega da se okupimo. Fortnite je sigurno, barem za sada, upravo jedna takva stvar.

Kada sam dostigao 10. nivo sa mojim karakterom, zaustavio sam se sa igranjem. Barem na neko vreme.

Najluđi kill koji mi je uspeo: ono kad sam bio prinuđen da nekome razbijem glavu ašovom u nedostatku boljeg oružija. Po meni je raspaljena rafalna paljba, ali izgleda da je za nju bio odgovoran Stormtrooper pošto nisam pogođen nijednom. Ne znam kako je to izgledalo sa strane, ali tebi, ko god da si, imam da ponudim samo sledeće: Ne nosi pušku u borbu ašovima.

Najluđi kill kome sam posvedočio: neko je uspeo da se odbrani od svih nadolazećih metaka tako što je gradio sazidao toranj oko protivnika, u koji je onda uskočio da bi ga ubio. Kako to znam? Ja sam bio njegova sledeća žrtva.